Krenuh neki dan na put iz Stoca, tamo od spomenika Ivanu Musiću, odmah pored srušenog spomenika stolačkim antifašistima.
Dok prolazih pored još uvijek neobnovljene stolačke čaršije bacih pogled na Stari grad i njegove nove betonske „kocke“.
Svratio sam u Čapljinu preko Bobanovog sela i, prelazeći preko mosta Franje Tuđmana, zagledah se u prelijepu Neretvu koja ispod njega protiče.
Zatim sam svratio po prijatelja koji stanuje u Mostaru, u ulici Mile Budaka. Prolazeći Francetićevom, dok je križ sa Huma pravio hlad nad Mostarom, zamislili smo se nad ljepotom našeg juga i naših zelenih rijeka.
Nešto dalje u unutrašnjosti naše zemlje nismo naišli na lokacije živopisnih naziva poput ranijih, ali jesmo na neka nama strana imena objekata koji se zvaše „malezijskim“, „saudijskim“ ili „turskim“.
Rekosmo prijatelj i ja da ćemo na putu svratiti do Višegrada, gdje, vraćajući se sa višegradskog mosta, u podnožju spomenika Draži Mihajloviću sretosmo neko veselo društvo sa orlovima na ramenima i kapama.
U Bijeljini smo svratili na kahvu kod prijatelja koji stanuje u ulici Arkanove Srpske dobrovoljačke garde.
Nakon toga konačno smo došli u Banja Luku, gdje smo se u Studentskom domu „Radovan Karadžić“ raspitali za cijene smještaja i mogućnosti sticanja kvalitetnog obrazovanja i usvajanja naprednih znanja.
Spuštajući se u Sarajevo, u Istočnom Sarajevu smo odlučili obići imigrante iz Sirije koji su bili u centralnom Imigracionom centru Bosne i Hercegovine smještenom u ulici Draže Mihajlovića.
Objašnjavali smo tim ljudima kako su sada pobjegli od rata i naslijeđa zločina u njihovoj državi i kako su došli u jednu tolerantnu sredinu koja cijeni i njeguje različitosti. To ih je dosta utješilo.
Rekli smo im i kako je Bosna i Hercegovina podnijela aplikaciju za članstvo u Evropskoj uniji koja je 100% kredibilna, barem tako kažu.
Zajedno smo zahvaljivali Bogu na našem, bosanskom, evropskom putu.
Nerin Dizdar, tacno.net