„Kemo,imaš li ti biciklo?“
Znaš,da nemam.Možeš li od nekoga pozajmiti?Otišli bi skupa do moje kuće u Vašarovićima,i ti bi se vratio sam,sa sepetom grožđa da počastiš svoju familiju od moje obitelji“.
Dobio sam na pozajmicu bicikl i zajedno sa Krešom uputili se „bajerom“,pored Trebižata do tada meni nepoznatih Vašarovića.Uz put,sam razmišljao,zašto je Krešo baš mene odabrao,pored 30-tak drugova iz razreda?Valjda je vidio nešto u meni kada me izabrao i napunio korpu-sepet prepunu grožđa zajedno sa ocem,što se šestdesetih godina smatralo velikim peškešom.
Krešo je pripadao 11.generaciji ljubuških maturanata gimnazije Ljubuški.Bili smo skupa u razredu,a predavači su nam bili profesori Grozdana,Franka,Nevenka,Pera,Sabit,Zvonko,Ramo,Zvonko,Bisera,Drago Šoše… pod direktorskom upravom profesora Ivana Plejića.Oni su bili naše „štitonoše“ i nosioci znanja i discipline.Među nama su bili Nada,Zdravka,Zora,Emira,Tidža,Dušanka…Ivan,Tonćo,Josip,Drago,Slavko,Ante,Sula,Ferhat,Ćane,Jure…Ostvareno je jedinstvo generacije(1963-1967).
Krešo je bio jedan od najboljih učenika.Odlično je savladao matematiku i bio jedan od onih koji je pomagao učenicima kojima matematika nije baš „išla od ruke“,a njih je bilo u velikom postotku.
Krešo je bio „čovjek na mjestu“-pošten,čestit,postojan i nepokolebljiv.
Krešo je bio „čovjek od riječi“-plemenit,dobroćudan,ponosan,srčan i umiljat.
Krešo je bio“čovjek od posla“-odličan učenik,odličan nastavnik,odličan službenik.
Krešo je bio gospodstven,cijenjen,uvažen,ljubazan,drag i mio.
Krešo je bio za nezaborav!
Organizirao je 50-tu godišnjicu mature na Mandića buku.
Tada smo duže vremena bili u kontaktu i niko nije ni slutio da će se pojaviti pandemija koja će odnijeti našeg Krešu.Nije pomogla ni njegova grandiozna borba da bude i dalje sa obitelji i sa svojom generacijom!
Neka mu je pokoj duši!
Neka ovi stihovi simboliziraju odlazak još jednog iz 11.generacije maturanata ljubuške gimnazije:
ALPHONSE DE LAMARTINE: LEPTIR
Sa ružama mrijeti,čedo pramaljeća
na krilu zefira,nebom nošen biti;
ljuljan u naručju tek procvala cvijeća, tresuš zlatan prašak,
mirise,svjetlosti,plavetnilo piti;
s krila svojih mladih tresuć zlatni prašak,
do vječnog svoda vinut se k'o dašak,
leptiru je takva sudba dala sreću.
Nalik je željama što zastat ne mogu,
što neutaženo,dodirnuv stvar mnogu,
da nasladu nađu najzad k nebu kreću.
Kemal Mahić
