Mlada se dovodila u mladoženjinu kuću uoči ponedjeljka,nekada i ranije,a pilav se pripremao u idući ponedjeljak ili petak.Zapravo,veselje traje do vjenčanja,pa je ovisno o imovnom stanju i priređivano vjenčanje.Nekada je svadba trajala i do 15 dana,ali najčešće-dva dana.“Na svadbu se ide u četvrtak i to prije akšama na jedno po sahata.U to se doba okupe oko đuvegijine kuće djevojke raznih staleža osobito koje nisu na svadbu pozvane,te gledaju jedno svadbare,drugo da vide kada se pomoli čeiz(ruho djevojačko)“.
Predhodno bi se mlada oknila u skladu sa običajem:kosa,dlanovi,pete…Pri toj ceremoniji bile su prisutne njene prijateljice,koje bi pjevale dok se ritual ne završi.
Često se ovaj ritual obavljao u hamamu,ali kna se mogla obavljati i kod djevojčine kuće.
Kada je o kni riječ,obavezno se knila prvo desna ruka „do belenzuka“ i desna noga do gležnja,a potom lijeva ruka i noga,sve osim tabana.Ruke i noge se motaju,a na dlanove stavi po dukat.Prema nekim pripovjedačima koji su opisivali svadbu u Banjoj Luci 30-tih godina prošlog stoljeća,za vrijeme kne“drži troje muške djece iz njene rodbine svako goruću svijeću…Svijeće se trnu o štrop ili šiše.Te se svijeće poslije čuvaju a vjeruje se da ublažuju bol.
Danas je ceremonija svadbe mnogo jednostavnija,a često mnogo i skromnija,nerijetko se mladenci odlučuju na vjenčanje bez svadbe.
Svatovi dolaze po mladu njenoj kući.Unaprijed je potrebno dogovoriti koliko će osoba doći,ali treba biti spreman i na nešto veći broj svatova,jer jednostavno mladoženja nije uvijek u prilici vratiti neplanski pridošlog rođaka ili prijatelja.Po mladu obično ide djever,zaova i slično,ne i svekar i svekrva.
Svatovi po mladu polaze automobilima,nekada pješke,na konjima ili fijakerom,uz pjesmu i veselje,a o njima vodi brigu starješina svatova,obično amidža,daidža ili neko stariji iz komšiluka te je obavezan spriječiti(ali i namiriti) svaku štetu koju bi svatovi eventualno učinili.
„Pođosmo li pođosmo
Janje moje,janje
Ružo moja ružo,
đe rekosmo dođosmo
Tu djevojku nađosmo
Janje moje janje
Ružo moja ružo
Pitasmo je čija je
nešće nam se kazati
Janje moje janje
Ružo moja ružo…
Navedena je jedna od starih tradicionalnih svatovskih sandžačkih pjesama.U Bosni se veoma često pjevala poznata pjesma „Gorom jezde kićeni svatovi“ i mnoge druge.
Svatove dočekuju mladini roditelji i ostale zvanice:rodbina,komšije,prijatelji.Kuća je očišćena,često i svježe okrećena,u najboljem izdanju.Ukućani također imaju novu svečanu odjeću,ako je ikako moguće.
„Nešto dalje od djevojačke kuće,svatove dočekuju sretioci sa dobrodošlicom ne muškoj avliji i sa fenjerima u rukama,ako je noć,te zajedno uz pjesmu idu djevojačkoj kući gdje ih dočekuje rodbina i prijatelji:
„Dobro došli kićeni svatovi!
Jeste li se dobro umorili?
Jeste l* dobre konje preznojili?
Mi se nismo mladi umorili
Kad smo *vako zlato zadobili“.
Svatovi se obavezno časte limunadom,odnosno šerbetom,kahvom i baklavom ili drugim odgovarajućim slatkim jelom,poput ružice,hurmašice i sl.Može se,naravno,servirati i slano jelo:“frk“ bureka,naresci suhog mesa,sira,komad neke druge pite,nešto od tzv. jalan jela,neke salate i dr.Posluženje kod mlade je u pravilu skromnije nego posluženje kod mladoženje,s obzirom da je pravo veselje u njegovoj kući i da traje znatno duže.Kod planiranja svadbe,veoma je važno voditi računa da su obje svečanosti približnog ranga,jer veliki luksuz na jednoj,dovodi u neugodan položaj drugu stranu,i obratno.Ipak,narodna pjesma bilježi i izuzetno luksuzne svadbe i u mladinoj porodici.
„Kad Vilići seku udavaše
trista ovnov kurban učiniše
tri turbeta nova sagradiše
trista djece sunet učiniše
da im seka zdravo goru prijde“.
Svatovi su dužni darivati „na šerbe,kahvu i kićenje“.Naime,mlade lijepo obučene djevojke iz roda ili komšiluka(nikada sama mlada,ni njena sestra),poslužuju,prvo limunadu,zatim kahvu.Na kraju svatove kite bijelim,često keranim mahramama i cvjetićima koje zakače svakom svatu za rever,odnosno za haljinu.Na to svatovi daju „na tablu“ novac u iznosu koji je obično među svatovima unaprijed dogovoren.
Mlada nikada sama ne dočekuje svatove,a i ne izlazi pred njih baš odmah „da ne pomisle da ih „jedva čeka“.Nakon nekoliko prigodnih šala i „traženja“,ona će izaći i pridružiti se svatovima.Prilikom odlaska iz kuće,obavezno će se presvući u novu odjeću.
Sa mladom kreće dio njenih uzvanica,obično mlađi svijet,sestre i braća,ali ne i roditelji.Oni ostaju da primaju čestitke i da goste preostale zvanice.
Prema važečim zakonima,prvo se obavlja vjenčanje pred matičarem,a potom i vjersko vjenčanje,tako se sve češće uočava praksa šerijatskog vjenčanja kod prvog iskazivanja volje stupanja u brak.
Nakon odlaska mlade,prikupljeni novac se dijeli djevojkama koje su posluživale i kitile svatove.Stoga se za ovu priliku biraju ugledne,ali siromašnije djevojke.U svakom slučaju,ovaj novac ne ostaje u porodici,niti se daje njenim bližim članovima.
Izvor:Mevlida Serdarević i Ajnija Omanić:Bošnjačka kultura ponašanja,SA 2009.