Vec sam posijao nekoliko lijeha salate i luka srebrenjaka za jesenju sadnju. Morao sam zalijevati tri puta dnevno dok ne nikne.
Pripremam sljedece lijehe. Uzivam u mirnoj, iako ratnoj, vreloj nedelji, 09.08.92.
Slusam preko tranzistora u hladu mlade, bujne smokve, Enver Sadirnlija, voditelj muzicko zabavnog programa Folk Filigram, iz opkoljenog, napacenog Sarajeva, salje odabrane muzicke bisere.
Po zavrsetku emisije kratke vijesti.
“Iz Hercegovine provjerena vijest, u okrsaju izmedju pripadnika HVO i HOS, na putu izmedju Mostara i Citluka poginuo Blaz Kraljevic, zapovjednik HOS – a za BiH, kao i 8 njegovih pratilaca i jedan vojnik HVO – a !
… Vec odavno nema izvjestaja o borbama HVO – a na linijama protiv srpskih agresorskih snaga, vec odavno srpski avioni ne bombarduju po zapadnoj Hercegovini. Novinari izvjestavaju o uspjesnim pregovorima izmedju predsjednika bosanskih srba i hrvata.
Ali vec sedmicu dana izvjestavaju o ucinkovitom napretku HOS – a oko Trebinja.
HOS je bio jak vojni faktor. Ima ogromne zasluge za odbranu Dubrovnika, nakon cega su nastavili borbe oko Trebinja.
Pocetkom avgusta su stizale vijesti da je Trebinje napusten grad, prazan grad. U subotu je javljeno da je HOS usao u jednom naletu u Trebinje.
Nedavno smo culi vijest da je HOS prikljucen Armiji BiH, da je Kraljevic proglasen generalom bojnikom Armije BiH.
… Bojazljivo prebacim na radio HOS.
Zacujem tihu, ozbiljnu, tuznu muziku.
Onda muzika utihnu, zacuje se tuzni, ogorceni zenski glas: ” danas, u nedelju devetog kolovoza 1992. u mjestu Krusevu izmedju Mostara i Citluka, u podloj zasjedi HVO – a mucki su ubijeni zapovjednik HOS – a Blaz Kraljevic i (nabroja imena i prezimena svih 8 pratilaca). Pa nastavi tuzna muzika.
Podjem kuci sa upaljenim tranzistorom.
Svakih 10 min. utihne muzika, spikerica ponovi tuznu vijest…
Dva sata nakon prve vijesti o pogibiji, spikerica procita proglas: Pozivaju se svi pripadnici HOS – a da napuste sve polozaje i da se vrate u Ljubuški, sa punom ratnom spremom !”
I proglas se nastavio citati svakih 10 min.
Malo kasnije procita i poruku dopredsjednika Stranke Prava iz Zagreba: “Ne poduzimajte nista do daljnjeg, nedajte da se prolijeva hrvatska krv ! Cekajte daljnje upute !”
I ta poruka je ponavljana svakih desetak minuta.
Cijelo poslijepodne i vece sam se mislio da li da idem sutra na posao, ako se uopste mogne ici, ako se ne desi nista do ujutro.
U zraku se osjecala napetost, u gradu “grobna” tisina. Nema uobicajenih automobilskih zvukova, ljudskog govora, dovikivanja… kao da je sve stalo, kao da je prazan grad…
U staroj zgradi preko puta zgrade opcine smjestena je Privredna Banka Sarajevo, ekspozitura Ljubuški, a u drugoj polovici, u prostorijama bivseg “Vojnog odsjeka” bila je smjestena uprava HOS – a za BiH.
Nekoliko puta sam vidio zarobljene vojnike bivse JNA ispred zgrade.
Vidjao sam cesto Blaza kako seta ispred zgrade, ili kako sjedi u basti grila – kafane “Park” pored Opcine, cak nekoliko puta u drustvu dva – tri zarobljenika.
Ali, najvise sam se iznenadio kad mi je komsija rekao da je vidio Blaza kako pije kafu sa mojim babom Dzemalom, koji je svakodnevno prodavao voce i povrce na pijaci ispred kafane…
“To si ti bolan pogrijesio, od kako ja poznajem babu, nije on krocio u kafanu niti gostionu !” Rekoh mu.
Tek kad mi je sutradan jos dvoje ozbiljnih poznanika reklo, shvatio sam da je istina…
Posto je noc protekla mirno, krenuo sam na posao. Pjeske. Vec izdaleka sam vidio vise vojnika HOS – a, u crnim uniformama na ulici izmedju Opstine i Uprave HOS – a.
Po izlozima prodavnica nalepljeni natpisi sa velikim slovima, najvise onih sa: “LAKO JE UBIJATI HRVATE”.
Ponedeljkom je glavna ulica u Ljubuškom bila prilicno popunjena narodom, cak i u ratu, ali tog jutra sablasno prazna. Sreo sam samo dva covjeka.
Dok sam se priblizavao, malo povise zgrade HOS – a, zaustavi se vojni kamion FAP spustenih stranica. Na karoseriji veliki protuavionski mitraljez sa 4 cijevi, spreman za paljbu.
Sa kamiona skoci desetak vojnika, sa puskama “na gotovs”.
Dok sam razmisljao da li da produzim ili da se vratim, zaustavi se jos dva dzipa i nekoliko drugih vozila. Izadje mnogo vojnika. Zaokruzise zgradu, raskoracise noge, puske uperise suprotno od zgrade HOS – a, najvise prema Opcini.
“Uh, sprema se belaj !” Pomislih. A mene glupana sramota da se vratim ! Ipak odlucih: “Sad cu ja uci u samoposlugu, kupiti nesto, izaci na drugi ulaz, pa krenuti uzbrdo, nazad kuci, dok jos nije zapucalo !”
Ali, ne ide ! Noge me odnesose dalje, do ulaza u Opcinu.
Gledam omladinu u crnim uniformama spremnu da zapucaju, uvucem glavu u ramena i udjem u zgradu…
I u zgradi sablasna tisina. Nema skoro niko.
Sjednem na svoju stolicu, pogledam kroz prozor, kad – tacno nasuprot mene, Zlatan Maksic, Rodo, moj dobar jaran, u crnoj uniformi, raskoracio noge, kao i svi ostali oko zgrade, drzi cvrsto “kaljasnikov” uperen, cini mi se bas u moj prozor !
“A moj Rodo, crni Rodo, otkud bas ti na tom mjestu !” Pomislih gledajuci zabezeknuto…
Stajali su tako skoro dva sata. Jos uvijek su pristizali ostali bojovnici, u raznim autima. Skoro niko nije prosao ulicom. Taj dan nisam vidio nikoga u uniformi HVO. Jedino su Ibro Maksic, (Rodin brat) otac ubijenog Osmana, i dva clana njegove porodice prosli dva puta u uniformama HVO i sa automatima u rukama..
Bilo je napeto cijeli dan u Ljubuškom. Cini mi se da je samo neko bacio petardu, nastao bi pakao !.
Srecom, nista se nije desilo.
Sljedeci dan kupim “Slobodnu Dalmaciju”.
Na naslovnoj stranici i na dvije unutrasnje stranice detaljan profesionalni izvjestaj tragicnog dogadjaja u Krusevu, napisan od strane predsjednice suda Vinke. Clanovi uprave HOS – a su je odveli na lice mjesta.
“Slobodna Dalmacija” su bile jos uvijek slobodne i nezavisne novine, pa su objavile citav izvjestaj, bez cenzure. Vinka je divna, iskrena, profesionalna bezkompromisna osoba, sudija. Njezin muz, pok. Zeljko isto tako. Nazalost, tragicno je poginuo na “mrtvoj strazi”, na stolackoj bojisnici.
Samo jedan dan su zaposlenici Opcine i Suda bili na toj bojisnici, i zbog tog nesretnog slucaja su vraceni u Ljubuški.
I ja sam trebao biti u toj grupi. Rodjak Began mi je donio pozivnicu, ali sam ja bio u Zagrebu, otisao da obidjem Denanu i Aidu, koja je bila operisana tih dana.
26.08.93. dan prije naseg odlaska, otisao sam u sud da pokrenem smrtovnicu iza rahmetli babe. Nisam znao gdje idemo, gdje cemo zavrsiti, hocemo li se ikada moci vratiti pa velim, nek se bar to rijesi.
Trebali smo svi da potpisemo, mama i mi, djeca.
“Mama je jako slaba. Probacu je dovesti taksijem, ali ne znam hoce li se moci popeti uz stepenice ?”
Rekoh zabrinuto.
Vinka me pogleda znacajno, sklopi veliku, tesku sudsku knjigu, debelih korica, uokvirenu u zelenu kozu i pruzi mi.
“Nemoj muciti majku ! Dosta vam je sto morate sutra putovati ! Neka majka potpise, pa mi vrati knjigu. Danas.
I budite sretni sto ste zivi. Vi cete se vratiti kad – tad, a vidis, moj Zeljko se nikada vise nece vratiti !” Rece mi dobra, stara predsjednica suda. 😪…
…Dugo su predstavnici HOS – a pregovarali i trazili da HVO vrati tijela ubijenih iz Splita.
Tek 4. dan su vraceni.
Mehmed Muminagic
