Kad sam bio mali,a bio sam najmlađi član u brojnoj porodici Sulejmana i Đulhanume Filipović,volio sam da prisustvujem jutarnjoj kahvi mojih roditelja.Taj ritual bio je važan čin porodičnog života s kojim je počinjao svaki dan.Kahva se iznosila na mangali punoj žere i stavljala na sećiju između oca i majke,a ceremonija je započinjala kad bi Kane Begtašević(komšija koji je raznosio novine) donio prve novine koje su stizale u Banju Luku,a to su bile „Jutarnje novine“ koje su dolazile vozom iz Zagreba.Pola sata kasnije stizale su i „Politika“ i „Vreme“ autobusom iz Okučana,zapravo Beograda preko Okučana.
Tačno sat kasnije je autobuskom linijom „Divjak“ iz Sarajeva stizala i Spahina „Pravda“.Otac je sve te novine pregledao,negdje zastajao i čitao,šutio i ponešto promrmljao,a majka je revnosno motala cigare od duhana koje je ocu u manjem ruksaku donosio čovjek imenom Smajo iz Prozora i to svaka tri-ćetiri mjeseca.Kad bi se završilo čitanje ili pregledanje novina,otac ih je stavljao nastranu,što je bio znak ostalim ukućanima da mogu ući u sobu i uzeti novine da ih i oni pregledaju.
Tek tada bi otac progovorio i svaki put bi rekao isto.Ta njegova rečenica mi se duboko urezala u pamet,a glasila je:“Šta ti misliš,Đula,šta će biti s nama,muslimanima“.Majko mu je na to i retoričko,ali i stvarno pitanje odgovarala na isti način kazavši:“Šta ti kažeš,Sulejmanbeg“..Tako se dogodilo da me je to jedno te isto pitanje pratilo tokom cijelog mog djetinjstva,a kad sam upravo izlazio iz djetinjstva i postajao svjestan stvarnog života,kad je došlo do uništenja ondašnje države i stvaranja zločinačke ustaške države.Kad su našu kuću svaki dan pretresali,kad su moja braća morala da bježe i da se kriju ili dospijevala u zatvore i logore,ili uspjeli da se prebace u tada male partizanske grupe,kada se činilo sve da se ljudi spašavaju i da im se pomogne da se sklone iz ustaškog pakla od države,to pitanje nije više bilo retoričko,nego je dobilo stravičan sadržaj i realitet,postalo je odista pitanje biti ili ne biti,pitanje koje je zahtijevalo brz i jasan odgovor.Iz očeve retorike ono je prešlo u život na stravičan način.
Otac je tada i sam bio ubijen,braća i sestre po zatvorima,logorima,šumama ili u bijegu,a ja sam ostao s majkom i s onim istim pitanjem koje sam slušao godinama prilikom jutarnje kahve mojih roditelja.Nas osmero braće i sestara bilo je različitih političkih uvjerenja,ali nas je prst sudbine,a to je da smo bili muslimani,spojio na takav način da je on odlučivao o našim sudbinama,jer smo bili muslimani i u sebi i za druge i to smo bili svi bez obzira na naša politička uvjerenja,jer nikakvo političko uvjerenje nije nas moglo spasiti od usuda koji nam je donosilo ime musliman.
U to vrijeme,ako se neki musliman sklonio u ustaše,postao je samo strano tijelo koje je završilo na najtragičniji način,jer su svi oni umirali kao zločinci i bez spomena.A ko je vođen uvjerenjem da je Srbin,kako su mnogi mislili,stradao je jer,kako je rečeno nakadašnjem gradonačelniku Višegrada kada je izvođen na most da bude zaklan,a on se pozvao na to da je uvijek bio Srbin-„kako ti nekrst da budeš Srbin“.
Muslimani koji su otišli među ustanike da se bore protiv okupatora bili su masovno ubijani u četničkim pučevima organiziranim zbog njihove eliminacije.A kadaa su sve te kalvarije prošle i kada su ljudi pomislili da je sad konačno došao čas da se izgrađuje istinsko bratstvo,prijateljstvo i ravnopravnost,pokazalo se da se dlaka mijenja,a vuk ostaje vuk,jer je prvo u BiH započela borba protiv ostataka navodne turske vlasti,turskog mentaliteta i spomenika vladavine,pa su zabranjene sve institucije islamskog karaktera,sve vjerske škole i nastava,sva muslimanska društva ukinuta,oduzeti vakufi i doneseni zakoni kojima su muslimanima oduzeti zadnji ostaci zemlje,nacionalizirana trgovina,kuće,da bi se u urbanim sredinama koje su oduvijek bile pretežno muslimanske,vršile organizirane rušilačke akcije,rušenje Baščaršije,džamija,medresa,oduzimanje konvikta,rušenje vezirovog konaka u Travniku i bezistana u Banjoj Luci te brojnih drugih spomenika naše historije,kulture i načina života.Rušeno je sve što je nosilo islamski pečat na sebi.
Kad je sukob sa SSSR-om u unutrašnje odnose unio neke nove momente i kada je bilo opasno izazivati do te mjere strpljenje muslimana kao najbrojnijeg stanovništva Bosne i Hercegovine,došlo je do promjene taktike,ali ne i strategije u odnosima.Došlo je do organiziranih hajki na pojedince i grupe muslimana,kako bi se spriječilo nešto što je bilo nemoguće spriječiti,a to je da se bosanski muslimani ili Bošnjaci,kako se oni nazivaju od iskona,ali im je i ime bilo zabranjeno,kao najduhovniji,najkulturniji i masovno najobrazovaniji dio bosanskog društva,istaknu i zauzmu najviša mjesta u jedinom domenu koji im nije mogao biti zabranjen,a to je duhovni rad,jer ko će da kontrolira šta pisac piše…“
Izvor:Avaz