Majka je umrla tri mjeseca poslije oca, iz neke vrste morbidne solidarnosti. Jednostavno je odustala od života. Izgubila je muža, a djeca su već krenula svojim putem, na kojem ona nije bila most. Nikom nije bila više neophodna, nego samo potrebna, a to je za moju majku bilo nedovoljno. Ona je oduvijek tržila sve i odmah!
Bila je kršna Hercegovka, vitka, bistra i prelijepog osmijeha, koji sam, mnogo godina kasnije, prepoznao kod svoje supruge; blag, uzdržan, otmjen i zavodljiv osmijjeh, ukrašen zubima kakve viđamo samo na reklamama, pa se pitamo da li su porculanski ili pravi.
Iako je odavno živjela u Sarajevu, zadržala je onaj specifičan i simpatičan naglasak iz starog kraja(Ljubuški), Otac joj je u šali davao nadimke Raštika i Herka, prvi iz milja, drugi kada bi se zbog nečeg sudarili.
Dugo godina nisa mogao zamisliti da postoji neko ko ljepše pjeva od moje majke, a kada sam, u doba dječaštva, imao prilike praviti objektivna poređenja, spoznaja da ona zapravo uopće ne zna pjevati predstavljala mi je jedno od najvećih razočarenja u životu.Pamtim samo da su pjesme bile nekako tužne,ali danas im već mogu dati tačnu nijansu – bile su melanholične.
Bila je jedinica u majke i oca, deveto dijete, i prvo koje je preživjelo godinu života, jer bi neka mračna snaga odnosila djecu još iz kolijevke. Takva su to bila vremena. Zato je moja majka, da bi opstala, morala biti snažna kao vučica, i hrabra.
(…) Majku sam doživljavao kao bespolno biće, uzvišeno i sveto, sveto i pravedno, a kada sam, nekako u isto vrijeme kada i za istinu o njenom nesavršenom sluhu, saznao da sestra i ja nismo nastali bezgrješeno, zamrzio sam oca, pripisujući mu životinjske i svirepe nagone – a majka, ona je ostala jednako visoko iznad ovog svijeta i njegovih profanosti.
Jutro je. Majka oblači haljinu od svile koja bešumno sklizne niz njeno vitko tijelo. Nema nikakve pretjeranosti na njoj, sve je ljupko, gipko.Čudio sam se šta ju je privuklo ocu, nju toliko ljepšu, otmjeniju, bolju, iz bolje kuće. Bojao sam se da nisu par koji će se oduprijeti svim iskušenjima, i da ćemo sestra i ja ispaštati jednoga dana.
Ali ti nije ovaj dan, ni ovo jutro.To se majka sprema na kontrolu kod ljekara. Nije bila bolesna, ne, naprotiv, od njenog soja, svi njeni- skoro svi!- živjeli su dugo, zdravi i uspravni.Njen djed je umro u godinama od čijeg brojanja je bio davno odustao, a vrijeme je računao po vladarima koje je dočekivao i na život i na vlast, i iispraćao i s vlasti i iz života. Kiselio je kostobolne noge u Trebižatu, izbjegavao ljude, i primao ih samo kada bi mu donosili rentu s rodne zemlje u dukatima, kaduljinom medu i slatkim plodovima šipka,grožđa, smokve i bajama. Smješkao se životu sitno kašljucajući – pušio je zlatnu škiju od sedme do stote, pa se znalo desiti da zaspi s cigarom na rubu usana i da ga probudi dim s plahte ili miris osmuđene dlake na bradi. Umro je od raka pluća. Ali smrt za sebe uvijek nađe uvjerljivo opravdanje. Izgledom je bila na njega, ali je vedru narav moja majka morala potražiti na drugom mjestu, kod dalje rodbine ili u dubljim korijenima.Majčin otac bio je njegov sedmi i najmlađi sin, kojeg je, međutim, prvog izgubio – najprije u prenesenom značenju, jer ga se odrekao i razbaštinio kada se ovaj propio, razočaran u prijatelja kojemu je bio žirant, a onda i stvarno, kada ga je rak ugrizao za život, ostavivši starom brigu o snahi i ditetu.I ne pamti oca mioja majka, osim po kletvama.
(…)Šezdesetih godina prošlog stoljeća komunizam je krenuo u obračun s privatnim vlasništvom, pa je država u zamjenu za nekoliko hektara crvene zemlje uz Trebižat(slapovi Kravice) mojoj majci isplatila bijednu naknadu, koju su moji roditelji, međutim, tako sebično gospodski potrošili na, ipak, tromjesečni put po Evropi, odakle su,svakih petnaest dana stizale razglednice sa šarenim slikama Ajfelovog tornja, Koloseuma, Big Bena…Bile su to- da bolje shvatimo kultiviranu sebičnost i ekstravaganciju mojih roditelja- godine kada je svaki put dalji od Mostara i Zenice bio prava globtroterska avantura.Bili su odsutni toliko dugo da sam već bio pomislio da ih nema, a to nejasno putovanje daleko, daleko samo loš izgovor koji bi sestru i mene trebao utješiti.Kada su stigli kući, preplanuli i iskusni, nismo se prepoznavali i trebalo je vremena da se vratimo jedni drugima.
NAPOMENA:Unuka Zaim-bega Selimića,(Ljubuški-Žabljak), Naila Topčić udala se za poznatog književnika Zaima Topčića,a njihov sin Zlatko Topčić je autor navedenog djela, iz čijeg duologije prenosimo dijelove koji se odnose na Ljubuški i familiju Zaim-bega Selimića.
Izvor:završna. riječ@ dagmar(duologija);Buybook;Sarajevo/Zagreb 2017.
Priredio: Kemal Mahic
