Navršila se 51 godina od smrti Maka Dizdara: “Želio je svoju zemlju prkosnu i ponosnu”

Volio je trave volio je ptice volio oblake
Volio je nebo volio je zemlju
I dane razigrane
Ko konjice
Lake

I zato i tako smrt nikada ne poiska
Al smrt je uza nj vavijek bila
Prisutna i
Bliska
(Zapis o vitezu, Mak Dizdar)

Daleko, pa preko svih “Modrih rijeka” bio je, prešao i stigao u jednu davnu i daleku Bosnu, u onu što je perom životožednim, a u studen kamen, da ostane trajno, ispisala svoj prkos bosanski…”

Ovako je sa ovog svijeta Mehmedaliju Maka Dizdara, nesumnjivo najvećeg bosanskohercegovačkog pjesnika, ispratio njegov kolega, ugledni književnik Ćamil Sijarić. Pored Sijarića s ovog svijeta su ga ispraćali i Džemal Bijedić i Hamdija Pozerac i drugi velikani tog vremena.

Piše: Faruk Vele

Danas se navršava tačno 51 godina od smrti posljednjeg glasnika drevne Bosne.
Riječi koje je Sijarić izgovorio nad grobom čovjeka koji je za svojih 54 godine ostavio neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj kulturi, možda na najbolji način opisuje ono što je Mak Dizdar bio.

Partizanski ilegalac

U književnost Dizdar ulazi još kao gimnazijalac, a radove uskoro počinje potpisivati pseudonimom Mak, koji će, i privatno i službeno, koristiti do kraja života. Svoj prvi pjesnički tekst objavio je u listu Saveza trezvene omladine Trezvenost, gdje je 1933. godine dobio i prvu nagradu za najbolju pjesmu.

Već s 19 godina, u tek pokrenutoj “Novoj biblioteci” (“No-Bi”), čiji je bio inicijator, objavljuje prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć (1936), koja je zbog njezinih društvenokritičkih ideja značajnim dijelom bila cenzurirana.

Kao i brat mu Hamid, istovremeno se bavi i novinarstvom, a poeziju i druge tekstove objavljuje i u časopisima Gajret, Novi Behar, Jugoslavenski list, Pregled…, kao i u almanahu Oblaci nad kolibama (1937), koji je također objavljen kao izdanje “Nove biblioteke”.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegava učešće u javnom i književnom životu pod fašističkom okupacijom. Radi kao poštanski službenik i, s bratom Hamidom, ilegalno djeluje kao član partizanskog pokreta otpora, zbog čega mu ustaške vlasti hapse majku Neziru i sestru Refiku i odvode ih u Jasenovac, na put smrti.

U poslijeratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji najprije radi ponovo kao novinar, odnosno kao urednik u državnoj novinskoj agenciji “TANJUG” za Bosnu i Hercegovinu (1946–1948) te u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje (1948–1951).

Jedan je od osnivača “Seljačke knjige”, koja kasnije prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća svog vremena u Jugoslaviji, gdje je bio urednik i glavni urednik (1951–1959).

U međuvremenu, vraća se književnom radu i objavljuje prije svega pjesme, ali i nekoliko pripovijetki u onovremenoj periodici. U časopisu Život 1954. godine objavljuje prekretno važnu poemu Plivačica, koju će potom, u nešto drugačijoj verziji, objaviti i kao zasebno izdanje, u vlastitoj nakladi (1954).

Iako materijalno nezbrinut nakon gubitka posla, od kraja pedesetih godina 20. st. pa nadalje sve intenzivnije piše i objavljuje niz knjiga poezije: poemu Povratak (1958) te pjesničke zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965) i Ostrva (1966).

Podmuklo (psiho) umorstvo

Kao rezultat više od jednog desetljeća dugog kreativnog i istraživačkog procesa, konačno objavljuje Kameni spavač (1966), koji se smatra krunom njegova sveukupnog književnog stvaralaštva i jednim od temeljnih ostvarenja književnosti Bosne i Hercegovine, bilježe u Makovoj biografiji prof. Sanjin Kodrić i Gorčin Dizdar, unuk slavnog književnika.

Objavio je i knjigu Poezija (1968) kao autorski izbor iz svog dotadašnjeg pjesničkog rada, kao i drugo, prošireno te izmijenjeno izdanje Kamenog spavača (1970), a neposredno pred smrt i zbirku Modra rijeka (1971), također svojevrsnu autorsku pjesničku rekapitulaciju i još jedno od izrazito značajnih ostvarenja bosanskohercegovačke književne prakse.

Izložen žestokim kritikama i napadima, piše Kodrić, te suočen s intenzivnim javnim i tajnim pritiscima, prijetnjama i uvredama, kao i političkim malverzacijama vezanim za njegov privatni život – 14. jula 1971. godine umire u Sarajevu, u 54. godini života.

Dobitnik je više značajnih priznanja i nagrada.

Mak Dizdar je, kako je autoru ovih redaka kazivao rahmetli akademik Muhamed Filipović, podmuklo ubijen, umoren…

Sjećao se Filipović da mu se Mak povjerio prilikom zajedničkog odlaska na dženazu čuvenom osmanisti Hazimu Šabanoviću u Poriječanima.

“Govorio mi je svoje muke. Kampanja protiv njega je trajala, a on nije mogao da odgovori, jer nije imao gdje! Nijedan list koji su donosili pamflete protiv njega nije htio da obavi odgovore, a nije mogao da koristi svoj časopis “Život” u svoju odbranu, jer to nije fino, gospodski, korektno, da se u svom časopisu obračunava s ljudima”, kazivao je Filipović.

Infarkt na nekropoli stećaka

Što je nagore, grupa koja je napadala Maka imala je veze s vlastima.

“Završni udarac, koji ga je ubio, jeste pismo da će biti nasilno iseljen iz stana u koji se navodno nelegalno uselio. Mak je, naime, dobio neki stan, a optuživali su ga da je svoj stan dao djeci. Htjelo ga se moralno okrnjiti. To ga je strašno pogodilo pa je dobio infarkt. Ali malo ljudi zna da je on imao infarkt i nešto ranije. Kada je kampanja bila najžešća, ali još uvijek literalna, imao je jedan infarkt koji je dobio na nekropoli stećaka. Govorio je da ga je steglo, da nekoliko sati nije moga da hoda, piše, da ga je gušilo. Jedan mu je prijatelj pomogao. No, ovaj drugi udar ga je ubio”, otkrio mi je tada Filipović.

Ovo, prema tadašnjim tvrdnjama Filipovića, koji je i sam osporavan i žestoko napadan, nije bio prvi slučaj da jedan naš veliki književnik tako stradao…