Oduvijek „znamo“ da je ženama ljubav značila više nego muškarcima. Zanimljivo je pitanje da li stvarno znamo ili je naša kultura htjela vjerovati u to, a mi prihvatili i usvojili. U svakom slučaju, bosanska narodna kultura obiluje legendama koje pripovjedaju o tragičnim ljubavima: o ljubavima koje su spriječili ratovi( toga u Bosni, nažalost, nikad ne manjka), o ljubavima koje je spriječila bolest( tako da najčešće djevojka umire od od neke nedefinisane, ali strašne bolesti, i to uglavnom dan prije svadbe, da se naglasi tragična sudbina), zatim o ljubavima koje su ostale neostvarene zbog socijalnih razlika( jer se npr. begovska kćer ne može udati za nosača) ili zbog razlike u religijskoj pripadnosti zaljubljenih. Možda tim legendama kao uzor nisu služile istinite priče ili stvarne osobe, ali one sigurno pripovjedaju bolnu istinu ženskog života na bosanskoj vjetrometini.
Zahvaljujući pjesničkom daru, Umihana Čuvidina mogla je sama opjevati svoju sudbinu. Mnoge druge bosanske žene to nisu mogle,tako da je narod „preuzeo zadatak“ da opjeva i opriča njihove sudbine.I zapravo je svejedno da li su sve te nesretne žene stvarno postojale, legenda pripovjeda sudbinu mnogih.Moglo bi se reći da su legende uvijek istinite jer pripovjedaju tipične sudbine.Mi bismo u Bosni mogli skupiti desetine legendi o ženama, o tragičnim ženskim sudbinama koje su postale tragične zbog ljubavi. Uglavnom se velika ljubav završava nesretno i gotovo nikad ne dođe do braka, tj. ne ostvari se tako da se može idealizirati(zamišljati i izmišljati).Time se naglašava i jedna od temeljnih razlika između ljubavi i braka.Naime, ljubav je potpuno individualan osjećaj dviju duša sposobnih da se vole.Brak je pak nešto drugo, brak je nešto što se tiče i porodice dvoje zaljubljenih,, širih zajednica kojim oni pripadaju, brak je društveni ugovor ili dogovor.Mnogi(nesretno) zaljubljeni „sretno“ riješe svoje probleme ulazeći u brak sa nevoljenim ljudima. Ali, šta se dpgađa kad je ljubav jača od razuma i spremnosti da se pristane na razumske, socijalne, religijske ili porodične argumente?Kad se religija ili socijalne razlike ispriječe ostvarenju jedne ljubavi ili kad bitke i ratovi koji u Bosni kao da ne prestaju ženi oduzmu voljenog muškarca – dobijemo legendu. Opričana ili opjevana, ta legenda nastavlja svoj život generacijama mladih i starih koji joj uvijek po nešto dodaju, oduzimaju, mijenjaju i tuguju što je tako velika ljubav propala. Zamišlja se nrki drugi, ljepši kraj i često se posjećuje mjesto „nesretnog stradanja“, pale se svijeće, ostavljaju ceduljice sa željama. Na tim mjestima brišu se sve religijske i socijalne razlike, vjeruje se da će izgovorene molitve(bez obzira na to što ne pripadaju nijednoj zvaničnoj religiji) doprijeti do davnašnjih, nesretnih ljubavnika i da će oni nekako pomoći da naša ljubav bude sretna.Valjda su svojom patnjom zaslužili tu moć čuvanja tuđih ljubavi. Ljubav funkcioniše kao kosmička sila koja izjednačava ljude i štiti zaljubljene na ovome svijetu.
Po mnogima najljepša bosanska legenda je priča o „najljepšoj Bosanki“,djevojci iz Banje Luke po imenu Safikada ili Safikaduna.Postoji nekoliko varijanti ove priče, a jedna od njih kaže da je mlada ljepotica bila zaljubljena u vojnika koji je služio u tvrđavi Kastel. Ljubav je bila obostrana. Međutim, njega je vojnička služba odvela na daleki front i poginuo je među prvima.Kada su to javili njegovoj dragoj, ona je iz djevojačke sehare izvadila svoje svadbeno ruho i odjevena u prelijepu vjenčanicu odšetala na Kastel, sačekala da se upali fitilj topa koji je svaki dan označavao podne, zagrlila top misleći na svog dragog i topovsko đule ju je raznijelo.Umrla je sa zakletvom u ljubav na usnama. Nije mogla podnijeti život bez njega, otišla je u svadbenom ruhu da se nađu tamo i vječno ostanu zajedno.Nježna djevojka pokazala je neviđenu hrabrost braneći svoju ljubav i vjeru da ljubav kao univerzalna vrijednost može biti jača od svih prepreka ovoga svijeta.Priča dalje kaže da je pokopana u haremu Ferhadije džamije.Druga priča nam otkriva da joj je mezar nadomak mjesta na kojem je umrla i na tom mjestu (jedna vrsta paganskog oltara) mnoge generacije zaljubljenih parova pale svijeće i ostavljaju cvijeće i ceduljice sa ispisanim ljubavnim željama nadajući se da ći hrabra Safikada pomoći u njihovom ostvarenju.
U proteklom ratu džamija Ferhadija je srušena, a zajedno s njom i Safikadino turbe.Mezar, na uglu ulice koja od Ferhadije vodi prema tvrđavi Kastel, ostao je da i novim generacijama „priča“ priču o velikoj ljubavi,ostavljajući im da odgonetaju ko je ustvari bila lijepa Safikada.Da li je bila turska djevojka zaljubljena u vojnika vezirske vojske( što znači da je živjela u periodu između kraja 16. Stoljeća ili možda u 17. Ili 18. Stoljeću)? Ili je bila kćerka ugledne banjalučke porodice zaljubljene u austougarskog vojnika pa su njeni roditelji bili protiv te ljubavi?! Po nekom varijantama legende, Safikadin izabranik srca nije poginuo ni na kakvom dalekom frontu, nego je otišao za njom u vječnost, tj.izvršio samoubistvo kad je saznao da je njegova draga izabrala smrt kao svoj odgovor na roditeljsku zabranu njihove ljubavi.Možda je bila unuka Ferhat-paše Sokolovića ili kćerka Hadži-Kejze Kahrimanovića?
U svakom slučaju, pravu istinu o banjalučkom nesretnom ljubavnom paru ne možemo potpuno otkriti uprkos svim pokušajima.Naime, pri rekonstrukciji pravog ili navodnog Safikadinog groba 1987. godine utvrđeno je „da na dubini od jednog metra, ispod donje ivice spomen-groba, postoji ljudski kostur položen u smeru zapad-istok.Prema strukturi kamena, upotrbi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smestiti na kraj 16. Veka“, pisalo je u izvejštaju arheologa Borisa Graljuka.
Potpuno je nemoguće utvrditi da je to kostur lijepe Safikade ili neke nepoznate „obične“ djevojke.I najmodernije tehnike ostaju bespomoćne pred pričama i legendama. Materijalnih dokaza nema, ali generacije i generacije Bosanaca(prije svega Banjalučana) znaju da je Safikada postojala, da je bila prelijepa, hrabra, zaljubljena, s ogromnim povjerenjem u moć ljubavi. Pa, zar bi postala simbol bezgranične ljubavi i vjernosti da nije bila takva?
Osim bezbrojnih zapisa i usmenih predaja, Safikada je uspješno oživjela i na pozorišnim daskama. Opera „Safikada“ pripremana je šest godina, a premijera je održana 22. Decembra 2011. godine na Velikoj sceni Narodnog pozorišta RS. Na sceni se pojavljuje osamdeset umjetnika, a Safikadu tumači prvakinja Frankfurtske opere Dunja Simić. Važnije uloge povjerene su Jasminu Bašiću, tenoru Opere Narodnog pozorišta iz Sarajeva, Leonardu Šariću, solisti iz Sarajeva, te primadoni beogradske opere Jeleni Vlahović. Kompozitor opere je Muharem Insanić. Libreto, napisan u tipično romantičarskom maniru( u stihovima koji se rimuju), uradio je banjalučki novinar i publicista Slavko Podgorelec, orkestraciju opere potpisuje Svetozar Saša Kovačević, profesor muzike iz Novog Sada, a dirigent je Ognjen Bomoštar.Reditelj Nenad Bojić je libreto „upakovao u vanvremensko metaforičko- univerzalno scensko prikazivanje“. U februaru 2009. Godine uvertirom Safikade Sarajevska filharmonija otvorila je jubilarni 25. Festival „Sarajevska zima“, a u martu te godine na Safikadinom grobu zapalio je svijeću i Matin Luter King III.
Ne znam šta je Martin Luter King III poželio tom prilikom i da li je tazumio priču o bosanskoj ženi sa istorijske vjetrometine, ali znam da je priča o Safikadi priča o mnogim bosanskim ženama koje su se na razne načine i u raznim vremenima borile za svoju ljubav i pravo da same odlučuju o svojoj sudbini, pa makar to značilo i odlazak u smrt.
Izvor:Dragana Tomašević:PRIČE O BOSANSKIM ŽENAMA(Ženska čitanka);Sarajevo,2021.
Priredio: Kemal Mahić