Ne vjerujem u suživot sa agresorima, jer Dejton je nepravedan i trebao je biti samo privremeno rješenje, to i Amerikanci sve više shvaćaju, kaže u ekskluzivnom intervjuu za bh. novinsku agenciju Patria (NAP) Kenan Trebinčević, koautor hit knjige u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ovaj 33-godišnji Brčak napisao je, zajedno sa poznatom novinarkom i književnicom Susan Šapiro, knjigu o ratu u BiH, njegovom izgonu i sudbini Bošnjaka u današnjem Distriktu Brčko, ali i u ranijim ratovima na ovim prostorima.
Za kratko vrijeme knjiga „The Bosnian List“ pobrala je fenomenalne kritike, a prvo izdanje na Amazon.com je skoro rasprodato. Internet stranica Oprah Winfrey je knjigu proglasila knjigom sedmice i jednom od deset knjiga koje se moraju pročitati. Trebinčević je prvi intervju bh. medijima dao agenciji Patria te najavio do kraja godine prijevod i na bosanski jezik u izdanju izdavačke kuće „Šahipašić“.
– Dobijam puno poruka i podrške od naših ljudi, pogotovo moje generacije kojoj dajem “glas”. Ova knjiga je za sve ljude i svako se može pronaći u ovoj priči, kroz moje roditelje, brata ili mene. Osobe mojih godina mi kažu da kroz knjigu osjećaju pomoć da se suoče sa prošlošću. Gledam sebe kao mladog ambasadora BiH u Americi koji želi da pomogne svom narodu kroz istinu – kaže Trebinčević za Patriu.
NAP: Vaša knjiga, koautor ste sa slavnom Susan Shapiro, za kratko vrijeme je pobrala odlične kritike u SAD. U čemu se ona razlikuje od ostalih, moram priznati, brojnih knjiga na engleskom jeziku o ratu u BiH?
Trebinčević: Pisanje u početku je bila moja osobna stvar. Suzan mi je često citirala riječi poznate američke novinarke i spisateljice Joan Didion, koja je pisala o moralnoj dezintegraciji urbanog društva: “Pišem da bih otkrila sto mislim.” To se u mom slučaju pokazalo istinutim. Ali, prestala je biti samo osobna priča, već moralna obaveza da dijelim priču svog naroda, žrtava koji su progonjeni samo zato sto su Bošnjaci.
Jugoslovenska istorija je uvijek bila pisana i dirigovana u Beogradu. Tako su i knjige napisane tokom i poslije rata pretežno pisali zapadni pisci. Suzan i ja smo htjeli ispričati priču kroz oči 12-godišnjeg dječaka i kroz perspektivu 30-godišnjaka koji je američki državljanin. Kad je Susan počela čitati prve stranice prvog članka kojeg sam napisao, rekla mi je da sam muslimanska verzija Anne Frank. Velika mi je čast “prepraviti” istoriju regiona za koju Amerikanci nisu znali. Svi koji su pročitali knjigu navode kako je lijepo i čisto objašnjeno šta se dešavalo u našoj državi stotinama godina. A, istoriju smo ubacivali kroz dijalog, kroz usta i oči Bošnjačke porodice.
NAP: Koliko i na koji način vaša sjećanja, a bili ste dječak kada je počeo rat, mogu opisati ono što se događalo u BiH tokom agresije? Šta je, zapravo, srž vašeg motiva da objavite ovakvu knjigu?
Trebinčević: Mama mi je uvijek govorila da imam memoriju ko slon. A, i ljudi u čijem društvu živim stalno spominju šta se događalo i to sam pamtio kao pjesmu. Pišući ovu knjigu najgore iskustvo svog života sam pretvorio u najbolje. Nisam više htio ostati samo žrtva.
NAP: Kako biste vi definirali rat u BiH? Pitam to, jer još uvijek, pa često i u SAD postoje različiti opisi i definicije onoga što se događalo u BiH od 1992. do kraja 1995. godine.
Trebinčević: Težim da promijenim mišljenje kod onih Amerikanaca koji smatraju da je u BiH bio građanski rat. Rat je bio genocid i agresija na suverenu državu BiH. To je sve odavno bilo kreirano u Beogradu. Slično je bilo i u ranijim ratovima na našim prostorima.
NAP: Da li se i koliko često vraćate u Brčko, da li imate tamo rodbinu ili imovinu? Kako vidite današnje Brčko, koje je Distrikt, i ima poseban status?
Trebinčević: Bio sam u Brčkom 2011. i 2012. godine. Planiram, ako Bog da doći i naredne godine. Brčko je podijeljen grad. Vidi se ta nevidljiva linija u centru grada. Zajedno se radi u državnim ustanovama, ali svako jede i pije kafu kod svog, u svom dijelu grada. Stan smo vratili 2006. i sad je vlasnik jedan od naših prijatelja. Teško je gledati te iste ljude koji su bili saradnici ubicama, koji hodaju ulicama i ponašaju se kao da imaju amnenziju. Te iste “bivše komšije” koje su pokazivali Sembercima i ostalim paravojnim hordama iz Srbije gdje žive Bošnjaci i Hrvati, sada krive političare: “Vidi šta su nam uradili”.
Ne mogu da vjerujem da sadašnji član Olimpijskog komiteta BiH, Siniša Kisić, koji je uslikan u logoru Luka sa dželatima u uniformi (tu sliku imam) može godinama ostati na poziciji.
Siniša je tukao i mučio jednog odbojkaša u džamiji, a njegova supruga je bila prisutna. Njih oboje sam spomenuo u knjizi. On je bio bivši drug mog oca, kao i druge komšije koje su se okrenule protiv nesrba. Sjećam se da sam u ljeto 1992. godine sa ocem otišao do jednog solitera, jer je hrana uzeta od Crvenog krsta, data Srbima. Tražili smo hranu a tada je Kisićeva žena naredila ocu i meni da „napravimo sami svoju liniju kao muslimani“. Hrana koja je kod kontejnera za smeće je data nama. Te konzerve su bile iz 1972. godine, a u brašnu smo našli crve. Naveo sam ovaj primjer u knjizi, jer ja ne vjerujem u zajednički život sa tim agresorima.
Da se Dejtonski sporazum nikad nije dogodio, nadao sam se da će Brčko biti oslobođeno. Ali tamo se nazor zajedno živi. Grad nije ničiji. Brčko je mirnija verzija Mostara, gdje je stanje još gore.