Ranjen i budan – Potraga za smislom nakon užasa

U knjizi Esada Boškaila, po čemu se vidi da je autor stručnjak za ljudsku psihu i ljudsku dušu, pojavljuje se nekoliko scena koje svjedoče kako kolektiv pod uvjetima ugnjetavanja i zlo­stavljanja, dakle kada je stvarna žrtva, emaniranjem umjetno­sti (pjesma i poezija) može postati forma otpora, ne samo zlo­stavljaču nego, što je važnije od toga, otpora pogubnom osje­ćanju nemoći i viktimološke pozicije. Riječ je o onim scenama kada profesor iz Stoca, Mehmed Dizdar Benca, okuplja oko sebe logoraše koji slušaju izbor iz svjetske poezije što je pro­fesor sjajno recitira i istovremeno ih podučava kako je to nji­hov virtualni bijeg iz te surove i čovjeku nedostojne situacije. I oni mu vjeruju, i ne samo to; oni posljednjim naporima uspi­jevaju obnoviti vlastito sjećanje i ozareni i sretni, pred profe­sorom kao đaci, uspijevaju deklamovati i poneku pjesmu koju su sami zapamtili. Ili druga scena, u kojoj izvjesni Ramiz pje­va pjesmu, Bosno moja divna mila, a prati ga najneobičniji hor na planeti u tom trenutku; hor izmučenih, izgladnjelih i po­niženih ljudi, logoraša, koji su bez krivice i svoje volje stavlje­ni u pakleni stroj fašističke politike. U početku je pjesma bila iznuđena u namjeri da se ponizi Ramiz i ostali, jer im stvarno nije do pjesme, ali se stražareva namjera volšebno prometla u subverzivnu, demistificirajuću scenu organiziranog otpora, koji izluđuje stražare da pucaju u pjevača, a on ranjen u ruku nastavlja tu nadrealnu scenu pjevanja pjesme, kojom žrtva po­bjeđuje dželata, makar na etičkoj, odnosno virtualnoj ravni.

Sinoć je u Narodnom pozorištu u Mostaru predstavljena knjiga “Ranjen i budan” autora dr. Esada Ese Boškailo i Julije Leiblich, u izdanju Dobre knjige – Sarajevo. Naslov originala: WOUNDED I AM MORE AWAKE – FINDING MEANING AFTER TEROR.

O knjizi su uz autora govorili: književnik Hadžem Hajdarević, prof. dr. Alija Pirić i dr. sc. Edim Šator. Iako u ove vrele ljetne dane nije lako govoriti o logorima, uostalom nije to nikad lako, sinoćnja promocija je koncipirana da ne bude traumatična, ali ipak u prepunom Narodnom pozorištu čuli su se povremeno tjeskobni uzdasi. Takvi smo svi i napustili pozorište na kraju promocije s jednom mišlju – zar je moguće da to može napraviti čovjek čovjeku? Moguće je. Ova knjiga je svjedočanstvo o tome.

Dr. Esad Eso Boškailo, izvanredni je profesor psihijatrije na Univerzitetu u Arizoni i docent na Medicinskom fakultetu Majo, bivši predsjednik Bosanskohercegovačko-američke akademije za nauku i umjetnost (BHAAAS), danas živi u Phoenixu u Arizoni, gdje je ugledni psihijatar (prije četiri godine dobio je prestižno priznanje Heroj zdravstva u Phoenixu). Rođen je u Počitelju 1959. godine, a Medicinski fakultet završio u Sarajevu 1984. godine. Dr Boškailo je psihoterapet i žrtva. Zarobljen je tokom rata od strane hrvatskih snaga i bio u devet hrvatskih koncentracijskih logora, šest različitih od toga u tri po više puta, u Ljubuškom je bio šest mjeseci, u Dretelju, Heliodromu, Gabeli, čapljinskim silosima….Tek više od deset godina nakon oslobođenja iz logora, dolaska u SAD, napokon je progovorio o tome. Govorio je sinoć o težini vlastitih trauma s kojima se borio kao i svi bivši logoraši zloglasnih hercegbosanskih logora, kako je nastavio živjeti i svojim radom pomagati drugima. Govorio je i o smiješnim zgodama u logorima, o snazi duha i prkosu zarobljenih u nehumanim uvjetima, poniženjima i zlostavljanjima kojima su svakodnevno bili izloženi, o nužnosti opraštanja i vjerodostojnosti, i ono što je za njega najvažnije – o dužnosti prenošenja ključnih informacija generacijama koje dolaze, na svim stranama, jer pamćenje je armatura sjećanja, kako reče književnik Hajdarevićuz stihove Maka Dizdara koje je Šator citirao: Ako nam glas i nije stigao duboko do neba/Vrisnuli smo bar/Kako treba… Mi smo pobjednici, poručio je Boškailo na kraju.

O knjizi su uz autora govorili: književnik Hadžem Hajdarević, prof. dr. Alija Pirić i dr. sc. Edim Šator.

Književnik Hadžem HajdarevićOd prve do posljednje strane ovoga jedinstvenog historiografskog djela, okupljena, evo, pod neobičnim, pridjevovitim imenom Ranjen i Budan, jasno se vidi da, za svakog logoraša koji u svojoj svijesti nosi/trpi iskustvo ponižavajućih logorskih bedastoća i patnji, sjećanje i pamćenje ne moraju biti istovjetni pojmovi, sjećanje ima svoju širinu, prigodnu ambijentalnost, ima i svoju povremenu kolebljivost u onim tzv. sitnim detaljima, pamćenje je, međutim, jedna snažna armatura unutar prostranstava čovjekova sjećanja, koja onome koji se sjeća omogućava da nađe najpogodniji način kako dostojanstveno obvladati vlastitim sjećanjem i učiniti osobni odnos prema svojoj sjećajućoj prošlosti najpozitivnijim mogućim “gorivom” za ono što je još ostalo od zdravlja i od života.

Dr. Esad Boškailo

Predgovor prof. dr. Alije Pirića donosimo u cijelosti:

Ne vrijedi gubiti vrijeme sa onim ko nije propatio.

Ne znam više ko je rekao ovu sjajnu misao, neki filozof ili tek mudrac, možda to sada i nije važno, ali mi se pred rukopisom-knjigom novinarke Julie Lieblich i doktora psihijatrije Esada Boškaila, učinila sasvim tačnom i jezivo iskrenom. Jeza i užas dolazi iz pitanja, zašto je potrebno da čovjek osjeti pat­nju da bi bio vrijedan razgovora i pažnje sugovornika, a u pro­tivnom nije vrijedan gubljenja vremena jer nije potpun, cje­lovit čovjek. Njegov habitus i njegovo ljudsko biće nije ople­menilo svoju strukturu, onim dijelom što mu daje potrebnu ozbiljnost, čime bi se shvatio smisao života i što je još važni­je, kako bi bilo ustanju emanirati senzibilitet spram Drugoga, posjedovati empatiju prema drugom čovjeku.

Esad Boškailo ima takvo iskustvo iz hrvatskih konc-logora za hercegovačke Bošnjake, koje su civilne, političke i voj­ne vlasti Hrvatske zajednice Herceg-Bosne 1993. godine, a s fašistoidnim ciljem stvaranja etnički čistog prostora, uspjele na području Hercegovine uhapsiti i zatvoriti blizu dvadeset hiljada muškaraca, uglavnom civila, a ostatak njihovih po­rodica protjerati na područja pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine ili raseliti širom svijeta. To je progon civil­nog stanovništva, koji je te godine poprimio biblijske raz­mjere i mogao bi se prispodobiti sa zloglasnim Hitlerovim Kristalnim noćima, prema brutalnosti i svireposti zločina, ne i po obimu, u kojima su pobijeni i protjerani Jevreji iz tadašnje nacističke Njemačke radi stvaranja čistih etničkih prostora. Esad Boškailo, tada doktor medicine, završio je u logoru una­toč njegovom humanom djelovanju ljekara i iscjelitelja, pod monstruoznom i montiranom optužbom kako je on vođa i lider muslimana, koji se tretiraju kao neprijatelji jer se pretpo­stavlja da bi se mogli protiviti formiranju hrvatske paradržave na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ta je optužba tada značila smrtnu presudu za Esada. Neko je rekao kako je takvo isku­stvo dragocjeno, samo je školarina skupa.

„Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i druge, i potrebe koja je jača i od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova osta­ti nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad.“ Ovim promišljanjem o svrsi i smislu ispovijesti i samoopisivanja započinje svoj glasoviti roman Derviš i smrt, književnik Meša Selimović.

Pitanje koje se nameće samo po sebi glasi; zašto pisati o ne­gativnom, ružnom, traumatičnom iskustvu, zašto se ponovo suočavati sa nečim što većina ljudi želi zaboraviti. Zašto svje­dočiti pred očima i ušima javnosti o onome zlu što se dogo­dilo pojedincu ili cijeloj jednoj sociogrupi. Možda se u ovoj Selimovićevoj refleksiji o potrebi svjedočenja o zlu koje nas je pohodilo, može nazrijeti dobar dio odgovora na pitanje koje smo maloprije postavili, mišlju ,,s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden“. O kome rješenju može biti riječ „kad račun bude sveden“ osim metafizičkom vjerova­nju u kosmičku pravdu, koja se sve jednako ne provodi na zem­lji, među ljudima, osim toga, i kad se provodi, spora je i nepra­vedna. To svjedočenje pisanjem o zlu, što nas je pohodilo, ,,u nekoj određenoj osobi se izgrađuje snagom njezinog učestvo­vanja u komunikativnim procesima. Ono je funkcija njezine uvezanosti u razne socijalne grupe, od porodice pa sve do religijskih i nacionalnih zajednica. Pamćenje živi i održava se u komunikaciji; ukoliko se ona prekine, odnosno ukoliko nesta­nu ili se promijene spoljni okviri komunicirane zbilje, posljedi­ca je zaborav.“ (Jan Assmann, Kulturno pamćenje, 2005.)

Esad Boškailo svojom knjigom (knjiga je objavljena na engle­skom jeziku od strane Vanderbilt University) komunicira sa širokim auditorijem i na taj način postiže najmanje dva ciljaj prvi individualni, personalni koji se u terapeutskom smislu tiče samo njega i njegove kulture sjećanja i drugi kolektivni, kojim autor i koautor zajedno odužuju neki svoj nepostoje­ći, a potreban, dug spram zajednice; porodice, etničke grupe, društvene zajednice u širem smislu. Svojom pričom o negativ­nom iskustvu Boškailo iskupljuje upravo tu kosmičku istinu, koja se ne smije sakriti, jer se ta bol šire zajednice mora po­dignuti na neki društveno prihvatljiv stupanj podnošljivosti od koga bi morao otpočeti kakav-takav život. Zbog toga au­torov doprinos ovakvom pričom čini neku vrstu satisfakcije svakoj žrtvi pojedinačno; kako njegovim poznanicima i prija­teljima (Kapi, Benci, Hivziji, Zubaru, Goranu i dr.) isto tako onim koje su, samo sticajem nesretnih okolnosti, samo njego­vi sapatnici. Ništa ne zbližava ljude kao zajednički proživlje­na nesreća. Konačno, ovakva lična ispovijest za Esadovu po­rodicu, majku Eminu, suprugu Aišu, sinove Timura i Maka, znači katarzičnu terapiju, kojom se oslobađaju nametnute a nepostojeće krivice njihovoga sina i oca, i upravo javnim govorom o zlu koje je učinjeno njihovom članu, jer kada se bol podijeli sa drugim ona redovno biva manja, a kad to isto učinite sa radošću i veseljem ono biva veće.

Na individualnoj ravni autor se mora osloboditi, barem djelimično, tog ružnog i traumatičnog iskustva, na način da ga za­pisujući arhivira i kontekstualizira na nekoj, za njega, prihvat­ljivoj razini, amortizirajući i potiskujući tako poguban učinak pamćenja traume, jer se sa zlom, na duže staze, ne može ži­vjeti. Pored neuništive i najintenzivnije misli koja ga destru­irá, autora najviše pogađa ponašanje njegovih dojučerašnjih prijatelja i komšija koji su se okrenuli protiv njega a benovalentan je čak prema stražarima i njegovim maloumnim muči­teljima. Prizivajući subjektivno iskustvo, piše Oliver Leaman (Holokausti mogućnosti umjetnosti) „koliko smo šokirani kada se neki prijatelj okrene protiv nas i kada je neprijateljski raspo­ložen ili čak nasilan” i tada „pogledamo unaokolo na svakog drugog koga znamo i pitamo se šta oni misle o nama’. Strah od takvog „prijatelja” ne dolazi od moguće negativne posljedi­ce, koja bi vjerovatno bila bolna, nego je određena iracionalnošću i nejasnim porivom stava, koji producira takve poslje­dice. Rekonstruiranjem zla koje nas je pogodilo i destruiralo, pričom stvarnom ili zamišljenom sagovorniku, pisanjem knji­ge kao u Boškailovom slučaju, znači ponovo suočenje sa trau­mom i neželjenim događajima u jednom unatražnom pogle­du, uz punu mobilizaciju svijesti i cijele unutrašnje energije, a uz pomoć pažljivog i prilježnog sagovornika, koji ga razumije i uvjerljivo sluša (novinarka Julia Lieblich), donosi svjedočenje o historijskom događaju (spominje imena direktnih učesnika toga ljudskog beščašća u logorima u kojima je boravio) i šalje poruke širokoj javnosti, u smislu pobune i kritike ljudskoj rav­nodušnosti, pred stradanjem Drugoga.

Ono čime se ovakav subjektivni ispovijedni narativ, u ovoj knjizi, uzdiže u rang općeg, univerzalnog, onog što mu osi­gurava trajnu vrijednost, jeste stalno Boškailovo nastojanje da u najtežim situacijama ostane čovjek, da ne izgubi ljudsku auru, najprije stalnom mišlju o porodici, supruzi Aiši i djeci, još dječacima, na jednoj, te nekom vrstom sažaljenja i empatije prema svojim dželatima i progoniteljima, na drugoj strani, ne dozvoljavajući da ga potopi plima mržnje i osvete koja, zna to autor, ima isto tako razarajuće dejstvo na svako ljudsko biće. Boškailo na taj način humanizira zlo, čak i ono što se njemu događa, pripitomljava ga emocijom, gestom prema ostalim lo­gorašima radi čega izrasta u autoritet u etičkom smislu (scena kada hrabro staje pred nasilnika Bundu, a uz njega ustaju ostali logoraši, nakon čega se krvnik povlači). Na taj način, snagom i uvjerljivošću svojih postupaka u najtežim situacijama, Esad Boškailo zbilja izrasta u stvarnog vođu grupe, ne formalnog za šta ga optužuju progonitelji, nego na jednu vrstu gandijevski strukturirane energije, koja nadahnjuje ostale članove grupe i tjera na proaktivni, pobunjenički status, kakav samo nekoliko trenutaka prije Esadovog čina nisu mogli ni zamisliti.

Ovdje dolazimo do kolektiva i kolektivnog pamćenja koje igra važnu ulogu u osvjedočenju identiteta jedne etnije ili sociogrupe. Nažalost, najveći broj ljudi ne želi obnavljati sje­ćanje na ružne događaje kojima su svjedočili iz raznih razlo­ga, spoljnih ili unutrašnjih svejedno, ne želi govoriti javno, a ako to i učini neće to napisati, pa će taj identitarni dio ostati u tami sjećanja kao neka vrsta virusa koji neće vječno miro­vati a kad se probudi može napraviti nesagledive posljedice. I mada bi svaka pojedinačna priča hercegovačkih logoraša bila različita, u zavisnosti od snage i duhovne kulture svakoga su­bjekta, kazivanje Esada Boškaila moglo bi biti onaj najmanji zajednički sadržalac oko kojega bi se mogao okupiti cijeli ko­lektiv na način da se kao posebna grupa osvjedočuje o vlasti­tom iskustvu, koje se uzdiže u rang identitarnog sloja, koga teoretičari zovu viktimološkim sindromom. Osjećati se žrtvom je normalan ljudski poriv u trenucima kada mu se učini kako je ostavljen i izdan od svih, čak od Boga, ali nije dobro kada taj sindrom žrtve potraje odveć dugo zbog toga što on inhibira svako konstruktivno djelovanje, asocijalizira ličnost i čini je depresivnom.

U knjizi Esada Boškaila, po čemu se vidi da je autor stručnjak za ljudsku psihu i ljudsku dušu, pojavljuje se nekoliko scena koje svjedoče kako kolektiv pod uvjetima ugnjetavanja i zlo­stavljanja, dakle kada je stvarna žrtva, emaniranjem umjetno­sti (pjesma i poezija) može postati forma otpora, ne samo zlo­stavljaču nego, što je važnije od toga, otpora pogubnom osje­ćanju nemoći i viktimološke pozicije. Riječ je o onim scenama kada profesor iz Stoca, Mehmed Dizdar Benca, okuplja oko sebe logoraše koji slušaju izbor iz svjetske poezije što je pro­fesor sjajno recitira i istovremeno ih podučava kako je to nji­hov virtualni bijeg iz te surove i čovjeku nedostojne situacije. I oni mu vjeruju, i ne samo to; oni posljednjim naporima uspi­jevaju obnoviti vlastito sjećanje i ozareni i sretni, pred profe­sorom kao đaci, uspijevaju deklamovati i poneku pjesmu koju su sami zapamtili. Ili druga scena, u kojoj izvjesni Ramiz pje­va pjesmu, Bosno moja divna mila, a prati ga najneobičniji hor na planeti u tom trenutku; hor izmučenih, izgladnjelih i po­niženih ljudi, logoraša, koji su bez krivice i svoje volje stavlje­ni u pakleni stroj fašističke politike. U početku je pjesma bila iznuđena u namjeri da se ponizi Ramiz i ostali, jer im stvarno nije do pjesme, ali se stražareva namjera volšebno prometla u subverzivnu, demistificirajuću scenu organiziranog otpora, koji izluđuje stražare da pucaju u pjevača, a on ranjen u ruku nastavlja tu nadrealnu scenu pjevanja pjesme, kojom žrtva po­bjeđuje dželata, makar na etičkoj, odnosno virtualnoj ravni.

I konačno, pisanje ove knjige-rukopisa što je potpisuju dr. Esad Boškailo i Julia Leiblich, je jedna od onih blagotvornih metoda koje bivaju u službi ponovne socijalizacije i kontekstualizacije bivših izopćenika, logoraša, poniženih i uvrijeđe­nih, ljudi koji su se suočili sa smrću a da im nije ostavljen niti jedan način stvarne odbrane. Knjiga je, dakle, glas svih njih, bez obzira što je narativ subjektivan, jer se svojom harizmom i autoritetom autor uspio uzdići iznad običnog splina i zako­račiti u opću, univerzalnu priču o ljudskoj prirodi, čije klatno neprestano luta između Erosa i Tanatosa, između ljubavi i mr­žnje, između zločina i nevjerovatnih humanih postupaka, što nas ostavljaju bez riječi. I zbilja, gdje je u svemu tome smisao, pita se stalno ova knjiga. Zato se radujem trenutku kada će se pojaviti i na bosanskom jeziku, ovdje na mjestu toga zločina. (Alija Pirić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Predgovor prof. dr. Alije Pirića donosimo u cijelosti:

Ne vrijedi gubiti vrijeme sa onim ko nije propatio.

Ne znam više ko je rekao ovu sjajnu misao, neki filozof ili tek mudrac, možda to sada i nije važno, ali mi se pred rukopisom-knjigom

291 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter