Marindvor(Marijin dvor) je gradska četvrt koja je za vrijeme a-u vlasti i za vrijeme Prve Jugoslavije bila krajnja periferija Sarajeva,sami rub područja koje se smatra gradom i doživljava kao grad.S onu stranu Miljacke,nepunih kilometar od Marindvora,počinje brijeg kojemu je na vrhu jevrejsko groblje,a na padini ville bogatijih austrijskih činovnika,industrijalaca i trgovaca. To naselje ladanjskih villa zove se Kovačići i ono je,u ta davna vremena,bilo granica između ljudskog naselja i prirode:od Marindvora,na desnoj obali rijeke,i od Kovačića,na lijevoj obali,sterale su se tratine,pustare,močvare,skladišta i drugi oblici pustoši koji okružuju gradove.
Koliko je u doživljaju Sarajlija toga doba Marindvor daleka periferija pokazuje anegdota koju sam čuo od prijatelja advokata.U prvim danima Druge Jugoslavije,odmah po završetku II svjetskog rata,v lasti su devetočlanu obitelj obućara Abida smjestile u prizemlje kuće ćevabdžije Ismeta.Pedesetih godina,pet-šest godina nakon rata,Ismetov sin se oženio i poželio stanovati u prizemlju roditeljske kuće.O tome je Ismet razgovarao s Abidom i predložio mu da od vlasti zatraži drugi smještaj.
„Ti si proleter“,govorio je Ismet,“tebi će dati šta god zatražiš jer oni vole vas proletere“.
Moj prijatelj advokat predložio im je da Ismet od suda zatraži Abidovo iseljenje,a da onda Abid istome tom sudu kaže da na iseljenje pristaje i da bi mu sasvim odgovaralo preseljenje u drugi stan.Tako su i učinili,a Abid je,kad je pozvan na sud,svečano izjavio:“Hoću ja,brate,slavni sude,seliti gdje god mi se kaže.Mogu živjeti čak i na Marindvoru ako je to u narodnom interesu i ako će mi djeca imati krov nad glavom“.
Stanovati na Marindvoru,za Abida je,kao i za svakoga drugog Sarajliju njegove generacije,značilo boraviti na kraju svijeta.Zato me je dirnula ova anegdota,dirnula me je,zapravo,Abidova spremnost da se žrtvuje za svoga nevoljnog stanodavca i da,makar se žrtvovao,postupi u skladu sa svojim osjećajem pravde i moralnog odnosa među ljudima.
Druga je Jugoslavija,užurbanom izgradnjom velikih stambenih naselja,u nekoliko godina,pomjerila granicu Grada daleko od Marindvora i Kovačića,toliko daleko da je šezdesetih godina Marindvor već središte Grada.Kad sam doselio na Marindvor,taj status središta već su bile potvrdile i vlasti gradeći na rubu te gradske četvrti zgrade republičke Vlade i Skupštine.Zato je ljude iz moje generacije zbunjivalo što se džamija pored moje kuće zove Magribija,a ona je tako nazvana u turska vremena zato što je tada bila na krajnjem zapadu(magreb=zapad),dakle zato štp je sobom obilježavala zapadnu granicu Grada.Sada,u naše vrijeme,Marindvor je samo srce Grada,a iza Magribije,mnogo dalje na zapad od nje,nalazi se niz hramova,onih staroga i ovih novoga vremena.
Sve je počelo devedesetih godina XIX stoljeća kad je vlasnik sarajevskih ciglana,g.August Braun,počeo izgradnju velikoga stambenog kvadranta koji je,po svojoj supruzi,nazvao Marijin dvorom.U fazama,tokom nekoliko godina,zgrada je dovršena i njome je zatvorena velika površina unutrašnjeg dvorišta omeđena sa četiri velika krila zgrade.Ta su četiri krila odredila četiri buduće ulice novog gradskog kvarta:jednu između Merijina dvora i džamije Magribija,drugu između Marijina dvora i Crkve svetog Josipa,jednu prema rijeci i jednu prema brdu u pozadini.Svako je krilo Marijina dvora imalo po dva ulaza,južno i sjeverno krilo imali su po tri kata a zapadno i istočno po dva,dok je unutrašnje dvorište zgrade bilo već tada ukrašeno cvijetnjacima,platanima,stazama za šetnju i klupama za odmor.
Veoma brzo su Sarajlije Marijin dvor pretvorile u Marindvor-onda kad su austrijska vlast i njezino prisustvo prihvatili kao činjenicu s kojom se treba pomiriti,pogotovo s obzirom na to da ta nova vlast gradi mnogo i dobro,trudi se da to što gradi bude domaćinima blisko i razumljivo,a nii ne zahtijeva previše.U tom su trenutku Sarajlije počeli osjećati bliskim te nove zgrade,davati im svoja imena ili bar sebi približavati imena koja te zgrade već imaju,imenima pokazivati da su kao svoje prihvatili to novo.Pouzdan znak tog usvajanja bila je gradnja Haliddvora(arhitekte Josefa Gramera),stambeno-poslovna zgrada bogatog i uglednog Sarajlije Mustafe Hadžibaščauševića,kojom je definitivno uspostavljena gradska četvrt koja će godinama nakon toga biti granična zapadna četvrt Grada,da bi sad,na početku ovog rata,bila priznato gradsko središte.
Valjda zato što je središnja,Marindvor je gradska četvrt izrazito karakteristična za Sarajevo.Na prostoru od jednog kvadratnog kilometra nalaze se džamija Magribija kao krajnja zapadna granica turskih graditeljskih poduhvata,Marindvor i Crkva sv.Josipa kao karakteristične a-u građevine.Haliddvor kao primjer a-u potrage za bosanskim arhitektonskim stilom i suvremene stakleno-čelične konstrukcije zgrada Skupštine i Vlade.Taj jedan kilometar površine okupljao je na sebi plastični kiosk sa hamburgerima i nakinđureni Haliddvor,a jednim se pogledom mogla obuhvatiti skromna Magribija s drvenim stubovima,kamena Crkva sv.Josipa i stakleno-čelična zgrada Vlade ili hotela Holiday Inn.
A onda je počeo rat kojim se sve to htjelo razdijeliti,rat koji bi mome gradu htio nametnuti „vojničku estetiku“.U generalskom estetskom projektu ne mogu jedno uz drugo stajati tursko,austrougarsko i jugoslavensko,islamsko,katoličko i komunističko.Počelo je stradavanja Marindvora,njegovo osipanje i cijepanje dijelova koji ga konstituiraju.Svojom sam kožom i svojim pamćenjem registrirao nekoliko detalja u toj orgiji JNA(Jugoslavenska narodna armija)-analize.Da bih to pamćenje učinio podnošljivim,u nadi da bih mogao ponovo osvojiti
normalan život i steći svoj dom makar u sferi idealnoga,zabilježio sam nekoliko fragmenata o selidbi Marindvora u idealno,u pamćenje.u sjene.
Izvor:Dž.Karahasan:Dnevnik selidbe