Decembar je 1993. godine i nigdje nema sreće na vidiku. Njihovi tenkovi razvaljuju Bosnu. Naši tenkovi još nisu ni proizvedeni. Bezizlaz je jedino što imamo. Sarajevo izdiše pod obručem. U direktnom TV- prenosu 299.000 ljudi skapava sa jednom jedinom mišlju – pobjeći negdje. U isto vrijeme, nekoliko stotina privilegovanih ima PRESS- karticu Ujedinjenih nacija i povremeno napušta grad. Odlaze ushićeni, vraćaju se poraženi, ali bar punih kofera hrane.
Ancona je njihova prva tranzitna baza. Odatle idu dalje. Lučki grad, manji od Sarajeva, veći od Mostara, sa prelijepim ženama i sitnim komunalnim nedostacima zbog kojih smo mi i u ratu mijenjali gradonačelnike.
U Anconi Sarajlija se od ostalih prolaznika razlikuje po entuzijazmu s kojom hoda gradom. Beskrajno uživati u razgledanju izloga, parkiranih automobila, gradskih autobusa, kioska i žena može samo neko kome su to uskratili. Naše prokletstvo zove se naknadna pamet: trebalo je prvo da nam se desi rat i trebalo je da nestane naš život, pa da shvatimo kakvu smo dragocjenost imali. Sad se to zove jučerašnji svijet i potrebna je velika mudrost da bismo se oduprijeli uspomenama na njega. A nije se lako oduprijeti kad on svoje tragove ostavlja tamo gdje im se niko ne nada.
A i ko bi im se nadao u Italiji. Šetnja Anconom ima blagotvorno dejstvo samo dok u njoj nema tragova Bosne. Ali onog trenutka kad se čuje sevdalinka, autentična bosanska relikvija, nastupa poremećaj. Ta pjesma pod tim nebom djeluje uznemirijuće. Ko je išao dalje od Ancone kaže da je tako svugdje, od Sydneya do Osla. Uobičajenu gradsku vrevu odjednom nadjača glas Himze Polovine:“Dvjesta dajem, spustite je…“Rasuti narod pokušava sakupiti izgubljeno korijenje. Ljudu koji su sa historijskog, političkog, ekonomskog aspekta već prikriženi, pokušavaju spasiti jedini aspekt koji im je ostao, onaj emocionalni…Dok srpski tenkovi napreduju Bosnom, njih šest sjedi oko kasetofona i sluša Polovinu. Sve što predhodi toj slici je tragično. Sve što dolazi poslije nje je tragično. Ali sam taj prizor je tragičan. Njegova komika proizilazi iz nesklada onog tenka koji prodire duboko u utrobu Bosne i ove sevdalinke. Ti ljudi nemaju ništa čime bi se mogli suprostaviti tenku osim vlastite čežnje.
Ali ovaj svijet ne mari za liriku. U njemu vladaju zakoni tehnike i u tom pogledu svaki tenkista, koliko god da bio ograničen, moćniji od Himze Polovine. Zato su protjerani Bosanci zauvijek poraženi.Nekad uspješni ljudi sad su ponižene izbjeglice. Oni su na umoru. Umiraće deset, dvadeset ili trideset godina, kako ko. Svaki njihov pogled, svaki njihov potez svjedoči o tome.Osuđeni su na doživotnu patnju. Njihova djeca na jesen kreću u školu i tu završava san o povratku.Njihovo prokletstvo počiva na nevidljivoj zamci – san je završen, ali oni ne prestaju sanjati.
Jedino što će u njima ostati neuništeno su daleki tragovi humora. Dva čovjeka sjede na željezničkoj stanici u Milanu. U naručju jednog spava dijete od dvije godine.Ni po čemu se ne može zaključiti da su iz Bosne.Dijete se budi, proteže u očevom naručju, a onda ga preuzima onaj drugi muškarac. Počinje da igra s njim. Niko ne progovara i radoznalac sa strane nikad ne bi mogao otkriti jesu li Francuzi,Finci ili Britanci sve dok otac, pripaljujući cigaretu, na kaže na tipičnom sarajevskom:
- Ako ti ispadne, možeš ga j….
Izvor:Ozren Kebo: Sarajevo za početnike,Feral Tribune,Split 2000.
Izbor: Kemal Mahić
Ancona