Zagledan u planinu Hrgud,suncem okupanu,gdje vjetar dolini ljubi,gdje rijeka Bregava prokrči u kamenu svoj izvor,gdje se jata ptica selica jedva odvajaju na dalek put,jer ljepotu doma napustiti lahko nije,gdje tamne noći traže svijetlu zoru ezanima okićenu,gdje svaki insan ima takata da ga čuva,da ljubi,da osjeća,da čuje,da se ponosi,da uzme,da uživa Stolac grad.
Grad pun starina,dragulj,maleni grad koji ima mnogo toga za pokazati.Sanjaju se ovdje snovi razni,svaki korak neku priču priča,ali samo dođi,putniče dobronamjerni,i osjeti miris što se čaršijom širi.Osjeti miris kahve na nekadašnjoj tepi,sada već staroj,gdje u jednom dlanu knjiga se ispisati može.Baci poglede ka bedemu gdje Stari svoje snove priča,da osjetiš krš,jelu,topolu i onog poskoka pod nažarenom pločom što čeka svoj plijen,ali prođi ga,on te neće dirati sve dok ne pokušaš da ga povrijediš.
Idi i sanjaj.Ne daj da ti snove odnese sjeverac strašni,koji kad krene ne zna nazad.Skloni se od njega,svoje snove skloni od nepozvanih i čuvaj tajnu u srcu…
Uživaj,bolan,po Inat ćupriji,ima ih mnogo.Mnoge ćuprije koje su opstale i ostale iz inata.Ovdje su ljudi svi nekako nalik na inat i na ćuprije.Na šipak ljutunac,brdunac koji hoće da prsne od punine i boja jeseni…
Uzmi šipak brdunac,uzmi slobodno,čeka te da ga načneš i pustiš crvenu slast neka ide,neka kapi idu niz nošnju tvoju,neka slad pčele vabi.Neka dođu,neka slete na kaldrmu staru,pelinom obraslu,neka med hercegovački prave.Pun je muzej ovaj što o njemu pričam,mnoga stvari kazati se može,pero piše ono što vidi,a ja odoh dalje,mimo tepe,mimo ćuprije,mimo mahale,mimo džamije,preko mosta što dva svijeta spaja.
Da do cilja dođem.Da dođem.
Zastanem tako u jednom momentu na vrhu mahale i onako pogođen surovom istinom današnjice govorim u sebi da će ovaj grad jedno dana naće svijetlu tačku.Kad krenuh niz ulicu što ne zna da stari,nego čini mi se sve više se podmlađuje,zapitah se:Kuda ću i kako će ove moje godine proći?Gdje će završiti svi oni ljudi što sam ih jaranima nazivao?
Ko će ostati ako svi odemo?Ko će majku obići i ko ocu ruku poljubiti?Ko će mrtve suzom zvati i dozivati?
Hoće li ležati bijeli nišani šehida mirno nad gorko natopljenom krvlju njihovom u zemlji ovoj i u snovima mojim besanim?Hoće li im biti teška i hladna zemlja bosanska ako svi odemo,grade moj?Hoće li ih se iko sjetiti?
Udišem miris stolačkih ulica,i zamišljam sebe i one prije mene,i sve je jednako,sve je mlado,ništa ne stari,samo se gomilaju uspomene…slike bez zaborava…pokušavah biti sretan dok me nijeme ulice i prazne avlije ne probudiše i raniše.
Ja,ja istinom i vremenom ovog grada pogođen,pokušavah da još koju uspomenu strpam u džep starog kaputa i da krenem…A kud ću,kud će vrijeme,a kud ćemo mi?
Kuda ću ja,grade moj!?
Kuda ću,sem ka ljudima što sam ih jaranima nazivao,da vidim da l’ je i njima zemlja bosanska hladna,da l’ je teška k'o što se teškom čini?
Kuda da idem da se od života odmorim,da dunjalučke brige ostavim,da tako miran zemlji o snovima svojim ispričam,da zemlji svoje dubine i želje otkrivam?Da zemlji pripovjedam o jednom mladom životu koji napušta svoj grad.
Ah,recite mi kako da napustim svoja sjećanja,krv svoju natopljenu plavim dnom bistre Bregave,kamenim šadrvanima,uskim ulicama,mostovima što dva svijete,nas dvoje spojiše?Kako da napustim svoja sjećanja kad list sam sa platana i vjetar koji Adom raznosi sve želje i nadanja?
Kuda ću ja,grade moj?Kome ostaviti sva sjećanja?Hoće li iko znati sanjati tvoje boje,čuvati te od zla?Hoće li mi zemlja bosanska postati još teža ako izgubim svoje ljubav i milost kamena koji me zove,milost ezana u jutrima stolačkim koji raznosi tugu sa ljudi?Ko će mi tugu skinuti kad ne bude mojih drugova i svijetlih zora hercegovačkih?Kad ne bude moje majke,moga oca…?
Kuda to ja idem?Kuda to ja idem,grade moj?
Izvor:Emin Čekro,4.razred Srednje ekonomske škole u Stocu;STAV br.327 od 11.6.2021.
Priredio:Kemal Mahić
