Jednog je ljetnog dana početkom 80-tih godina prošlog stoljeća Đuzepe Oman(Giuseppe)šetao vrtom vile „La Carasella“ u gradiću imenom Ravelo(Ravello) kraj Napulja.
Usput je promatrao spomeničku plastiku u lapidariju,pa je u jednom trenutku iznenađen zastao,spazivši nešto što nipošto nije očekivao među izložbenim fragmentima bogate rimske i romanske historije.
Bila je to jedna kamena ploča,a na ploči –tarih,kronogram ispisan lijepim arapskim dželi-nesh pismom.Hitro je popravio naočale,sagnuo se i pročitao:“Ovu časnu džamiju i uzvišenu bogomolju u smislu naređenja Uzvišenog Allaha;“Allahove bogomolje podižu samo…“/sagradio je dobrotvor dizdar Nesuh,sin Abdullaha,godine 966“.
Đuzepe je,srećom,bio arabist,pa je bez problema odmah preračunao 966.hidžretsku u 1558.godinu gregorijansku.Oduševljen,vratio se kući i napisao tekst o svom „naučnom otkriću“o kojem nije znao puno.odakle se ploča s tarihom našla u dvorištu vile,za koju je džamiju isklesana i gdje se nalazi ta džamija.Autor je promišljanjem,ipak,došao do početne tačke koja će se pokazati tačnom:“natpis bi mogao potjecati s džamije iz nekog muslimanskog mjesta blizu istočne obale Jadrana“.
Objavio je tekst u „Analima“ napuljskog Orijentalnog instituta…Tekst je došao do njemačkog arabista R.Koberta,koji ga je preveo zajedno s tarihom,obogatio ga svojim promišljanjem—i objavio.Njemački prijevod tariha mostarskom je arabistu Muhamedu Mujiću donio Salih Hadžalić,za kojeg dr.Halid Sadiković misli da je potomak ljubuške kapetanske porodice Hadžalić.
Mujić je svoju analizu pod naslovom:“Arapski epigraf potječe iz Ljubuškog“objavio u Prilozima za orijentalnu filologiju g.1976.,i razriješio zagonetku o graditelju i mjestu džamije.Da nisu norinski vojnici osujetili vizitu Evlije Čelebije Ljubuškom 1664. zbog sigurnosnog rizika,zasigurno bismo danas imali i njegov putopisni opis džamije čiji je tarih u Ravelu.Evlija bi zasigurno zapazio sličnost ispisa i klesanja tog tariha s natpisom na mostarskoj,Karađoz-begovoj džamiji,podignutom gotovo istodobno,godinu-dvije prije Nesuhove ispod samih zidina ljubuške tvrđe Ljubuše.
Ali,eto,tri stotine godina nakon zakazanog,a neobavljenog posjeta Čelebije,tarih je vidio čvrsto ugrađen iznad džamijskih vrata Kasim Gujić:“Nedaleko grada,(Turci) podigoše džamiju.Natpis(tarih) te džamije je najstariji turski spomenik u ovom kraju.Sudeći prema tom tekstu i vakufnami,ovu džamiju je pravio Nesuh-aga Vučjak.Brzo oko toga podigoše se kuće oko džamije.To je najstariji dio grada Ljubuškog;danas su te kuće većinom porušene i strše zidovi“,piše on u „Jugoslavenskom listu“ 1932.godine.
Nesuh-aga Vučjak(ović) suvremenik Karađoz-bega,nakon Ljubuškog postavljen je za kapetana kula i tvrđava u Mostaru.Potomci su mu nasljeđivali kapetansku funkciju sve do njezina ukinuća,1835.Zapamćen je kao vakif jednog od najljepših sakralnih objekata,potkupolne „Džamije pod lipom“.Mostarski kvart Kapetanovina nazvan je po Nesuhovim dvorima i mezarju u kojem su se ukopavali pripadnici njegove uže i šire porodice(Taj tri stotine godina stari harem,nesavjesni su upravljači vakufa nedavno prodali i razvalili;tako su uništili još jednu od „bošnjačkih arhiva“,rekao bi Husaga Ćišić.)
Nesuh-agina zakladnica otvara se rečenicama:“Spomenuti vakif je izdvojio iz svog najčistijeg dijela imetka i onog najboljeg što je dobio za potrebe dvije časne džamije koje je podigao.Jedna od njih je u kasabi Mostar-neka je Allah čuva-druga u tvrđavi Ljubuški…“
Od potonje,ljubuške džamije,nema više ništa.Kamen kojim je zidana odvojen je jedan od drugoga.Strši poneki fragment zida iz gomile kamena i šljake pod dračom i mahovinom.Sačuvan je samo tarih.Ali,ni on nije kod kuće—odlutao je daleko,prigrabljen kao fašistički plijen poslije 1943.Sad je „eksponat“ europskog muzeja,s drugim artefaktima „primitivnih kultura Istoka“,pa taman taj Istok bio i na Zapadu.
Izvor:AVAZ