OSVRT PROFESORA IVANA MARKEŠIĆA: U očekivanju ”krvavog Uskrsa”

Mnogi od nas i dalje smo samo mirni promatrači krvoprolića na rusko-ukrajinskoj bojišnici. Mirni smo, kao da se tako nešto ovdje nikada nije dogodilo, kao da takvih i sličnih ratova nikada i nije bilo. A ratovi su – nikako da prihvatimo tu gorku istinu – nepromjenjiva svakodnevna ljudska zbilja.

Što bismo bez ratova? Bismo li imali slavoluke i dane pobjede kojima pobijeđenima dokazujemo i pokazujemo svoju (nad)moć nad njima? Bismo li imali dane sjećanja na poginule i nestale kojima sami sebi, ali i drugima pored nas, iskazujemo svoje poštovanje za njihovu žrtvu koju oni umjesto nas podniješe?

Istina, i o jednima i o drugima govorimo tek ako se to tiče nas samih.

S druge strane, znamo, barem nam se tako čini, tko je i kada i gdje i na koga izvršio oružanu agresiju u našemu, ali i u posljednjemu rusko-ukrajinskom ratu.

Unatoč tome, svakodnevno – kao posljedicu te ”najnovije” agresije – gledamo rijeke ranjene, izbjegle, prognane i bolesne čeljadi, odrasle i one u dječjim i invalidskim kolicima. I pitamo se, zašto sva ta patnja, čemu progoni, ubijanja, razaranja? Koji je cilj i koja svrha?

Zapravo, pitamo se – kao i u drugim okolnostima ljudske patnje nastale u bezbrojnim ratovima – gdje je Svevišnji, zašto ne intervenira, zašto dopušta svu tu nezasluženu patnju?

Postavljamo sami sebi pitanje, jesu li u pravu oni koji su već davno rekli da je Bog mrtav, da ga nema i da ga, zapravo, nikada i nije bilo. Jer, da je živ i svemoguć, zar bi dopuštao tolike holokauste u povijesti?

Ili ga, da budemo sasvim iskreni prema samima sebi, zapravo i nema u onome i onakvom ”izdanju” kakvim ga – Svevišnjim i Svemoćnim – zamišljamo mi obični smrtni ljudi?

Problem je, međutim, u tome što nemamo čvrstih dokaza da taj Svevišnji i Svemoćni i postoji i da ne postoji. Ono što imamo je naše osobno uvjerenje, odnosno naša vjera uobličena u mnoštvo različitih religija.

A one su, religije, u stanju stvarati ideologije kojima je moguće braniti i najgnusnije zločine i najveće zločince i od njih stvarati heroje, blaženike i svece. U tome smislu religija znači ideologija, rat, prisvajanje, otimanje, ubijanje, uništavanje drugoga.

Religija, s druge strane, znači pouzdanje, vjeru u Bezimeno Nadnaravno koje može biti istodobno u muškom ili ženskom obliku, koje isključuje religiju koja omeđuje, ograničava, koja zarobljava. O svemu tome pisao je veliki njemački katolički teolog Hans Küng: ”Bez mira među religijama, nema mira među narodima”.

Čini mi se da smo se pomirili sa stanjem onakvim kakvo sada jest. U Boga vjerujemo na naš religijski način, iako smo svjesni da od te vjere nema ama baš ”nikakve fajde”. Osjećamo se nesposobnim promijeniti bilo što. Čak i kad bismo htjeli nešto učiniti.

I dalje mislimo da će i ovaj rat, kao i već zaboravljena pandemija, uskoro završiti i da ćemo nastaviti živjeti kao da se ništa i nije dogodilo. Govorit ćemo važno je da se zlo ne događa nama i kod nas.

Nadam se, međutim, da nismo zaboravili da svakodnevno započinju uvijek novi ratovi, oni krvavi i oni manje krvavi. Nažalost, o patnjama i smrti drugih i ne razmišljamo, iako su i patnja i smrt postale sastavnice, neizbrisivi biljeg našeg identiteta.

Svi oni koji su, barem malkice, okusili strahote posljednjega rata (1991.-1995.) – svejedno bili Bošnjaci, Hrvati ili Srbi – zacijelo su iskusili da rat ne nastaje ni iz čega, da rat ima svoje uzroke i svoje povode, svoje ideologije, svoje religije koje ih opravdavaju.

I što je jako važno, barem kad je u pitanju rusko-ukrajinsko, ali i naše južnoslavensko područje, rat i sve ono što s njim dolazi, ima i svoje teološki utemeljeno opravdanje.

Rat je za njegove sudionike – svejedno bili oni agresori ili branitelji – uvijek pravedan rat (bellum iustum), poginuli ratnici uvijek su na onoj pravoj strani, na Božjoj, Allahovoj strani.

O poginulim ratnicima uvijek se govorilo i govori u hvalospjevima i superlativima. U grobljima su uvijek sahranjivani i sahranjeni pravednici, mučenici, narodni heroji, šehidi. Nikada ratni zločinci, narodni izdajnici, prevaranti, silovatelji, ubojice.

Nalazimo se u vremenu uoči najznačajnijega kršćanskog blagdana Uskrsa – blagdana koji u istoj vjeri u uskrsnuće Isusa Nazarećanina slave i zapadni i istočni kršćani.

U tome smislu trenutni rusko-ukrajinski rat, čiji kraj se još uvijek ne nazire, možemo zbog njegovog religijsko-crkveno-kršćanskog karaktera definirati kao ”hrišćanskoubilački rat”, kao rat koji se vodi iz religijsko-crkvenih razloga, zbog ugroze mitskoga tzv. ”ruskog svijeta” u kojemu nema Ukrajine kao državne i nacionalne posebnosti, a time niti samostalne, autokefalne Ukrajinske Pravoslavne Crkve. Stoga je za neke taj rat okupacijski, a za druge obrambeni.

Da je riječ o ratu koji se vodi iz religijsko-crkvenih i političko-mitoloških razloga pokazuje i sam sveruski patrijarh Kirill koji je dao punu podršku predsjedniku Putinu u njegovu pohodu na teritorijalno postojeću, a za njega nacionalno nepostojeću Ukrajinu.

Dugo se mislilo da će papa Franjo u ovome ”pravoslavnom rusko-ukrajinskom” ratu ostati neutralan. Međutim, ratne strahote, ubijanja, razaranja, progoni primorali su ga da se opredijeli, da zauzme stranu. I on je to učinio, ali na svoj poseban, fleksibilan, argentinski način.

U jeku najžešćih napada na ukrajinske gradove i ljude, on se usudio javno poljubiti ukrajinsku nacionalnu plavo-žutu zastavu koju je – uprljanu krvlju u gradu Buči – dobio na dar od ukrajinskih branitelja. Bilo je to 6. travnja 2022. godine.

Svojim iskazivanjem blizine s napaćenim kršćanima, papa Franjo želio je pokazati da je na strani onih koji stradavaju – svejedno jesu li stradali u borbama na ukrajinskoj ili ruskoj strani. Franjo je time želio pokazati da nije protiv Rusije i ruskih kršćana pravoslavaca, ruskih pravoslavnih vojnika koji su u velikom broju ostavili živote na tuđem teritoriju. U Buči, također.

Kako vidimo, papa Franjo ne posustaje u stvaranju ozračja uskrsnjega mira, svjestan da se njegov ”verbalni ples po jajima” mnogima neće svidjeti. No ne želi zatvoriti vrata prema Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi.

Stoga je, unatoč svemu, najavio mogući susret s moskovskim patrijarhom Kirillom, ufajući se da će u njemu, unatoč negodovanju mnogih ukrajinskih vjernika, naći sugovornika za zaustavljanje krvoprolića.

Istodobno, najavio je i mogući posjet Kijevu kako bi time dao podršku napaćenim Ukrajincima. Ne čudi stoga da u svojim javnim nastupima nigdje još nije spomenuo ni Putina ni Rusiju ni Moskvu.

Uskrs je pred nama, kao i Dan pobjede. Dva datuma kojima slavimo pobjedu nad smrću. Kako ih – ako je uopće o tome moguće govoriti – kršćanski (pro)slaviti? Jer su, i jedan i drugi, obilježeni krvlju nevinih.

(Prenosimo s portala Autograf)

Slobodna Bosna

954 Posjeta 1 Posjeta danas