Edin Krehić: Posljednje putovanje s Isnamom Taljićem

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

 

Turski ‘CINS magazin’ me zamolio da napišem svoju, ličnu priču o našem piscu Isnamu Taljiću. List je upravo odštampan, a tu je original na bosanskom. Njegova djela ostaju živjeti i ona su najbolja priča o njemu i svima nama ovdje, piše Edin Krehić na svom Facebook profilu.

OPET ĆEMO SE VIDJETI ISPOD CRVENE JABUKE
(Posljednje putovanje s Isnamom Taljićem…)
Piše: Edin Krehić

Insan je uznosito i oholo stvorenje koje najčešće ne vidi dalje od vlastitog nosa i redovno smeće s pameti da uvijek ima gore od gorega.
(Isnam Taljić, ‘Roman o Srebrenici’)

***
Ne zamjerite što ću o Isnamu Taljiću pisati posve lično.

Nisam u stanju niti smatram primjerenim bilo kako drugačije. Činilo bi mi se površno i nedostojno pisca koji je ostavio veliki trag u Bosni i Hercegovini, na Balkanu, ali i posvuda u svijetu gdje su doprli prevodi njegovih knjiga, uključujući Tursku, ali i Maleziju gdje je njegov ‘Roman o Srebrenici’ uvršten u obaveznu školsku lektiru. A, to je velika stvar za jednog pisca iz male države kakva je Bosna, ali je još veći značaj da se istina koju je ispisivao čuje diljem planete.
Upravo je umjetnost: kroz knjige, filmove ili predstave, najbolji način da se očuva sjećanje na prelomne trenutke iz historije. Na te tektonske promjene kakvi su ratovi i gubici najmilijih. Uostalom, tako je bilo sa najvećim svjetskim događajima. Bili bi izgubljeni u davnoj prošlosti da nije umjetnosti. Priznaćemo, barem u sebi, ne bi baš puno zapamtili iz suhoparnih lekcija koje smo morali učiti napamet. Sve bi to brzo isparilo da nije pisaca, režisera, glumaca koji i danas pronose glas davnih vremena.
A, ovo vrijeme što živimo, jednom, postaće davno vrijeme…
Samo što to većina u jeku života i snage odbija priznati.
Isman Taljić je to vrlo dobro znao. I posvetio je život pisanju, ostavivši iza sebe 37 knjiga, od kojih je 11 romana.

***
Bilo je ljeto ove godine, tačno sredina jula i baš vrućine. I glas Faruka Jakića iz Ljubuškog, gradića na jugu Hercegovine, odakle potiče moj otac. Organizovao je i ove godine tradicionalnu kulturnu manifestaciju, na kojoj se pisci iz BiH druže sa Ljubušacima, u ovom slučaju većinom bošnjačkim povratnicima koji su bili protjerani tokom rata 1992.-1995. godine.
“Ako dolaziš automobilom, Isnam Taljić bi išao s tobom.”
Poziv na druženje u gradu gdje su korjeni porodice svakoga bi učinilo srećnim, a začinilo ga je putovanje sa Isnamom Taljićem.
“Naravno, biće mi drago da idemo zajedno!”
Faruk Jakić je rekao da će nas čekati i razgovor završio riječima:
“Dobro nam pazi Isnama”.

***
Kada je izašao iz ulaza, onako visok, morao se pognuti jer je vukao torbu punu knjiga, spremnu za Ljubušake. I gunđao zbog lokacije stana koja je u prelijepom dijelu Sarajeva, ali koju su zaobišle sve linije gradskog prevoza
Smijao sam se, a njemu baš nije bilo smiješno.
I tako smo krenuli zajedno na putovanje, koje ću pamtiti. Nije tu bilo ništa spektakularno niti dramatično da čovjek ne bi zaboravio. Naprotiv, sve je bilo mirno, ali sa puno Isnamovih mudrosti, upravo onako kako je i pisao. Njegove riječi jednostavno se, poput slova koje je ispisivao decenijama, urežu u pamćenje.
Govorio je porodici, životu, počecima, zavičaju, promocijama… Onda bi priča u restoranu otišla skroz na drugu stranu, recimo, gdje je jeo najbolju pitu…A, onda bi pitao o mojima, o knjigama, prodaji, izdavačima…
I uopšte se nije dala osjetiti razlika u godinama od dvije decenije. Samo veliki su u stanju da se spuste na razinu drugih. Onako kako to rade učitelji.
“Kada izgovaraš moje prezime, kratki je slog… Trebaš brzo izgovoriti Taljić, a ne razvalačiti…”
Gledao je poklon, moj tek odštampani roman s posvetom za njega.
“Ko ti je radio prelom? Gdje si štampao? O Srebrenici? Daj mi da stavim u torbu da ne zaboravim…”
I sve tako do našeg odredišta, blistavog gradića do kojeg skoro da dopire miris Jadranskog mora, gdje se ekipi pridružio režiser Avdo Huseinović.
Isnam je cijenio sav trud domaćina koji su, nakon predaha, priredili obilazak grada, sa posebnim zadržavanjem u tek obnovljenoj Krehića džamiji, koju je podigao jedan od mojih predaka. Tu je Isnam Taljić s puno sjete rekao:
“Vidiš, ti ipak imaš gdje doći… Sreo si rodbinu s kojom si pogubio kontakt… Zovu te kod njih… Vidjećete se… A, ja… Ja nemam gdje u svoj rodni kraj…Nemam se tamo kome javiti…”
Vlasenica. Rodno mjesto Isnama Taljića smješteno je u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine i pretrpjelo je pravi pogrom u ratu. Počinjeni zločini nisu za ovog teksta, ali su na Isnamu Taljiću ostavili duboki ožiljak koji je pokušao liječiti u svom djelu ‘Vjetrometina’. U njemu, s puno bola, ovako piše,:
“Vlasenica više nije što je bila. Niti će ikad biti.
Ona je definitivno prestala postojati 1992. godine, kad je najmučkije doubijena.
I, ako je još ima na geografskim kartama, to su stare ili samo preštampane karte.
Ako je i bude na novim kartama, nje nejma. Osim u sjećanju i mašti, što može biti poistovjećeno s literarnom fikcijom. U njenome grbu je, kao početna, stajala 1244. godina. Ali, nije moguće da može postojati grad, ma koliko bio star, ako u njemu nejma onih koji su mu s koljena na koljeno prudužavali život. Oni su, između proljeća i ljeta 1992. godine, ili poubijani ili protjerani. Mrtvi su ostavljeni bez mezarova, a preživjeli raseljeni svukud; i po Bosni i po svijetu.”

***
Manifestacija u čuvenoj ‘Fejzića bašti’ u Ljubuškom, sada krcatom ljudima je trebala početi za nekoliko minuta. Nekako je bilo posve logično da upravo Isnam Taljić govori prvi, shodno svojoj reputaciji: nagradama koje je teško pobrojati, ispisanim stranicama, prevodima… A, uz sve to, bio je i stariji od nas. A, onda je prišao Faruk Jakić i poručio da je upravo razgovarao sa Isnamom, čija je želja da ja nastupim prvi u očevom rodnom gradu, pred rodbinom i starim porodičnim prijateljima.
Da, učinio mi je tu čast.
Ta gesta se može činiti malom, ali nije, pogotovo u svijetu i vremenu velikih ega, a malih djela.
***

Hercegovačka noć pod zvijezdama bila je savršena za sjedenje i priču koja nikako nije završavala…Bilo nas je puno i svi su pričali…I bilo je prelijepo druženje satima nakon okončanja zvaničnog programa, u avliji našeg prijatelja Faruka Jakića.
Sutradan smo nastavili: od zajedničkog doručka kod naših domaćina, pa do povratka za Sarajevo, sa usputnim stanicama za pitu i kafu…

***
Mobitel je zvonio i na displeju je pisalo:
“Poziva Isnam Taljić”.
Mogao je biti kasni septembar.
“Bilo bi mi drago da se vidimo na nekoj kafi… Hajde čujemo se…Kad obojica uhvatimo vremena…”
Nismo stigli.

***
Poruka je stigla rano ujutro 12. oktobra, a pisao je prijatelj i kolega Mirnes Kovač:
“Umro je Isnam Taljić…Sinoć”.
Iako svjestan da je ovaj život prolazan, tek putovanje, čovjek ipak zanijemi. I sjeća se. A, sjećanja uvijek, nekako, trebaju povući iz ladica prošlosti one najljepše slike.
I nekoliko minuta nakon ove vijesti otvorio sam album u svom laptopu i počeo gledati naše zajedničke fotografije. Sa našeg posljednjeg druženja na dunjaluku…
A, priča o Isnamovom odlasku brzo se počela širiti medijima i društvenim mrežama. Jedan posljednji pozdrav ostao mi je u sjećanju i nosio je naslov njegovog romana o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni.
‘Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke’.
Da, upravo tako…
KRAJ
Iz opusa…
Isnam Taljić (1954. – 2017. ) prvi je tekst objavio kada je imao 13 godina. Bilo je to 1967. godine. Nastavio je pisati tokom školovanja, a dugo vremena je proveo u novinarstvu. Bio je dopisnik najstarijeg dnevnog lista u BiH, sarajevskog “Oslobođenja”, a pisao je za nekoliko magazina.
Član Društva pisaca Bosne i Hercegovine postao je 1985. godine.
Uvršten je u više antologija u BiH i svijetu.
Ponio je niz nagrada u novinarstvu, a potom i književnosti, što je praktično teško pobrojati i trebalo bi dosta papira da se sve zapiše. Između ostalog, tri puta je dobio prvu nagradu na najeminentnijem natječaju za pripovijetku u bivšoj Jugoslaviji i samostalnoj Bosni i Hercegovini “Zija Dizdarević” (1983., 1986. i 2001.). Osvojio je i prvu nagradu za pripovijetku na internacionalnim književnim natječajima “Srebrenica” (New York). Pripale su mu i nagrade “Hasan Kaimija” za roman “Tajna knjiga Endelusa”, te “Plaketa Ajvatovice” za knjigu “Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni”…
Njegova djela ostaju živjeti i ona su najbolja priča o njemu i svima nama ovdje…

 

 

 

 

 

149 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.

*