Ako igdje ostane živ patrocentrični model života, onda će to biti u dinarskom pojasu, onom koji još ima submediteranski miris i sjaj, onom koji se tim modelom patrijarhalnog morala razlikuje od kontinenta, možda jednom od najvećih diferenci. Kažem ako, jer je biološki i uopće antropološki fundament ovoga toliko obilno hvaljenog i raskošno siromašnog areala ozbiljno ugrožen migracijama i lošim odnosom države spram njega.
FILOZOFIJA ŽENSKOG PRINCIPA
S druge strane, patrijarhalni model je tamo ostavio najdublje korijene, bez obzira na trenutnu disperziju nosilaca i baštinika takvog modela življenja i unatoč svijesti o tome kako je on neslobodan, liminalan i frustrirajući za ženu, ali i za muškarce. Nemam nikakvih iluzija kako će se model superiornosti muškoga principa nad ženskim, pred naletom globalizacije, raspasti i fragmentirati, ako to već nije, ali me brine što ne vidim da se negdje pojavila alternativa tom, stoljećima dominantnom, etičkom principu na kome se temeljila ukupna filozofija života ovoga prostora. I još preciznije, na tome se modelu očitavala sudbina i filozofija ženskog principa, kako na njegovoj negativnoj, isto tako i na pozitivnoj, svjetlijoj strani medalje. Tako je to u životu, jer ne postoji model u ljudskoj historiji za koji se može reći bez ostatka da je samo dobar, ili pak, da je samo loš. U toj se čaši miješaju i otrov i lijek, pa nekome bude gorča, a nekome slađa kafa.
Patrijarhalni model nije, bez obzira na to kako mislili, jedinstven. Negdje je on na Mediteranu i blizini njegovoj jači, a negdje pokazuje pukotine, gdje se može pojaviti i nešto što je, na drugoj strani, neočekivano. “Teško je objasniti što nas nagoni da uvijek ponovo pokušavamo složiti mediteranski mozaik, sačiniti još jednom katalog njegovih sastavnica, provjeriti što znači svaka od njih napose ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb i Levant; judejstvo, kršćanstvo i islam; Talmud, Biblija i Kur’an; Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija, Konstantinopol, Venecija; grčka dijalektika, umjetnost i demokracija; rimsko pravo, forum i republika; arapska znanost, provansalsko i katalonsko pjesništvo, renesansa u Italiji, Španjolska u raznim razdobljima, zanosnim i okrutnim, Južni Slaveni na Jadranu i još mnogo toga”. (Predrag Matvejević, Mediteranski brevijar, Sarajevo 1998). Stoljećima su se ovdje spajali i razdvajali, ratovali i mirili, narodi i rase, približavali se i blagotvorno uticali jedni na druge, ali su se i suprotstavljali i uništavali tragove jedni drugima, možda više nego igdje na našoj planeti, pa se “pretjeruje kad se ističu njihove sličnosti ili uzajamnosti, a zanemaruju razlike i sukobi”, nastavlja s pravom Matvejević i na koncu “smečuje” kako “Mediteran nije jedino povijest”. (isto)
Eto upravo u tom humusu dominantnog patrocentričnog morala, gdje bi čovjek pomislio kako se ne može razviti nijedna ženska biljka, da proraste mimo zadate gabarite, u tom oporom i ženi nesklonom okviru, pojavila se Milena Šotra, prva slikarka Hercegovine, još uz to rođena u ruralnoj sredini, gdje je model o kome govorimo najtvrdokorniji i najpostojaniji, pritom na početku dvadesetog vijeka, i demantuje svaki naš kritički i sociološki stav o predestiniranosti nekih sredina za takvo nešto. Eto vidiš, nije ni vrag tako crn kako za njega kažu. Milena Šotra rođena je 1909. godine u poznatoj i uglednoj porodici Šotra, u Pješivcu kod Stoca, gdje su njen otac Danilo i majka Boža doselili iz obližnjih Kozica, da bi tamo, na lokalitetu Rivine, napravili kuću, uz cestu Stolac – Mostar, zbog trgovine. Trgovina, još uz to seoska, pokazala se kao vrlo nesiguran izvor nafore i idare, što je osjetila Milena, kao i njezin poznatiji brat Branko kada su morali prekidati školovanje i krenuti težom i mukotrpnijom životnom stazom opstanka i puta, ka svojim mladalačkim snovima i idealima. Zato je Milena završila tek tri razreda ženske zanatske škole. Međutim, pokazalo se brzo kako Milena Šotra, isto kao i njezin brat Branko Šotra, slikar, grafičar, revolucionar i humanista, vuče naslijeđeni dar iz porodičnog gnijezda, konkretno od oca Danila, koji je imao i pokazivao urođeni dar za duborez i općenito za rezbarije i majstorske poslove. S druge strane, Milena je od rodnog podneblja ponijela tu metafizičku potrebu, da nešto promijeni u svom, kao i u životu drugih. Otuda je po uzoru na brata i oca pristupila socijalnom pokretu komunizma i južnoslavenskog integralizma. Zbog toga je život Milene Šotra Gaćinović postao vrlo dinamičan i posebno neobičan za ženu u tom vremenu s početka dvadesetog stoljeća i ženu koja potiče iz ruralnog i patrijarhalnog modela življenja. Udala se mlada, sa šesnaest godina, za Vojislava Gaćinovića, brata revolucionara Vladimira Gaćinovića, novinara i publicistu. Gotovo da nema nijedne evropske prijestonice gdje Milena nije bila i boravila, počev od Pariza, Moskve, Londona, Budimpešte, Istanbula, Tripolija pa sve do Amerike, gdje je otišla s mužem nakon udaje.
U svoju biografsku pletenicu Milena Šotra Gaćinović upliće tri struke, tri životne staze na kojima istrajava u vanjskom svijetu, pa jednako tako decentrira običajni, etički patrijarhalni kanon i snažno relativizira njegovu funkciju strogosti i liminalnosti ženskog zatvorenog i zadatog prostora. Za vrijeme kratkog boravka u Beogradu, sa mužem koji je u njihovu kuću dovodio komuniste i umjetnike, Milena obogaćuje svoju unutrašnju strukturu novim situacijama i novim iskustvima i pravom pobunom ženskog aktivnog principa nad važećim kolektivnim statičkim credom. Pored tradicionalne uloge supruge i majke, koja po prirodi stvari pripada ženi na početku dvadesetog vijeka, Milena snažno iskoračuje najprije u primarno muški prostor ilegale i revolucionarnog djelovanja, kroz Komunističku partiju, a biti tih godina članom te partije značilo je veliki rizik i glava u torbi i, konačno, baš tada se osmjelila da usavrši svoj slikarski i crtački talenat. Milenin muž Vojislav Gaćinović tada dovodi u svoju kuću u Beogradu slikare Jovana Bijelića i Petra Dobrovića, a oni su tada imali svoje škole slikanja, pa je Milena učila slikanje kod Petra Dobrovića, na Kolarčevom univerzitetu. “On (Dobrović) mi je u slikanju ljudske figure pružio najbolji temelj”, priznaće kasnije Milena, pri čemu će pohvaliti Bijelićevo “nesebičnije prenošenje znanja na učenike”. Ubrzo je, po nalogu Partije, morala tih tridesetih godina dvadesetog stoljeća otići u Ameriku, pa se te životne staze volšebno prepliću, baš kao u nekoj sudbinskoj pletenici. Eto tako, u slučaju Milene Šotra, svojom unutrašnjom logikom aktivan ženski princip producira rušenje ne samo važećeg patrocentričnog standarda nego destruira i ruši etablirani etički kanon ponašanja, uobičajen u takvom srednjovjekovnom, patrocentričnom kulturnom modelu. Slikarstvo je učila, pored već pominjanog majstora Petra Dobrovića u Beogradu, u ateljeu Andrea Lota (André Lhote) u Parizu, te na privatnoj akademiji kod Aleksandra Porfiroviča Arhipenka, poznatog ukrajinskog i američkog avangardnog umjetnika, kipara. U Pittsburghu je među iseljenicima osnovala udruženje žena, po uzoru na AFŽ u Jugoslaviji. Bila je potpredsjednica Matice iseljenika, članica Saveza za iseljenička pitanja, publicistkinja i saradnica brojnih listova u SAD-u i Kanadi i članica ULUS-a i ULUCG-a. Imala je nadimak Crvena Popadija.
ODAVNO JE NISAM VIDIO
Kada sam, negdje osamdesetih godina prošlog vijeka, organizirao izložbu slika slikarke Milene Šotra, na književnoj manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu, sastanak mi je sa autoricom ugovorio Svetozar Vukmanović Tempo, a bila je to prva i posljednja njezina izložba u rodnom zavičaju i Galeriji njezinog brata Branka. Sastali smo se u malom selu Podgora u Crmničkoj nahiji, u kući Tempovog sestrića, čini mi se visokog oficira SUP-a. Naime, u tom malom selu bila je uređena jedna kućica, u kojoj su pohranjene slike Milenine, koje je ona poklonila kao legat tom selu. Milena je bila sva ozarena i sretna što je se neko sjetio iz Stoca. Pratila je ko je sve izlagao u Šotrinoj galeriji u Stocu i kaže kako je počašćena pozivom da se nađe među takvim imenima kao što su Jakac, Konjević, Ljubović, Ramić, Mikulić, Mujezinović i drugi. Tada mi je ispričala kako je u Parizu, gdje su tada boravili slikari Lubarda, Peđa Milosavljević, Milena Barilli-Pavlović, Mirko Kujačić, Sabahudin Hodžić, a ona učila slikanje kod Andrea Lota, upoznala Mustafu Golubića, visokog oficira Kominterne i sovjetske obavještajne službe, koji ju je pitao za njegove u Dubravama, budući da je znao kako je Milena rođena u Pješivcu, a u Aladinićima, susjednom selu, Golubići su imali imanje, gdje bi dolazili na ljetovanje. Milena je rekla tada da je i Mustafa rođen u Aladinićima, ali Golubići su imali kuću i stalni boravak u Stocu, pa je Mustafa tamo prijavljen. “Kako mi je majka?”, upitao je sav tužan i skrušen Mustafa, “odavno je nisam vidio”.
Razočarao se kada sam mu rekla da nisam vidjela njegovu majku i “čini mi se da je zaplakao tada”, priča Milena i sama ganuta tim Mustafinim postupkom. Rekao joj je tada, kako on zna da je njezina familija, posebno otac Danilo pošten i čovjek vrijedan poštovanja i da zna kako je spasio život Muhamedu Mehmedbašiću, nakon Sarajevskog atentata, jer mu je pomogao da pređe u Crnu Goru i spasi se od gonilaca. Nedugo nakon toga susreta, Milena je otišla u Hercegovinu, i po njezinom konspirativnom tonu priče moglo se zaključiti kako je otišla po Mustafinom nalogu, da obavi neki partijski zadatak, ali ona to nije ni tada otvoreno rekla.
KRŠNA HERCEGOVKA U DIMIJAMA
Tada je otišla kod Golubića u Aladiniće, fotografisala Mustafinu majku Nuru, “kršnu Hercegovku u dimijama”, i odnijela Mustafi u Pariz. Dugo je ljubio materinu sliku i plakao, priča Milena, a u njenim očima vidio sam suze. Pričali smo o Dubravama, njezinom rodnom Pješivcu, ali tada sam shvatio kako zavičaj može biti, u govoru umjetnikovog senzibiliteta, i neizbrisivo bolno sjećanje, ponižavajuća uspomena, avet koja progoni dušu, odjek patnje i trauma, koja te prati cijeloga života. Naime, njezini roditelji su svirepo mučeni i ubijeni u Dubravama, nedaleko od njihove kuće, u Drugom svjetskom ratu. “Šotra Boža, supruga Danila, rođena 1886. godine u selu Poplat…. ubijena 28. juna 1941. godine u naselju Pileta, Crnići, a zatim bačena u jamu Bivolje Brdo, Čapljina, od strane ustaša. Šotra Jove Danilo, rođen 1881, u selu Kozice… ubijen 28. juna 1941. godine u zaseoku Pileta-Aladinići-Crnići, Stolac, i bačen u jamu Bivolje Brdo, Čapljina, od strane ustaša.” (Pali za slobodu, Stolac, 1989.) Tada mi je otkrila i nešto što do tada nisam znao; ustaše su ih teretile i za pomaganje atentatorima na austrijskog prestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine, pa je kasnija likvidacija Ahmeta Šetke, Alagende Opijača i Avdice Mehmedbašića, 1944. godine također od ustaša, “pravdana” istom bizarnom istragom, dvadeset i šest godina nakon atentata. Tragikomična naša balkanska, kolonijalna svijest obračunava se sa komšijama na mikroplanu, radi tuđih okupatorskih, svjetskih interesa. Kako mi lako nađemo razlog za zločin. Do tada sam vjerovao da je jedini razlog njihove likvidacije bio taj što su njihovi sinovi bili partizani, samo u kući Danila Šotre bilo je četiri predratna člana KPJ, i što su bili “pogrešne vjeroispovijesti”. Naravno, ni to im nisu bile olahkotne činjenice na suđenju bez suda.
Likovno stvaralaštvo Milene Šotre Gaćinović vezano je za prirodu i ljude, pa se na njenim slikama prepoznaje ekspresionizam u njegovoj “najboljoj varijanti”. Mihailo Lalić, crnogorski književnik, piše kako je Milena “slikala i naslikala platna sa cvijećem jakih boja, portrete, predmete i predjele sa tri kontinenta. Na platnima nam je pokazala ono što voli i ne prestaje biti ono što jeste, cvijeće što može da utješi sumorne i brižne dane, pejzaže što nas povezuju sa dalekim svjetovima i braćom, ljudima što u njemu žive”. A Zuko Džumhur, vrsni putopisac i karikaturist, ovako govori o Mileninom slikarstvu: “Milena pripada onom srećnom soju umjetnika koji su otvorenih očiju i srca zagledani u svijet oko sebe i žele drugima da skrenu pažnju i zadrže pogled na ljepotama i čarolijama ove naše stare, dobre zemlje”. Svi koji su govorili i pisali o poetici slika Milene Šotra ističu njene jake, jasne boje, kolorit, karakterističan ženskom stvaralaštvu, ženskom pismu, kako to kažu teoretičari, koji u snažnoj emociji prepoznaju žensko autorstvo u tekstovima. Takvo pejzažno i koloritno snažno slikanje može se vidjeti na skoro svim njenim motivima iz Hercegovine, koji se doimaju kao umjetnička impresija sa putovanja, neki su to slikanje zvali spontanim, ili kao razgovor umjetnice sa urbanim sredinama Stoca, Počitelja, Trebinja ili Herceg-Novog, kao i pejzaži iz prirode npr. na slikama “Hercegovačka avlija” i “Vodopad Kravica”. I na jednoj i na drugoj slici dominiraju jarke boje cvijeća, rastinja, vode i neba, mediteranskog plavetnila i južnjačke topline. Kolorit je način slikanja gdje se primarno slika temelji na odnosu boja, a crtež i modelacija su sekundarni, u drugom planu. To bi se bez ostatka moglo primijeniti na slikarsku poetiku Milene Šotra, jer je njen učinak postignut prvenstveno bojom, odnosno postignut primjenom i odnosima boja, a ne linijom i crtežom. Likovni kritičari su odreda isticali kako slikarstvo Milene Šotra “pripada duboko istančanoj čulnosti, jednoj prefinjenoj dinamici boja, gdje je, zna se, dominantna zelena – boja Neretve. Voda je, općenito, čest motiv na Mileninim slikama zbog, kako je govorila, neugašene žeđi koju je ponijela iz rodnih Dubrava. Veliki broj motiva na njezinim platnima potiče iz Hercegovine; Radimlja sa stećcima, rascvjetani šipci, urbane aglomeracije Stoca, Počitelja i Trebinja.
Za slikarstvo i život Milene Šotre moglo bi se bez ostatka reći kako zrači snagom i duhom rodnog podneblja, a ta snaga dočarava više od našeg uobičajenog osjećanja pripadnosti jednom geografskom prostoru, jednom mjestu. To je nešto čemu se duša predaje instinktivno, a kod umjetnika koji posjeduju taj senzibilitet i filing za umjetnost, prelazi u nešto metafizičko, neobjašnjivo, što doduše ni ne treba objašnjavati nikome, a čemu nije lako odoljeti. Milena Šotra se tome predala sa zadovoljstvom i zanosom zato što se taj zov duha podneblja, zapravo, javlja kao potreba srca i onaj blagotvorni drhtaj umjetničke duše, što može odrediti sudbinu i biti poticaj i inspiracija za umjetnost.
DUH RODNOG PODNEBLJA
Nije tu u pitanju samo onaj život rodnog podneblja, koji vidimo kao ovostranu stvarnost i percipiramo čulima, nego se tu gnijezde skriveniji znaci podneblja, koji ostaju zauvijek u onoj vrsti onostrane stvarnosti koju ljudsko biće ne može ni pojmiti, kamoli registrirati čulima.
Bjelodano je sasvim kako je duh rodnog podneblja za Milenu Šotra i u životu i umjetnosti bio oličenje onih vitalnih impulsa rasutih po hercegovačkim prostorima, gdje je animistički simbolizam šipkovih cvjetova, mediteranskih rijeka, svježina proljetnih pejzaža, te uopšte rijekȃ života, u tom senzibilnom biću, utkao vezu između spoljašnje i unutrašnje realnosti bića, a što je rezultiralo jednim nemjerljivim, zadivljujućim dinamizmom ove krhke žene i stvaralaštvom vrijednim svakog poštovanja. Milena Šotra Gaćinović je jedna od rijetkih naših hercegovačkih žena sa ličnom impresivnom biografijom.
Oslobodjenje.ba
