Cetiri stotine srpskih porodica po naredenju njihovih voda napustilo je Zenicu i došlo na Pale: isto toliko muslimanskih porodica mora još danas, sutra napustiti sve što su godinama stjecali. Kao da su ljudi saksije za cvijece. Cak i kad cvijece premještamo s jednog na drugi kraj prostorije, pazimo da ne uvene, da ima dovoljno svjetla za život. Koji monstruozni mozak sve ovo smišlja i sprovodi u djelo? Znam. Mozak ratnih zlocinaca, kojima se mora suditi, kad-tad.
Pale, utorak, 23.6.1992.
Ne mogu da zaspem od slika užasa iz Titove ulice i izvještaja novinarke Rade Ðokic, bivše kolegice sa Televizije. Sada za TV Beograd kaže kako su TZelene beretke namjerno postavile nagaznu minu da ljudi stradaju i izazovu reakciju svjetske javnostit. Uopce više ne znam gdje je dno novinarske laži i perverzije! Mislim da su neki, skoro svi, novinari najgori ljudski soj, isplivao na površinu ovog zlocinackog rata.
Naše bivše naselje Nedžarici, u kojem smo proveli osam godina, osvojeno i razoreno od strane cetnika. Stotinjak žena i djece, u dugoj koloni, prešlo most na Miljacki i sada spava u salama Skupštine BiH.
Klatim se izmedu ocaja s desne i ocaja s lijeve strane. Drže me pod ruku i ne ispuštaju ni na trenutak. Supruga zove mnogobrojne prijatelje u Sarajevu. Sve je više telefona na kojima se nitko ne javlja.
Pale, srijeda, 24. 6.1992.
Danas mi je pedeseti rodendan. Prošle su kao djetinjstvo, kao san.
Nekad sam razmišljao, bio blizu samoubistva zbog metafizickog besmisla svega, pa i mog opstojanja. Sada mislim kako da preživim – ovaj smisao.
Sinoc kasno lavež pasa u kuci najavljuje nezvane goste. To je režiser Srpske televizije, Miodrag Tarana koji zna da nemamo kud, da može doci u svako doba dana i noci kao u svoju kucu, jer ovo je sada i njihova teritorija i njihova vlast. Pijan je. S njim je i montažer G., za koga tek sada otkrivam da je napustio svoje kolege na TV Sarajevo i prešao na Pale.
Naoružani su pištoljima i bombama. Na stolu se igraju njima. Režiser se cudi kako me vec nisu odveli. Osuduje me ponovo, i ne može da shvati moje razloge zašto necu da radim za SRNU. Istovremeno iz njega provaljuje bijes na neke Tsrpske novinaret što su ostali u Sarajevu. TJednim metkom cu ih ubitit, govori mi. Kažem mu da su mnoge njegove kolege što su došle na Pale to uradile iz cisto koristoljubivih razloga. Da se na brzinu obogate i domognu vlasti. Pali se na ove rijeci i s gadenjem govori o srpskim vojnicima koji Tna Trgu Pere Kosorica ginu samo zato što su im ruke pune opljackane robet. S omalovažavanjem govori o svojim kolegama na Palama, koji su se ranije ulagivali komunistickim vodama, a sada srpskim. Bio je talentiran režiser na TV Sarajevu, a sada je srcem i dušom prišao obnovi srpskog carstva. Cudna kombinacija zanesenjaka i opasnog, mracnog tipa, koji ce lako ubiti covjeka. TPoštujem ustaše jer su profesionalniji od cetnika, koji nisu ni sjenka nekadašnjih, pravih cetnika.t
Sledile su me njihove rijeci da je na Grbavici ubijen poznati TV autor i producent S.S., kod kojeg se odnedavno skrivao naš prijatelj iz Hrasnog, J.O. Miodrag Tarana govori nevjerojatnu stvar da je sada cak i njemu žao TTurakat, toliko su ih Srbi pobili i protjerali. Pri prvom susretu s njim osjecao sam mali strah, jer mi može uraditi šta hoce. Sada je taj strah nestao, istopio se nakon dvomjesecne izolacije na Palama.
Njegov kolega djecjeg lica nagovara ga da podu, jer je kasno. Cak se i on boji Paljana. Nije znao da su Ttako zajebanit. Režiser u braku nije imao djece, a ni brak mu nije bio srecan, i u tim casovima kao da iz njega probija neka želja da živi poput nas. Ne znam, možda se varam, ali je jedva, iza ponoci, otišao.
Odahnem duboko. Kao da sam cijelu noc išao preko tanke žice razapete nad provalijom. Reci mu sve što mislim ravno je samoubistvu: ne reci mu ništa, ravno je najgorem kukavicluku. Na filmskom platnu to izgleda mnogo jednostavnije. Supruga mi kaže da je lakše u Sarajevu izdržala skoro mjesec dana granatiranja nego ovu njegovu posjetu i razgovor. Tamo si sa svojim ljudima koji te griju ljubavlju i pažnjom, a ovdje smo potpuno sami, okruženi ovim ljudima, iz cijih ociju gleda smrt. Slušam na radiju izjavu jednog od srpskih lidera: TKo je danas anacionalan, sam je sebi osudio.t
Pale, cetvrtak, 25.6.1992.
Telefonski razgovor s prijateljem u Sarajevu, koji kaže da Tvojna intervencija slijedi narednih danat. U Sarajevu se sve više uzdaju u nju, a ja sam potpuno skeptican. Nitko se nece htjeti uvaliti u balkanski kotao, u to sam siguran. Preko poznanice u Beogradu raspitujemo se kako se može iz Srbije preci u Madarsku. Supruga svakodnevno prebire po stvarima i garderobi, pravi red po ormarima, i razmišlja šta ce najnužnije ponijeti.Kada je kcerka odlazila, molila nas je da odmah i mi krenemo. Supruga je, kao u šali, kazala: TMi cemo cim završim svoje tkanjet. Sada sjedi u radnoj sobi i tka. U baštu sve rjede izlazi.
U jednoj obrazovnoj emisiji Srpskog radija kažu da su Srbi Thristolikit. Sve ima granicu, ali glupost ne.
Milujem psa i kažem: TJednom cemo se opet vidjeti.t
Gledam kako komšija Fadil, ugostitelj, u kolicima prekrivenim ceradom, iz zatvorene kafane prevlaci pakete pica u malu šupu do naše kuce. On se još nada da nece morati ici. Oni Muslimani koji su tu nadu izgubili imaju spakovane torbe i zavežljaje.
Pale, petak, 26.6.1992.
Tihi ocaj me sve više obuzima. Sinoc opet nocna posjeta. To je naš nekadašnji prijatelj sa Pala M.R. sa svojom suprugom i našim zajednickim poznanikom M.J., koji je prije nekoliko dana napustio Sarajevo. Njegova supruga ostala je u Sarajevu, i dalje radi na Televiziji. Prije sam mislio šta cu reci svom nekadašnjem prijatelju M.R. kad ga vidim, a sada kad je tu, za stolom, u uniformi, šutim. Prica kako su na Trebevicu kao snoplje kosili mitraljezima pripadnike Tdžihadat. Neki su išli goloruki i docepali bi se oružja tek kada bi neki njihov covjek poginuo.
Kaže da ga je iz Sarajeva nazvao rodeni brat, žaleci se da su mu srpski vojnici opljackali stan. TDa znam koordinate, svojim rukama bih mu granatirao taj stan. Zar ne zna da je rat?t žesti se M.R.
Nevjerojatno. Najbolji drugovi na Palama bili su mu Muslimani, u Sarajevu se školovao i zaposlio, a sada iz njega izbija samo mržnja prema tim ljudima i gradu cak i prema bratu, koji u Sarajevu cuva stan.
Kaže mi: THtjeli su ti pretresti kucu i odvesti te, ali sam te ja spasio.t Odgovaram da su, prije nekoliko dana, osmorica vojnika vec izvršila pretres, i da ne znam kako me to spasio. To je sada potpuno novi, drugi covjek, iako sam posljednju godinu dana vidio kako prosto tone u iskljucivo srpsku, nacionalnu mitologiju. On je zahvalna tema za jednu posebnu analizu, kako se covjek, pojedinac, koji je nekada bar malo mislio svojom glavom, tako brzo utopio, prilagodio novom talasu fašisticke svijesti. Ako to vec nije uradio Danilo Kišu Casu anatomije. Upravo je ta knjiga na stolu, ali pored nje je i knjiga Branislava Šcepanovica, koju M.R. smatra krunskim dokazom da citamo srpske pisce. Cutim i ne govorim da je knjiga tu radi TGulaša gospodina Golužet. Mozak mi staje i svako pisanje i opisivanje ljudske bijede postaje suvišno.
Svaka moja racionalna recenica, izgovorena s krajnjim oprezom, o njega se odbija kao o neprobojne kamene gromade. On sad žarko želi ono što svi Srbi moraju da žele: uništiti TTurket i džihad, a Srbiji povratiti nekadašnji sjaj i moc. Šta bi rekao da zna da mi je sin u Sarajevu i da njegove granate sa Trebevica padaju i po njemu? (Svima kažemo da su djeca u Engleskoj). U sebi govorim: TBudi pametan, moraš preživjeti i jednog dana ovom covjeku za stolom reci istinu.t Da li to iz mene govori kukavicluk ili razum? Ako mu sada kažem sve, više me nema.
Njegova supruga S. je zacudujuce brzo prešla put od prošlogodišnjeg Tgadenja prema primitivcima sa Palat do totalnog utapanja i prihvatanja njihovog svijeta i njihovog nacina mišljenja. Postala je veca Paljanka od samih Paljana.
Naš zajednicki poznanik M.J., humorista na Radio-Sarajevu, ostaje mi zagonetka. S njima je došao, ali i ono malo što je rekao, ne uklapa se u njihov okvir. Kaže da mu je na Osmicama do temelja izgorjela kuca s par hiljada knjiga. Nema kome da se žali, jer su je zapalili Tmoji Srbi, zabunili se, kažut. Žao mi ga je, on je u suštini dobar covjek, mnogo bolji od ovo dvoje što veceras sjede za našim stolom. Na odlasku M.R. mi silom utrpava šteku cigareta, kao da me za nju mogu kupiti ili iskupiti vec okrvavljene ruke.
Ostajem sam sa suprugom i ona stalno govori: TZašto im ovo, zašto ono nisam rekla, zašto?t Ako je grijeh biti razuman i sacuvati život, onda smo veliki grešnici. Mogu nam suditi i jedni i drugi i treci. Mi nismo ništa.
Slušam ponocne Vijesti. Kao da se javljaju prve zrake nade: pod pritiskom svijeta, Srbi se moraju povuci s aerodroma i prestati bombardovati Sarajevo. Razmišljam kako da se, cim sin ode iz Sarajeva, oslobodim smrtonosnog zagrljaja ove paljanske slobode.
Jedan sat poslije ponoci. Miran sam i pun nade cekam sutrašnji dan.
Pale, subota, 27.6.1992.
Odlazim u malu prodavnicu blizu moje kuce, vlasništvo Enise Muse, gdje sam na pozajmicu uzimao hranu, s tim da joj platim kad budem imao novca. Police su potpuno prazne. Kaže mi da robu više nigdje ne može nabaviti; jednostavno, Muslimanima je ne daju. Prije nekoliko dana u radnju joj je upao pijani srpski rezervista, cetnik, i prislonio joj pištolj na prsa, prijeteci da ce je ubiti. Pita kome da ide, kome da se žali. Strah je za supruga i djecu. Na Palama je opce bezvlašce i teror. Još ne misli na odlazak, ali…
Svakodnevno dolaze izbjeglice koje se raspituju za muslimanske kuce i za Muslimane koji bi se Tmijenjali za još bolju kucu u gradut. Na televiziji, s krajnjim naporom mozga i volje, slušam lidera Karadžica kako TAmerika i Evropa ne mogu da shvate naše razloge bombardovanja Sarajeva i zauzimanja aerodromat. Kakav covjek! Ni grama žaljenja i stida za ono što je, za ovo kratko vrijeme koliko je na vlasti, ucinio u Bosni.
Voditelj srpskog Dnevnika, Risto Ðogo, nekadašnji moj kolega sa Treceg kanala TV Sarajevo, obožavalac komunista i Ante Markovica, sada, po završetku emisije, kaže: TOvo je bio drugi dnevnikt, istovremeno dižuci tri prsta u vis. Možda u ovakvim poltronima leži klica buduce propasti nove vlasti. Oni uvijek, kao psi, njuše i traže nove gospodare koji ce im bacati nove kosti za glodanje. Ne vrijedati moje životinje.
Danas posudio jednoj ocajnoj penzionerki 100 njemackih maraka da može unuke i djecu poslati u Beograd, a kasnije dalje u svijet. Kroz suze se zahvaljuje, a onda supruga shvaca da je to, u stvari, njena davnašnja profesorica francuskog jezika. TKako je svijet malit, kaže i ponovo se zahvaljuje.
Pale, nedelja, 28.6.1992.
Sacuvati prvo cist obraz, pa onda glavu, kažem sebi. Pokušavam iz Beograda i Titograda dobiti lijek za teško bolesnog sina našeg komšije Miralema. Siroti covjek. U kuci mu je nervno oboljeli sin, a kad izade napolje, vidi nervno oboljele i izludjele komšije. Telefonira iz naše kuce i onda se beskrajno dugo zahvaljuje na toj usluzi. Drugi, mladi, zdravi sin, dobio je otkaz na poslu, on više ne prima penziju, ne znam od cega uopce žive.
Danas ponovo bombardovanje cijelog grada. Kao da prije povlacenja s aerodroma žele pokazati svoju moc. Supruga mi sa suzama u ocima kaže da je dolazila Ðulzida i molila da joj od jednih dimija skroji suknju!
Ponoc. Vijesti. Mitterrand i Bernard Koushner dolaze u Sarajevo. Koushnera sam u januaru ‘92. upoznao u Dubrovniku, kad ga je spasio od daljnjeg uništavanja. Hoce li spasiti Sarajevo? Ovom covjeku bih dao Nobelovu nagradu za mir. Na stolu, u Mitterrandovu cast, do sada najveci cvjetni aranžman.
Danas oko deset sati, ponovo na groblju osjecam pogled dvojice bradonja s mašinkama. Mogu me samo ukinuti kao ljudsko bice i ništa više. Ne ici na groblje iz straha za goli život znaci totalno kapitulirati. Isto bih postupio i na ocevom grobu da je ovdje druga ekstremna nacionalna vlast. Poslije podne dugo na telefon razgovaram sa sinom u Sarajevu. Ponosan je na mene i ja na njega. Nema problema s novcem. Moji prijatelji se brinu za njega. Kaže mi da je u srpskom Dnevniku vidio svog profesora Radoja kako sa Trebevica granatira grad. Profesor koji ubija dake. Sve vrijednosti su srušene.
Miterrand i Koushner prolaze sarajevskim ulicama i u ulici Vase Miskina polažu cvijece na mjestu pogibije nedužnih civila. Noc. Euforija u Sarajevu. Aerodrom deblokiran i otvoren za humanitarnu pomoc. Za Sarajevo možda put u spas, ali za Bosnu on je užasno daleko. Vrijeme batrganja izmedu života i smrti se nastavlja. Kako da izvucem sina iz Sarajeva i nas sa Pala? Šta da radim?
Pale, ponedeljak, 29.6.1992.
Osjecam led u sebi. Tek sada potpuno shvacam one ocajnike što su gubili život pri prelasku Berlinskog zida. Ima li svrhe sada suditi Honeckeru, kada su njegove žrtve vec zaboravljene? Ili nisu zaboravljene i sudenja mora biti?
Ovdje nisam ograden betonskim zidom, vec zidom mracnih naoružanih ljudi koji pucaju na sva ljudska bica koja nisu kao oni.
-.-PHOTO: Mikhail Evstafiev-.-
Konacno se danas zastava UN zavijorila na sarajevskom aerodromu. Završio sam drvenu ogradu. U vrtu supruga zalijeva cvijece – žute ljiljane. Srecom pa se papci, kako ih zove moja kcerka, ne razumiju u cvijece.
Pale, utorak, 30.6.1992.
4.30: Zora tek što nije svanula. Srecan sam što ne cujem onaj poznati zvuk iz pravca grada i miran jer je sinoc sletio prvi avion s opremom za snage UN.
Nema struje, nema telefona, ali vidim i cujem u sebi ljude koje volim.
U bašti se cuje cvrkut ptica. Otrov mržnje smanjio se u meni. Želim samo da pomognem ovim nesrecnim ljudima oko sebe. Vec u osam sati na mostu blizu moje kuce skuplja se grupa gradana Muslimana i ponovo ceka na transport za Sarajevo. Razgovaram s njima. Objašnjavaju mi da su sve izgubili, da im je ostao još samo goli život i da je bolje da odu u Sarajevo nego da cekaju na Palama dolazak krvnika na vrata. A i kad ne bi morali ici, od cega ce živjeti, kad su svi izgubili posao. Dok oni stoje na mostu, u kuci pokojne majke useljava jedna porodica srpskih izbjeglica sa Vraca kod Sarajeva. Kakav apsurd i besmisao jedne politike što siluje život i njegov prirodni tok.
Uopce ne znam šta se dešava u Sarajevu. Ako ostanem živ, prvo cu kupiti obicni, mali tranzistor.
Kako se bliži podne, ocaj u meni nezadrživo raste. Cetiri stotine srpskih porodica po naredenju njihovih voda napustilo je Zenicu i došlo na Pale: isto toliko muslimanskih porodica mora još danas, sutra napustiti sve što su godinama stjecali. Kao da su ljudi saksije za cvijece. Cak i kad cvijece premještamo s jednog na drugi kraj prostorije, pazimo da ne uvene, da ima dovoljno svjetla za život. Koji monstruozni mozak sve ovo smišlja i sprovodi u djelo? Znam. Mozak ratnih zlocinaca, kojima se mora suditi, kad-tad.
Poviše mosta vec je formirana kolona autobusa. Prema njoj trce muškarci i žene, noseci zavežljaje i vukuci uplakanu djecu. Cujem naricanje i kuknjavu. Odlazi i Mina sa svojom familijom. Njena kcerka placuci moli moju suprugu da pazi na njenog psa Arcija. Više ne govori o Tbezrazložnoj panicit. Donose nam dva litra ulja i bocu pica, iako smo još ranije rekli da ništa ne donose. Supruga se rasplakala, moli ih da ne idu. TAko vi odete, znam da moramo ici i mit, govori.
Kao da sanjam najstrašniji san. Vidim to sve svojim ocima, ali ne mogu da vjerujem da je to istina. Ne mogu da gledam ovaj užas. Zadržavam suze u ocima.
Komšija Meho još nije otišao. Dolazi mi pod jabuku, i šuti. Nije otišao ni moj dobri prijatelj iz djetinjstva, profesor matematike, Dado Musa, koji dolazi predvece i kaže mi da nece ici sve dok mu ne stave nož pod grlo. Potomak je jedne od najuglednijih i najstarijih paljanskih familija, cestit covjek, koji nikome ništa nije skrivio. Kažem mu da ne ide. Brine samo o dvoje male djece. Što se njima može desiti?
Saznajem za jeziv dogadaj: Izo, brico iz caršije, odveden je u zatvor. Drugi dan su javili porodici da je izvršio samoubistvo vješanjem. Kada su ga pripremali za sahranu, na tijelu su mu otkrili više teških povreda. Bio je na smrt pretucen. Na sahrani, iz straha, skoro nitko nije bio. Koliko je ljudi tako nastradalo u paljanskom zatvoru, nitko ne zna. Za mnoge je ulazak u njegove prostorije znacio samo smrt.
Pale, srijeda, 1.7.1992.
Egzodus Muslimana sa Pala se nastavlja. Kao snježna grudva što se kotrlja niz padinu i postaje sve veca, tako i Muslimani koji bježe sa Pala postaju sve brojniji. Nešto se desilo, puklo, srušilo u njihovim glavama, spoznaja da je definitivno došao kraj svakoj nadi u opstanak na rodnoj grudi ovladala je njima. Naoružani i nenaoružani Srbi obilaze njihove kuce poput lešinara, rezervišu ih za sebe, sigurni da ovi moraju ici.
Dolazi nam u baštu jedna premorena žena, Srpkinja, i place. Kaže da se sa sinom smjestila u nekoj maloj kucici pod Romanijom. Krije sina da ga ne mobilišu, a za ostali dio familije traži neki smještaj na Palama. Ne može, stid ju je, da provaljuje u tude. Molila je neke Srbe da je prime u vec Tzamijenjenet velike kuce gdje ima dovoljno prostora, ali nitko nece ni da je pogleda, pomogne. Gleda u našu veliku kucu i ja joj kažem da je Tvec rezerviranat. Žena stalno place i proklinje život, sudbinu, politiku.
-.-PHOTO: DANI-.-Trka za preživljavanje: Pod udarom srpskih snajperaPo okolnim brdima prema Romaniji, Muslimani napuštaju ogromna imanja, kuce, krave, ovce, sve, i sa zavežljajem u ruci pješke idu na Pale, gdje ih cekaju vec puni autobusi. Vojnici im ruju po stvarima, da neki vredniji predmet ne bi odnijeli sa sobom. Susjedi mi pricaju da na one kuce iz kojih se još nisu iselili nocu stalno pucaju. TMilom ili silomt njihova je poruka. TPošteni Srbit se zgražaju nad tim, ali samo to i ništa više. Rrazmišljam o sebi i svom zgražanju, ali kako se suprotstaviti ovom talasu koji nosi sve pred sobom? Znam da ce me do kraja života proganjati ove slike i pitanje: TZar nisam mogao više uraditi?t
Ugostitelj Fadil, ociju crvenih od nespavanja, dolazi u dvorište i donosi bocu konjaka. Sjeda za sto, neprekidno puši. Kaže da je sve uložio u gostionicu TStari mostt i sada sve gubi. Sklopio je neki Tugovort s trojicom Srba mještana, koji ce je preuzeti i Traditi u njoj dok se on ne vratit. Gorko se smiješi, ispijajuci na dušak cašicu pica, i kaže da ce se jednog dana ipak vratiti.
On odlazi, a stižu djevojke sa Vucje Luke. Telefon je upravo proradio, ali bezuspješno pokušavaju dobiti svoje mladice u Sarajevu. Kao da su svi brojevi izmijenjeni. Djevojke me mole da, ako nadem neki put izlaska za nas, nadem i za njih. Stalno govore da ce poludjeti. Cestom i dalje trce ljudi s djecom u pravcu parkiranih autobusa.
Miralemov sin u kolicima vozi dvije vrece brašna da ih vrati u obližnju prodavnicu i uzme bar malo novca za život u Sarajevu. Dolazi nam u kucu S.M., poznanik sa Ilidže, doktor nauka i profesor na fakultetu, koji je prešao na Pale u sestrinu vikendicu, i žali se da ga u FAMOS na Koranu (remont motora), ne primaju na posao jer Tim ne trebat. Njima treba poneki radnik i puno ratnika. On vodi samo svoju muku, a slijep je za ovaj užas oko njega.
Dolazi kuma M. i donosi mlijeko. Place i govori kako joj sve drage, bliske komšije napuštaju kuce. Kako ce sada živjeti, s kim se družiti? Jedan sin, ljekar, prije dva mjeseca pobjegao u Ameriku, drugi, pravnik, sa ženom i djecom, prije deset dana otišao u Srbiju i Crnu Goru, ostavio posao u opcini, ne želi da se vrati. Ne može da shvati šta se to oko nje dešava. Gleda nas širom otvorenih ociju, dok joj šalica sa cajem podrhtava u rukama i kaže: TNecete valjda i vi otici? Pa vi ne morate ici!t
Potpuno neocekivano u kucu nam stiže jedan od naših najboljih prijatelja iz Sarajeva, J.O. Proveo je na Grbavici više od mjesec dana, skrivajuci se da ga ne mobilišu. Pošto je cijenjeni strucnjak za elektroenergetski sistem u BiH, od srpske vlade smiještene u hotelu TBistricat na Jahorini dobio je potvrdu da im je potreban, što mu je omogucilo da napusti Grbavicu i docepa se Pala i naše kuce. Na Jahorinu ne misli ici, jer mu je u sarajevskoj opcini Centar ostala majka, pa se boji da joj što ne urade kad bi se saznalo da je prešao na srpsku stranu. Želi da Teskivira obje stranet i pobjegne u Beograd, kod supruge. Sada ce se kriti kod nas, dok ne dobije potvrdu za put u Beograd. Radujemo se što nam kaže da je i S.S. živ. Pretucen, maltretiran, ali ipak pušten kuci i živ.
Na Pale se spustila noc. Neobicno mi je gledati mnoštvo osvijetljenih prozora. Grupa ljudi cestom goni veliko stado ovaca i desetak krava s teladi. Cuje se mukanje i lavež pasa. To je opljackano stocno blago Muslimana, koje ce završiti ili u klanici ili u necijoj staji. Moj komšija i prijatelj iz djetinjstva I., (zaboravio prezime) s mašinkom o ramenu hoda gore-dolje Gornjom caršijom i Tpazi da se Muslimanima šta ne desit. Mislim kako je Bog, stvarajuci ljudsko bice, iskalio sav svoj bijes. Dodao je iz samilosti poneku iskru topline, ljubavi, srece, ali te su iskre na Palama vec odavno ugašene. TSvako nosi svoj križT, rece Isus prije nego što ga razapeše na Golgoti. Svako od nas ce jednog dana morati polagati racune pred samim sobom, a neki pred sudom za ratne zlocine.
U kuci više nismo sami. Naš prijatelj kao manijak sluša sve TV i radio-stanice da bi bio što bolje informisan, što je od presudne važnosti za njegove dalje poteze. Kaže mi da se situacija razvija u moju korist, jer su Srbi i Hrvati postigli sporazum o podjeli vlasti i teritorije. Gledam ga blijedo i ne shvacam šta hoce da kaže. On je cisti racio i kalkulacija, a takvi obicno prežive. Ima cak i tranzistor.
Zar je moguce da je vec nastupio mjesec juli? A mislio sam da ce sve stati još u maju. Hvata me panika. Sin još nije faksom iz Rijeke dobio neophodi dokument koji mu u jevrejskom konvoju otvara put iz Sarajeva. Ni sanjao nisam da ce mu od mjesta rodenja zavisiti život.
Mislim na dragog pjesnika i njegove stihove: T… Tišina ce stici kad sve ovo svene i mene i mene…t
Do kasno u noc J. nam prica o strašnom teroru srpskih vojnika na Grbavici. Ljudi bi dali sve, samo da mogu iz tog geta preci u sarajevski geto. Bilježim kako je poginuo Tomiljeni, hrabri, itd.t komandant Z. ciju je sahranu prenosila SRNA, govoreci da je poginuo Thrabro i nesebicno se boreci za uzvišene srpske ciljevet, koji je dan ranije izjavio u kameru da su Šoping osvojili Tjednostavno prošetavši tamot. Nije obratio pažnju na naredbu da srpski ratnici stave gas-maske kako bi se razlikovali od istih uniformi svojih protivnika, pa su ga upucali njegovi vlastiti drugovi.
Pale, cetvrtak, 2.7.1992.
Jutro. Ispred Mehine kuce stoje neki muškarci u uniformama, žene i djeca. Nešto se s njim objašnjavaju. Meho dolazi k meni u kucu, i rukama koje se tresu stavlja na stol papir – ugovor o privremenom ustupanju kuce, bašte i stolarskog alata jednoj srpskoj familiji. Moli me da to potpišem kao svjedok. Znam da taj papir i moj potpis na njemu apsolutno ništa ne vrijede. Stid me da mu pogledam u oci. To je definitivni odlazak komšije i prijatelja, koji je cijeli život utkao u gradnju svoje kuce i pomaganje djece.
Drugi komšija, R. Memija, place i moli me da u moju šupu za drva stavi zamrzivac, pec, alatke za baštu. Uzaludno mu objašnjavam da uskoro odlazimo i mi. On me ne sluša, samo place i donosi mojoj supruzi neke deke i knjige na cuvanje. Pred vratima njegovog skromnog stana vec ceka srpska porodica. Ocajan sam, poludjet cu gledajuci ove prizore. Dolazi mi Dado i pita može li nocas s porodicom doci kod nas da prespava. Boji se da ih ne pobiju. Nije htio ici, ali su mu malocas dvojica naoružanih Srba (jedan je bio njegov ucenik) stavili mašinku pod grlo i dali rok do sutra da napusti kucu.
Odlazim u kotlovnicu iz koje se ne vidi ništa. Cujem ipak glasove ljudi, dozivanje djece i zvuk kolone autobusa što napušta Pale. Dolazi kuma M. i sva potresena prica o onome šta se dešava oko njezine kuce. U slobodne sobe i na tavan smijestila je hrpe tehnicke robe i alata što su joj komšije Muslimani ostavili na cuvanje dok se ne vrate.
Kaže mi: “Je li da ce se oni vratiti?”
Više ne znam ništa. Samo znam da ni u snu nisam pomišljao da ce se ovo desiti na Palama. To je zlocin, strašan zlocin prma ovim jednim ljudima. Više se uopce ne brinem za sebe. Kolicina tudeg, ali bliskog bola potpuno me ispunjava i prijeti da me razori. Supruga gleda u bocu pica što je donio Meho prije odlaska i pocinje da place. Kaže: “Sada smo mi na redu.” Znam.
U glavi mi zvoni samo jedna misao – ovo nije moguce. Izlazim u baštu i legnem na klupu pod jabukom. Iz obližnjih kuca ulaze i izlaze nepoznati ljudi. Hodaju uokolo i razgledaju plijen. U Mehinoj i Miralemovoj bašti buja povrce, drva su uredno izrezana i složena za zimu. Gdje ce je sada provesti? Oni ovo nece preživjeti, govorim sebi.
Upamti: 2. juli 1992. godine.
Iz njihovih kuca sada do mene dopire zvuk usisivaca za prašinu. Iznose posteljinu na provjetravanje, stare stvari stavljaju na jednu gomilu. Te stare stvari dojucerašnjim stanarima bile su drage uspomene na roditelje, djetinjstvo. Sada Pale lice na grobnicu u koju su položeni novi mrtvaci.
Spomenik užasa: Granatirana zgrada OslobodenjaOkrecem broj Televizije i pitam je li to TV Sarajevo, a grubi muški glas kaže: “Kakvo Sarajevo, covece, ovo je Beograd!”. Shvacamo da smo direktno prikopcani na beogradsku telefonsku centralu. Kako sada dobiti Sarajevo? Ima li neki pozivni broj, jer beogradske brojeve dobivamo bez pozivnog 011? Shvacam i da covjek u ratu totalno ovisi o volji nekog manijaka ili poslušnog izvršioca naredenja odozgo.
Dolazi i M.J, humorista, tragicna figura ovog rata. Kaže da pokušava kod Srba na Palama oformiti jedan mirotvorni pokret. To je kao da u sibirskom ledu sadi ruže. Prica kako pokušava iz zatvora u Lukavici i Kuli izvuci neke zatvorenike. Ostavio je suprugu u Sarajevu, došao na Pale i tako defiitivno prešao liniju razgranicenja. Povratka dolje nema, a ovdje izgleda kao Don Quijote. Još mu preostaje samo “san da u Sloveniji, gdje ima mnogo prijatelja, zida kamene podzide”.
Vece je. Dado sa ženom i dva mala sincica došao da prespava. Donio je i bocu viskija. Kaže a ju je cuvao za “posebne prilike”. Dok sjedimo za stolom, djecje oci se ne skidaju sa mene. Shvacaju li oni šta se dešava? Dado i njegova supruga se usiljeno smiju i kažu da im je najvažnije sacuvati djecje živote. Lupanje na vratima. Visoki uniformisani mladic i jedan mještanin, Musliman sa Pala, koji je saradivao sa srpskom vlašcu, pitaju je li tu Dado. Osjecam kako mi se ledeni strah uvlaci u kosti.
“Znamo da je tu. Samo je k tebi mogao doci”, govore i ulaze u veliku prostoriju. “Rekao sam ti da ti necu ništa ako sutra odeš. Mogao si spavati i u svojoj kuci, ja bih te cuvao”, visoki specijalac govori Dadi.
Dok sam živ necu zaboraviti djeciji pogled prikovan za mene. Sve su shvatili. Poslije oceve i majcine smrti, ovo mi je najteži dan u životu. Strašna kazna i pošast srucila se na sve nas. Nezvani gosti odlaze, Dado sa ženom i djecom ide u sobu na spratu da spava, mi u naše sobe. Znam da ni oka nece sklopiti, kao ni ja.
J. sa slušalicama na ušima sluša vijesti sa tranzistora. Ja cekam da svane.
Pale, petak, 3.7.1992.
U zoru Dado s familijom odlazi. Ne znam hocu li ga ikada više vidjeti. Proveli smo skupa cijelo djetinjstvo, mladost i zrelo doba. Sada nas jedna mracna, zlocinacka ruka što ne zna za milost cijepa kao drva za loženje vatre. Saznajem da je srpska vlast donijela odluku da svi Muslimani sa Pala i okolnih sela do 5.7. moraju otici. Kolona autobusa satima stoji na glavnoj cesti. Isti prizori kao i jucer. Još dolaze oni što pitaju: “Ima li ovdje muslimanskih kuca?” Supruga povišenim glasom odgovara jednom tipu: “Nema! Ni muslimanskih ni hrvatskih! Ovo su bile samo ljudske kuce.”
Nemam snage da odem i još jednom se oprostim od Dade i ostalih poznanika. Nemam snage nizašta, osim za ocaj. “Zlocin pocinje duhovnim samosakacenjem”, piše Franz Kafka. Koliko istine u ovim rijecima. Prije ovog zlocina, Srbi su se duhovno osakatili. Skrivam dnevnik cak i od našeg prijatelja gosta J.O.
Pale, subota 4.7.1992.
Sve je isto. Kuce, bašte, ceste, sokaci, ptice, cvijece, samo su ljudi skroz drugaciji. Sva bliska lica, koja sam godinama ujutro sretao, vidao i pozdravljao, sada su nestala. Umjesto njih, gledaju me neka strana, mracna, nepoznata lica. Kao da je neka ogromna metla jednostavno pocistila starosjedioce i nanela na ovaj prostor neke nove ljude.
Jedan naoružani, uniformisani covjek bez oka dolazi u naše dvorište i pita me hocu li mijenjati kucu za Pofalice (Sarajevo). U nekim normalnim vremenima to bi možda bilo i normalno pitanje, ali u ovim, to je jasan znak da smo na spisku onih koji moraju ici. Kasno navece zvoni telefon. Supruga se javlja i cuje pitanje: “Još ste tu?”
Ponovo nocna posjeta režisera sa Srpske televizije, koji je ovaj put trijezan. Ubjeduje da je od ekstremnog postao “umjereni Srbin”. Kaže mi da moja potvrda od Visokog komesarijata za izbjeglice vojnim vlastima ne znaci baš ništa. Samo ako na osnovu nje dobijem potvrdu od društva “Dobrotvor”, mogu napustiti Pale u pravcu Beograda. U pravcu Sarajeva mogu, ali u mrtvackom sanduku. Kaže da ce on razgovarati s “Dobrotvorom” u vezi s potvrdom. Zahvalan sam mu. Prijatelj J.O. skriva se u svojoj sobi.
Pale, nedelja, 5.7.1992.
Rani jutarnji odlazak na majcin i ocev grob. Da su živi, kako bi preživjeli ovaj sadašnji užas na Palama? Mom ocu, kada su ga 1944. godine odveli iz kuce, život je spasio jedan Musliman. Nikada mu to nismo zaboravili. Na današnji dan prije tri mjeseca poceo je rat.
Tracak nade za sina da bi uskoro mogao izaci iz Sarajeva. Supruga gleda vrt i kaže: “Nikad nam nije bio ljepši.”
Saznajem da je formirana hrvatska Herceg-Bosna. Srbi likuju i izjavljuju kako ce se s Hrvatima lako dogovoriti. Muslimanima ce ostaviti krpice. Sarajevske brojeve dobijemo kada okrenemo 071. Oni nas ne mogu nazvati. Prijatelj sa TV Sarajevo mi javlja da sutra prestaje raditi, jer ne može da podnese neke stvari koje se tamo dogadaju. Koje stvari? Šta se dešava na Televiziji?
Posljednji konvoj odvozi preostale Muslimane sa Pala u pravcu grada. Medu njima je i ugostitelj Fadil, koji je nakupovo punu torbu kobasica i drugih mesnih preradevina. Strah ga je gledati u Sarajevu. Neki ljudi u uniformama iznose njegove stvari iz stana i tovare u kamion. Cijelu noc nisam spavao. Pio sam Dadin viski i u nekom somnambulnom stanju razmišljao o tome da danas sa suprugom sjednem u autobus što Muslimane odvozi u Sarajevo. Samo razmišljao, ali ne i uradio, jer to bi bilo cisto samoubistvo.
Sada imamo samo pica u izobilju. Lagano se opijamo i cekamo. Šta??
Pale, ponedjeljak, 6.7.1992.
Svaki korak koji napravim, rijec koju izgovorim na telefon, razgovor s nekim, može biti sudbonosan za naš život. Dobra vijest mi ulije nadu da cemo i sin i mi ostati živi, a onda me lavina loših dotuce. Palama i mojom baštom širi se teški zadah dima od spaljenih muslimanskih stvari. Ležim u sobi i kroz zatvorene škure cujem glasove iz Mehine kuce: “Hajdemo u vikendicu, da pijemo kafu”. “Ma pada kiša, ostanimo kod kuce”.
Koliko li ima Srba koji su, osim kuce, “osvojili” i vikendicu? Ili više kuca? Nekome je rat zaista brat. Sjecam se rijeci starih ljudi da gladne oci nikada ne možeš nahraniti. Ako ovi ljudi misle da ce u tudim kucama naci srecu i mir, onda se strašno varaju. Siguran sam da ce jednog dana srpski narod doživjeti strašne trenutke. Ovoliko ubijenih i protjeranih Muslimana nikada se ne može zaboraviti. U Gornjoj caršiji od Muslimana ostala je samo Munira, ciji je suprug bio Srbin (dva sina su joj u Beogradu), i jedna starica koja hoce da umre na Palama. Kao kuga, govorim sam sa sobom.
U našu kucu ce useliti jedan majstor-elektricar, Ð.K., s porodicom, koji je ranije radio u “Valteru Pericu”, pa i sada radi taj posao. Izgleda mi cestit covjek. Pokazuje mi da u svom telefonskom imeniku ima više upisanih brojeva Muslimana nego Srba. Sve je dovedeno do krajnjeg apsurda. Supruzi je drago što imaju dva sina koji vole životinje pa ce, kad mi odemo, ako odemo, a moramo otici, paziti naša dva mala psa i našeg macka. “Nemoj da placeš”, kažem joj, “bit ce sve dobro”, ali i meni se place.
Naš prijatelj neumorno sluša vijesti i preko nekih svojih veza pokušava dobiti dozvolu vojnih vlasti za odlazak u Beograd.
Pale, utorak, 7.7.1992.
Opet se cijelu noc cuje “rokanje” topova iz pravca Trebevica. Covjek se navikne na sve, ogugla, pa mu je neobicno kad je mirno. Ni struje nema vec tko zna koji dan. Hvata me totalna apatija i beznade. Svejedno mi je hocu li se živ izvuci sa Pala ili ne. Ovdje život ne vrijedi ništa.
-.-PHOTO: Mikhail Evstafiev-.-Sarajevska svakodnevica: Borba za goli životVijest dana na srpskom programu: dr Kecmanovic, clan predsjedništva BiH kao predstavnik Srba, iz Sarajeva pobjegao na Pale, a onda vojnim helikopterom odletio za Beograd. To se moglo i ocekivati od ovog politicara ofarbanog svim bojama. Srbi likuju.
Helikopteri još uvijek imaju goriva. Bašta se zakorovljuje. Ako uskoro ne odemo sa Pala, bit cemo ili mrtvi ili živi alkoholicari. Svakodnevno se lagano opijamo picem, koje smo dobili od bivših komšija. Dim od spaljenih muslimanskih stvari uvlaci se u kucu i osjecam se kao u Auschwitzu. Preko Londona, Rima, Kopra, Trsta pokušavamo srediti stvari oko sinovljevog dokumenta, koji nikako ne stiže faksom iz Rijeke u Jevrejsku opštinu. Ocaj nadjacava samo želja da se spasimo ovog pakla.
Pale, srijeda, 8.7.1992.
Naše tri velike putne torbe vec su izvadene iz ormara. Još su prazne. Cekam potvrdu od “Dobrotvora”. Izadem u vrt i osjecam poglede naših novih komšija, koji me cudno zagledaju, kao da se pitaju šta još tražimo ovdje. To su pogledi novih gospodara ovih prostora, ljudi koji su uselili u tude kuce kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Cujem da su se neki vec potukli oko granica imanja koja su osvojili, oko krava i automobila.
Vijest dana: Izetbegovic putuje u Helsinki, gdje ce ga primiti Bush. Je li to korak prema miru ili skok u još dublju provaliju? Navece, sa suprugom, prelazim cestu i idem u posjetu našim starim kumovima. Imaju dvije krave i to ih spašava. Sve njihove komšije Muslimani su otišli. Pricaju nam užase koje su oni vidjeli. Tu je i gospoda Munira, koja kod njih vec nocima spava. Ocajna žena, koja ne zna šta da radi, kamo da ide. Naš svijet je totalno razoren i sada smo stranci u ovom novom, koji se upravo stvara. Ne bih u njemu želio ni živjeti ni umrijeti.
Pale, cetvrtak, 9.7.1992.
“Na trenutke zasja sunce, pa se opet spusti noc”, piše Samuel Beckett u romanu Moloa. Ovdje, na Palama, sunce više ne zasja ni za trenutak. Konacno dobio dozvolu od “Dobrotvora”. Osim dvije grobnice, oceve i majcine, na Palama mi više ništa nije bitno, ni kuca ni bašta, apsolutno ništa. Ah, da. Ova dva psa. Šta ce biti s njima?Kažem da cemo krenuti u utorak, a znam da vec danas može biti kasno.
Sin naše kume M., koji je pobjegao u Crnu Goru, vratio se i uopce ne može da se snade. Dobio je otkaz na radnom mjestu. Ako hoce da ga ponovo prime na rad, mora se kao dobrovoljac javiti na Trebevic. Mora dokazati da je “patriota, a ne izdajnik svoga naroda”. Kaže da ce prije umrijeti nego to uraditi. Ali od cega ce živjeti? Donio mi paketic hrane od sestre iz Titograda. Kaže da ona bez prestanka place. Našem sinu još nisu stigli dokumenti. Hvata me panika!
Pale, petak, 10.7.1992.
Jucer me posjetio prijatelj sa Pala i sasvim mirno kaže da ce mi nabaviti potvrdu vojnih vlasti da naš prijatelj J.O. zajedno s nama u utorak krene za Beograd. Pošten i cestit covjek kojem mogu vjerovati. Ipak ga gledamo zabezeknuto. Danas moram licno otici u “Dobrotvor”, kaže mi jedan glas preko telefona. Ali kako? Moram proci glavnom ulicom, kroz cijelo mjesto, pored policije, zatvora, SRNE i Srpske televizije. Držim u rukama papir Visokog komesarijata za izbjeglice, kao neku zaštitu.
Dok se na biciklu vozim cestom, osjecam poglede i osjecam kako mi noge podrhtavaju. Dovoljno je da netko od njih kaže: “Ti, dodi vamo”, i sve je možda svršeno. Ponavljam u sebi majcine rijeci da Bog cuva one koji u njega vjeruju. Prima me neki civilizirani tip i kratko kaže da oni podržavaju sve humanitarne akcije UN. Kad se vracam, živci su mi napeti do pucanja.
-.-PHOTO: Mikhail Evstafiev-.-Pusta nada: Trupe UN u Sarajevu
Odlazim na obližnju livadu da pomognem kumovima skupiti sjeno. Prolazim pored Dadine kuce i vidim kako su namještaj, tepisi, ponjave izneseni van i peru se gumenim crijevom. Iz garaže su izvukli njegov auto i razgledaju ga. Kada se pored nje nakon dva sata vracam, stanari sjede pod Dadinom šljivom i piju rakiju. Suze mi same idu na oci. “Ovuda više nikada necu proci”, govorim sam sebi.
Sinoc na TV gledam kako Vojislav Šešelj (zvan “vojvoda” – govorim sam sebi) izlazi iz Skupštine i mlatara pištoljem, psujuci majku studentima koji skandiraju: “Ubico, ubico, pederu, pederu!”
U utorak bi trebali krenuti sa Pala. Do utorka mogu sto puta biti mrtav. U baštu ne mogu izaci zbog Auschwitza. Saznajem kako je jdan Musliman prije odlaska dao kravu svom komšiji Srbinu, mještaninu. Srbin koji je uselio u njegovu kucu dolazi s pištoljem i odvodi kravu, jer “i ona pripada kuci koju je dobio”.
Na lokalnom srpskom radiju supruga daje oglas da poklanja kucice terijerskog porijekla. Ubrzo zove neki grubi muški glas i pita kakve to kuce poklanjamo! Djeca novih stanovnika Pala odnose psice. Kakva li sudbina ceka tu djecu i te pse?
Kroz prozor gledam u zelenu baštu i polako se opraštam od nje. Kopali su je i uredivali roditelji moje majke, ona je cijeli život kopala i sadila povrce, mi smo je desetak godina uredivali i sada je kraj. Možda je nikada više necu vidjeti. Žao mi je samo što plodove iz nje ne mogu poslati prijateljima u Sarajevo.
Pale, subota, 11.7.1992.
Masovna smrt se kao vihor srucuje na Goražde. Sto hiljada ljudi zatvoreno je u kavezu. Šumska stvorenja ih sistematski uništavaju. Ponovo posjeta pijanog režisera, koji se igra pištoljem. Gleda me mutnim ocima i kaže: “Ti se neceš vratiti! Ti ipak bježiš sa Pala”. Ponovo mu objašnjavam da ne bježim, da sam do smrti zamrzio novinarstvo, da me sada interesuje samo humanitarna pomoc nesretnim ljudima svih nacija, boja, rasa. Prijatelj J.O. koji se stalno skrivao pred bilo kojim našim posjetiocem, iznenada, sa slušalicama na ušima i tranzistorom u rukama, ulazi u prostoriju i vidim kako mu lice poprima boju kreca. Kakva neopreznost. Zbog slušalica nije cuo naše glasove. Nemam kud. Objašnjavam režiseru da je to covjek koji je danas stigao sa Grbavice, da radi za vladu Srpske republike BiH. Miodrag Tarana ga pocinje provocirati da nije pravi Srbin ako tek sada dolazi na Pale, da mu prezime može biti i ustaško, da…
Srecom, ovo krajnje opasno ispitivanje prekida dolazak familije koja danas useljava u našu kucu. Režiser odlazi i ponovo kaže: “Ti ipak odlaziš za posve! Izdajnicima sleduje samo metak u glavu”. Supruga ponavlja da cemo krenuti tek kad završi svoje tkanje. Pocinjemo razmišljati koje cemo stvari ponijeti sa sobom. Kao da idemo na neki službeni put. Gledam kucu vrt, majcinu kucu i nicega mi nije žao. Život je ovdje gori od smrti.
Upoznajemo se s novim stanarima naše kuce. Pokazujemo im sobe, govorimo gdje je šta, ja im dajem uputstva za korištenje centralnog grijanja, supruga za kuhinjske aparate i strojeve u njenoj radnoj sobi, kako se brinuti o životinjama. Rucamo zajedno. Oni su izgubili stan u Sarajevu, a mi sada gubimo ovu kucu na Palama. Ništa strašno u odnosu na hiljade mrtvih ljudi oko nas. To je samo trenutni trijumf monstruozne politike etnicki cistih prostora. Zamišljam, ne zamišljam vec vidim, Pale kao srpski geto i kažem: “Dabogda se u tom getu podavili i grizli kao gladni pacovi!”
Pale, nedelja, 12.7.1992.
Poslednji odlazak na ocev i majcin grob prije odlaska iz ovog srca tame. Opraštam se od njih. Osjecam da me vide i razumiju. Sve je sažeto u jednu misao, želju – hoce li se sin iduceg tjedna išcupati iz Sarajeva, a mi sa Pala. Uzdamo se u Boga. Ni jedan racionalni zakon ovdje više ne vrijedi ništa. Ljudsko bice je poput slamke koju nosi olujni vjetar.
Supruga polako pakuje najneophodnije stvari. Što ponijeti? Toliko potrebnih i suvišnih stvari sakupljeno je za ovih dvadeset godina zajednickog života. Ubjedujem je da sada, ako se živi izvucemo odavde, zapocinjemo novi ciklus života. Ponovo poceti ni od cega i stici do necega. Nekada me užasavala Kafkina recenica “Na drugim putevima, druge su stanice beznada.” Nekada dovoljan razlog za samoubistvo, sada dovoljan razlog za život.
Pale za mene sada postoje samo kao sjecanje na divne ljude s kojima sam proveo djetinjstvo i mladost, na livade i šume, na snijeg i skijanje, na opijanje i ljubljenje. Ove današnje Pale za mene su pokopane u grobnicu i više ne postoje. Ako me u utorak ne puste da odem odavde, necu ocajavati, to ce biti samo život u grobnici, s nadom da cu jednom ipak izaci iz nje. Supruga pokazuje novim stanarima šta gdje raste u bašti. Zatim odlazi da tka. Psi leže pored mojih nogu i kao da osjecaju skori rastanak. Ta divna stvorenja koja ne znaju šta je zlo, mržnja, smrt.
Obradovale su nas djevojke sa Vucje Luke, koje su došle da telefoniraju. Toliko smo se zbližili da smo ih usvojili kao našu djecu. Sada se i od njih rastajemo. Kažem im da znam, osjecam, da cemo se jednom opet sastati. Odlazim da se oprostim i od N.K., starog prijatelja mojih roditelja. Kaže mi: “Ako ti odeš, tko ce me sahraniti?”
Pale, ponedeljak, 13.7.1992.
Bože, kakvo olakšanje i kakva sreca. Preko Trsta uspostavljam telefonsku vezu s prijateljem u Kopru, A.D., koji mi kaže da je dokument za mog sina faksom otišao u Sarajevo i da je primljen. Ogromni kamen pada mi sa srca. Kupujem autobusne karte za nas i za J.O. Veceras treba dobiti potvrdu od mog prijatelja sa Pala. Ne možemo vjerovati da je sve to moguce. U prvi sumrak supruga izlazi iz radne sobe i kaže: “Sada možemo krenuti, ja sam završila tkanje.”
Spustio se mrak, a prijatelja s potvrdom još nema. Oko deset uvece, dok ja tumaram po kuci kao u bunilu, dolazi prijatelj, donoseci potvrdu, na koju je, kaže, zaboravio kada je otišao s društvom u kafanu. Smijemo se gorko. Zaboraviti na papir koji život znaci. Još jedan kamen pada sa srca.
Sujevjeran sam. Baksuzni datum 13. možda je najsretniji dan u mom životu. Samo još da sin krene. Kako prespavati ovu noc kada ne znam šta nas na putu ceka. Ocajna, duga noc. Nastavit cu pisanje kad stignem u Rijeku.
Ako stignem.
Rijeka, 15.7.1992.
Bože, koliko sam ti zahvalan. Napokon sam tu, u Rijeci! U mislima se vracam na jutro 14.7., kada smo krenuli sa Pala. Kuma M. je došla da nas isprati. Oci su joj crvene od placa, mršavo tijelo još mršavije. Ulazim u garažu i pored kipa Majke Božje stavljam novac i molim je da nam pomogne na putu. Kljuc garaže dajem kumi, ubjedujuci je da ne idemo zauvijek, da cemo se za mjesec-dva vratiti. Vidim da mi ne vjeruje. Prva vojna kontrola na samoj autobusnoj stanici. Ne izvode nas iz autobusa. Možemo ici dalje.
Vozimo se kroz Pale. Samo da izademo. Druga kontrola na Romaniji, Sokolac, treca kod Han Pijeska, cetvrta na ulasku u Vlasenicu… deveta na Drini, kod Zvornika, nekada granici Srbije i Bosne i Hercegovine. Kontrolu vrše razni uniformisani ljudi, s bradama i bez njih, kokardama i nekim drugim oznakama na kapama. S uvažavanjem gledaju moju licnu kartu u kojoj piše da sam roden na Palama i da na njima živim. Za njih je to najbolja preporuka, jer biti sa Pala znaci biti prvoborac za slobodnu Srpsku republiku. Gledam iz autobusa razrušene i spaljene kuce, kao da putujem podzemnim svijetom Danteova pakla.
U Zvorniku srecemo dugu kolonu bijelih kamiona UNPROFOR-a. Gledam mladalacka i bezbrižna lica vozaca i pratnje i mislim da li ce takva biti u povratku? Pošli su kao na piknik, da okuse malo uzbudenja u Bosni i zarade novac, a vratit ce se s neizbrisivim ožiljcima na licu i mozgu. Neki ce umrijeti u bosanskom paklu. Oko 14 sati stižemo u Beograd. Docekuje nas B.O., grli i ljubi, a kad na kraju vidi da iz autobusa izlazi i njen suprug, vrisne od srece i iznenadenja. Svi smo beskrajno srecni, oni što su zajedno i u svom rodnom mjestu, a mi što smo tako blizu madarske granice. U 21.00 polazimo autobusom za Madarsku. Još jedan kamen pada sa srca kada predemo madarsku granicu. Htio bih da sidem i kao u srceparajucim scenama da poljubim zemlju. Dugo putovanje kroz noc i nepoznatu zemlju, a u zoru se zaustavljamo pred granicom Slovenije. Iz jednog autobusa izlaze Romi i ulaze u naš, a mi prelazimo u njihov. Težak zadah otpadaka od hrane, neopranih tijela i duvna.
Srijeda, 7.00, slovenska granica Murska Sobota – Dolga Vas
Vec dva sata cekamo u autobusu da nas puste preko granice. Pored nas se zaustavljaju stocni kamioni koji voze telad. Gledamo se i ne znam u cemu je razlika. Još jedna kontrola i konacno smo u Sloveniji. Veliki pano na kojem piše: “Cista dežela”. Ljudi od svega prave biznis. “Novac je sloboda”, govorila mi je davno jedna bliska osoba. Nekom privatnom prevozniku placamo devizama kartu do Ljubljane, kamo stižemo oko podne.
Ne mogu tako naglo da se priviknem na novi pejsaž. Nema srušenih i spaljenih kuca, nema naoružanih ljudi koji vas ispituju. Ljudi mirno i spokojno rade oko svojih kuca. Tako su prije samo tri jeseca izgledali Sarajevo i Bosna. Sjecanje na Pale polako tone u mrak. Još jedna kontrola. Šapjane – granica Slovenije i Hrvatske, malo duže ispitivanje s obzirom na moje rodno mjesto. Policajac se smiješi i udara žig u pasoš. Na stanicnoj zgradi vijori šahovnica. Ponovo, poput blijeska munje, sjecanje na Pale i našeg nekadašnjeg prijatelja koji je sinu zabranio da igra šah jer podsjeca na šahovnicu.
U 16.30 stižemo u Rijeku. Tu smo, i šta sad? Izgubili smo posao, kucu i zemlju na Palama, prijatelje Muslimane koji se sada u Sarajevu skrivaju od granata i cekaju na komadic kruha i prijatelje Srbe sa Pala koji imaju dovoljno kruha, ali ga jedu krvavim rukama, no nismo izgubili obraz i iskustvo jednog stravicnog rata i želju da na crvenoj istarskoj zemlji zasadimo struk peršuna ili sadnicu ribizle.
“Caša je razbijena, ali iz nje se još može piti.”
* Feljton je objavljen zahvaljujuci uredniku Nenadu Popovicu i njegovoj izdavackoj kuci Durieux
(K R A J)