SADIK SADIKOVIĆ O „VEREMU“

Ljekari- Sadini savremenici pisali su o njegovom liku i djelu isključivo s vidika svojih staleških interesa. Izuzetak je dr Lovro Dojmi, upravnik Doma narodnog zdravlja u Mostaru, pionir hercegovačke socijalne medicine, erudita. On je jednom prilikom posjetio Sadu kao „pacijent“* u njegovoj ordinaciji na Žabljaku i nakon toga održavao prepisku sa Sadom sve do njegove smrti. U aprilu 1940. godine objavio je u uglednom zagrebačkom „Liječničkom vjesniku“ opsežan rad o „veremu“* u kojem je posebno istakao Sadin opis i liječenja te bolesti, tada raširene neuroze u mnogim hercegovačkim selima, naročito gdje ima muslimana. Dr Dojmi je verem najčešće dijagnosticirao u ljubuškom kotaru i to u krajevima oko Posušja gdje je punih pet godina radio među narodom, ali je utvrdio da verema ima i u drugim krajevima.

Od verema boluju većinom žene, ali nije rijetko, da obole i muškarci. Razlika u kliničkoj slici verema i drugih neuroza je samo u uzroku; verem obuhvata ili reducira se kao pojam bolesti na one neurotske pojave koje nastaju uslijed preživljele neke tuge ili žalosti. Bolesnici od verema iznose stotine smetnji i briga, obično odmah rukom upiru u žličicu čime hoće da označe bol, pritisak ili neko pomanjkanje u tom predjelu i vele, kako im se tamo skuplja neka bubla, koja se diže i zalazi do u grlo. Ništa im se ne mili, „boli ih sve“, nesposobni su za rad, lako tonu u melanholiju zbog slabog kvaliteta života. Obilaze brojne ljekare, ali kako im ovi ne mogu pomoći, obraćaju se narodnim ljekarima. Sado ih naziva patnicima, jer pate cijelog života, a da im se lijeka ne nađe.

U svom radu dr Dojmi iznosi iscrpne podatke o dijagnostici i liječenju verema kroz ocjene i mišljenja poznatih naši i stranih autora i bogata vlastita zapažanja. Koliko je cijenio Sadu i njegov rad vidi se po tome što je uz navođenje niza ovih ljekara- medicinskih autoriteta, u svom radu posebno mjesto dao njegovom tekstu o veremu. Dr Dojmiju, čovjeku širokih vidika, nije smetalo da u jednom pismu zatraži od Sade mišljenje o veremu u Hercegovini, uvjeren da mu on o veremu može reći mnogo više od kolega.

U pismu dr Dojmiju Sado iznosi svoja iskustva o veremu (u Dojmijevom objavljenom radu sačuvan je u potpunosti Sadin tekst):

„Više puta sam imao prilike da mi se i to specijalno pučki svijet obratio sa upitom neke bojažljivosti: „da nije ovo na meni verem?“ Naravski po mojem mišljenju, što sam imao više puta pred sobom tu nevidnu bol, verem, savjetovao sam patnicima u tom pogledu bodrenje samog sebe i podcjenjivanje te boli radi njene napostojanosti; a za bol koju sam konstatovao savjetovao sam upotrebu nekih biljki, sa čim narod liječi verem.

Po narodnom mišljenju za ovaj verem, kogod mi se potužio, svaka mi je skoro osoba pokazivala mjesto gdje osjeća taj verem upirući rukom ispod prsnog koša na vrhu žličice. Čak mi se jedna osoba potužila da joj je tamo nakupljen verem u tolikoj količini, da pod opipom njezine ruke izgleda koliko dječija glava. Pojave koje dolaze od tako zvanog verema imao sam najviše pred sobom, da se i iza nekog nenadnog slučaja u obitelji specijalno kod ženskih lica pogotkom smrti ili groma pucnja pa da nastupi neka velika depresija od straha, tuge, žalosti i osjećanja, a da posljedice toga najviše djeluju paralelno na srce, sa srca na mozak i obratno i svako to lice pati i pred najmanjim nenadnim šumom ili lupom sa nekom velikom pristravljenošću ili strahom. Pojave od čega nastupa verem, mislim, najviše da se to događa kod majki koje imaju jedinke sinove ili kćeri, pa ako ih nenadnom sudbinom izgube, savijaju, kako narod rekne, veliku tugu i dok se god ne rastopi, rekne „selameta“ nema.

O veremu nisam ništa čuo od osoba koje su me posjećivale iz daljeg nego najviše čujem od ove uže okoline, specijalno najviše od seljaka hercegovačkih sela, kao Mostara, Stoca i ljubuškog kotara. Ja sam slušao i za vrijeme rata o veremu od nekih vojnika koji su željeli biti „suprovitirani“* da imaju veliki verem. Uspjeha su imali i većinom su pušteni iz vojske. Isto sam tako imao prilike sa jednom gospođom rođenom u Rigi, da, kada me je posjetila, odmah je počela žestoko plakati i na moj upit zašto plače, rekla mi je da ima veliki verem jer je, kaže, izgubila sina i kćerku ubrzo jedno za drugim, od čega ona jako pati i da je za kratko vrijeme jako smršala i da kašlje, i ja sam joj savjetovao kuhati rogača, smokava, kanele (cimeta), kandis-šećera, lipova cvata i još neke biljke, kuhati u vinu i piti. Kasnije mi je došla i zahvaljivala se, ali kaže da je i sada tužna.

Ja sam u svojoj dugogodišnjoj praksi davao za verem raznih savjeta kao: oprati naranču i sa korom je jesti na štesrce a kad pođe spavat oprati limun i sa korom ga pojesti. Više puta sam savjetovao kuhati po malo čaja od po 2 grama, pčeline ljubice, pelina, kadulje i te trave piti po 3 puta na dan. Uz ovo da se ne jede mesa niti ispod mesa i sa mesom kuhano –išta, niti ijednog pića uživati“.

Sadino liječenje verema zasnivalo se i na sugestiji kojoj su ovi bolesnici veoma podložni. Savjetovao ih je da bodre samog sebe i da potcjenjuju nepostojane tegobe u žličici i druge smetnje. U terapiji je koristio i metodu „duševnog odvraćanja“, kako piše dr Dojmi, na pr.: ustani zorom, dok je rosa na travi, uhvati ili ubij devet švraka i pojedi svaki dan po jednu pečenu pod saksijom Tim se receptom bolesnik stavlja pred jedan, ne baš tako lak i jednostavan problem, čije rješenje iziskiva napora a i preduzimljivosti u tolikoj mjeri, da se bolesnik sada stane da brine: da rano ustaje, da je rosa na travi, da uhvati švrake (što baš nije tako lako). Sve to u tolikoj mjeri zauzima njegovu psihu, da se njegova pažnja odvrati od same bolesti i pomalo bolesnik zaboravlja na svoje smetnje te je i rezultat takve sugestivne terapije odvraćanja obično vrlo dobar. Pošto kod takovih bolesnika postoji egocentrična pažnja prema svemu što se u organizmu zbiva i neka spremnost na abnormno reagiranje na svaku pojavu ili promjenu, razumljivo je, da jedno takvo odvraćanje koje preokupira bolesnika blagotvorno psihički djeluje.

 

* Sado je odmah otkrio da dr Dojmi nije pacijent, nego ljekar koji je želio da se „na licu mjesta“ upozna sa njegovim radom.

* verem (ar.)-sušica, verem (tur.)- tuga, žalost.

* veremli-sušičav, veremiti- sušiti s od tuge ili žalost za nečim, tjelesno slabiti (Škaljić).

* „suprovitirani“- nepoznato, vjerovano vojnici koji su simulirali teži verem.

 

  1. Dojmi L., O Sadi Sadikoviću, Med.-farm. Pošta, 1940, 7-8, 9-10.
  2. Lovro Dojmi. O „veremu“. Liječnički vjesnik Zagreb, travanj 1940, 4, 27.

 

Sadiković Halid

 

 

722 Posjeta 7 Posjeta danas
News Reporter

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *