(…)Sećije se u tursko doba služile za sjedenje, a mangale za grijanje, dnevna soba se nazivala divanhana, jer se tu divanilo,pričalo…na polukružnim sinijama su se vodili razgovori, dok je u zimsko doba mangala punjena žarom i tako se grijalo, voda za piće stajala je u ibricima ili još većim posudama đugumima, a u škrinje su se odlagale suvišne stvari (još se nije znalo za ormare.)
Veliki mangal je bio pokretna turska peć,bez čunka i ložišta,postojao je poklopac koji se podizao i unutrašnjost punila žarom.Polovinom XIX stoljeća svaka soba je imala mangalu,malu otvorenu ili veliku.Oni su kasnije uvozom keramičkih peći iz Evrope izbačeni iz upotrebe.
Turski barok nije iščezao sve do kraja 19.stoljeća.a karakterisalo ga je i to da u sobama nije bilo portreta,jer islam ne dozvoljava figuralne predstave u prostoru u kojem se živi.Zato su se upotrebljavali reljefi i poruke na arapskom jeziku koje su se ispisivale po dijelovima namještaja,na primjer na stolicama ili ogledalima „ovdje ste dobrodošli“,“imate lijepe oči“,“ovo ogledalo vam pruža jako lijep izgled“,razne poruke iz svakodnevnog života,a namještaj se radio i od slonovače i sedefa.
Kasnije se unose sve više evropski maniri,nestaju fesovi,nosi se srednjoevropska nošnja kao dio modernizacije gradova.
Uvoze se keramičke peći koje su sa druge strane,u odžaklijama,malim prostorijama za loženje,centralna ložišta.Sobe ispunjavaju stilovi rokoko,barok…Sobe su ukrašavane dijelovima namještaja,ćilimima,orijentalnim tepisima,odjećom,porculanom,staklom,umjetničkim slikama…
.
