Zašto ljubitelji literature čitaju književna djela,slušaju i skladaju muziku,pohode dramska i scenska djela i ostale oblike umjetničkog djelovanja?
Jedan od razloga je svakako traženje sebe u likovima,u scenama,u tekstovima,slikama,aktovima,filmovima,sonatama i simfonijama…
Da u drugim likovima prepoznaju svoju intimu,svoje uspone i padove,svoje uspomene…
Slušajući sljedeće stihove pronašao sam sebe!
Vjerovatno bi se mogli pronaći i Ljubušaci koji se nalaze u svijetu daleko od svoga topraka?!
To su stihovi folk muzike—pjesme u interpretaciji Seke Aleksić:
„Ti se hrani mojim bolom,mojim suzama
I što poslije tebe tuga me je uzela
Ti se hrani što me nema,što sam nestala
Al* ja da te volim nikad nisam prestala!“
Akcenat je na riječima:“bol“,“suzama“,“tuga“,“me nema“,“nestala“!
Riječi ove pjesme sadrže ljubavnu čežnju za dragom osobom i njena poruka je upućena voljenoj osobi.
Međutim,umjetnost se može tumačiti na više načina i takav je zadatak njenog poslanja i muzike koja je obilježava!
Ovaj drugi način tumačenja su doživjeli prognanici iz Ljubuškog i svaki drugi prognanici.
Bez obzirana na navedene akcentirane riječi,završetak pjesme kao „otrov u medu“ je optimističan i završava stihovima:“Al* ja da te volim nikad nisam prestala“(2 puta).
Ako se čitatelji i gledatelji ne slažu sa navedenim,neka ipak pogledaju „klip“ Seke Aleksić,pa barem će vidjeti l j e p o t u,lika i figure(„tela“),koja nas mentalno uzdiže i čini ponosnim— Ljubušacima!
Podsjećam na vjekovni pozdrav Jevreja:“Da ruka presahne ako te zaboravim Jerusalime“!
Zamijenimo riječ:“Jerusalim“—„Ljubuški“! I mirna Bosna!
Kemal Mahić