Hadži Asim efendija je volio šalu. Imao je razumijevanja za moje djecje nestašluke koje je cesto nazivao ešekijom. Jednom sam kazao efendiji da bi možda bilo dobro da u rezervoar naše gožuljske cesme naspemo limuntosa ili neki drugi hemijski proizvod od kojeg bi voda dobila drugi okus. Upitao me je zbog cega bi to bilo dobro uraditi. U šali sam mu rekao da bi tada vjerovatno ljudi pohrlili u džamiju cudom se cudeci mubarek vodi sa naše cesme. Hadži Asim ef. se na to nasmijao i rekao: “E, to ti je, Admire, prava ešekija.“ Upitao sam šta je ešekija. Efendija mi rece da je to rijec turskog porijekla „ešek“ što znaci „magarac“, pa prema tome ešekija znaci „magareština.“
Tada sam bio jako mlad, i kao djecak nisam u tolikoj mjeri poznavao edeb (norme ponašanja) prema ucenijim. Te norme se uveliko razlikuju od obicnih zapadnjackih manira i odnosa koji se njeguju. Pred alimom (ucenjakom) se ne govori bez potrebe, ne pretjeruje se sa šalom, postavljaju se pitanja koja imaju smisla i odgovor se strpljivo ceka. Moj Asim efendija je poucavao cak i tada, kada sam bio samo nezreli i brbljavi mladic željan znanja.
Džemat koji je okupio Asim efendija u našoj gožuljskoj džamiji, kao da je jednostavno oživio naselje, donio zvuk ezana, osvijetlio kandiljima prostor ispod munare, zanesenim mladicima i djevojkama. Cesto, kada bih prolazio pored Fejzine kafane, ispred koje su sjedili Ljubušaci iz skoro svih dijelova grada, dobio bih pitanje „Hoceš li to u džamiju? Nema ti efendije u džamiji.“ Iako je to pitanje bila samo šala, ja bih ponosno odgovorio „Ne idem ja u džamiju zbog efendije!“Još kao djecaka, Asim efendija me naucio da se u džamiju ide samo zbog Allaha dž.š., a ne zbog neke prolazne ovosvjetske koristi. To je za mene suština islamskog ucenja.Kaže se da velicinu ljudi vidimo onda da opraštaju ljudima kada su u mogucnosti da prekore ili kazne. Jedan od tih ljudi jeste Asim efendija. Život nam daje najljepše pouke iz kojih možemo mnogo nauciti, i koje nas cine onim što vec jesmo. Davne 1997. godine do mene je na jednom sijelu došla vijest da je hadži Asim preselio na ahiret. Bio sam uvjeren da je to istina, jer se radilo o dosta ozbiljnom društvu.
Odjednom, kroz moju svijest prode misao da sam zaista jednom u gožuljskoj džamiji ucinio nešto nažao hadži Asim efendiji na nagovor drugih ljudi. Bilo mi je jako teško, jer sam imao osjecaj da sam pocinio veliku grešku. Uznemiren i tužan otišao sam kuci. Sutra sam cuo sasvim drugu vijest; da to nije istina, i da je hadži efendija živ i zdrav. Zbog toga sam bio izuzetno sretan, ali i zabrinut, jer od efendije, ni nakon mnogo vremena, ne zatražih halala. Sjeo sam u taxi i zaputio se u Bugojno, gdje je u to vrijeme stanovao hadži Asim efendija. Sa mnom je krenula i moja supruga Emina sa polugodišnjom Edinom u narucju. Dok je automobil grabio put prema halalu do mog dragog Asim efendije, razmišljao sam o svemu što se desilo prije više od deset godina. Asim efendija je prilikom ulaska u džamiju jace zatvarao vrata i taj zvuk bi se prolomio kroz rezonantnu gožuljsku džamiju. Neki od džematlija su prigovarali zbog toga, ali niko mu to nije mogao iskreno reci. Kao najmladi medu njima, bio sam dobra prilika da se to ipak efendiji stavi do znanja. Znao sam šta cu uraditi. Na jednom od namaza pricekao sam da se sve džematlije okupe na namazu zajedno sa Asim efendijom. Ušao sam u džamiju i snažno udario vratima. Tada sam taj svoj postupak doživio kao trijumf pravde.
Automobil je i dalje naprosto gutao asfalt pod sobom, a ja sam postao sitan, postiden i ogorcen zbog svoje mladalacke magareštine. Ne znam koliko smo putovali, jer je za mene stalo vrijeme; stalno sam cuo udarac teških džamijskih vrata od starinske tamno-zelene štokove. Stigli smo u Bugojno. Došao sam pred njegovu kucu, stupio pred njegova vrata, ocekujuci nakon kucanja da se pojavi hadži Asim efendija. Izašao je. Nazvao sam selam, rukovao se s njim i zagrlio. Odmah prije poziva u njegovu kucu upitao sam efendiju hoce li mi moci nešto halaliti. Ispricao sam mu sve kako je bilo. On me blago gledao i kroz smiješak i njegovu specificnu gestikulacijom ruke rekao:
“Ado, halalim ti, jer ako meni Allah dž.š. oprosti što sam lupao vratima, onda ce i tebi oprostiti što si ti zalupio vratima.“ To je bio njegov odgovor koji me naprosto ostavio bez daha i pomirio krajnosti naših postupaka, a posebno moje nepromišljenosti.
Zbog njegovog odgovora sam bio izuzetno sretan i zadovoljan. Pozvao nas je u kucu i proveli smo lijepo poslijepodne u razgovoru.
Nastavit ce se…
