Prema narodnoj predaji,Selimići su u Ljubuški došli iz Gnojnica kod
Mostara.To,svakako,odudara od opće poznate činjenice da su se mnoge porodice
u Ljubuški doselile iz Novog,Risna,Dalmacije i Crne Gore.Podaci o ljubuškim Selimićima se prvi put mogu naći u pisanim izvorima oko 1867.
godine kada su prodali franjevcima zemlju na Humcu za gradnju crkve i samostana .
Koliko je poznato u ljubuškoj narodnoj predaji,bili su vrlo bogati. Iz te ljubuške porodice izdvaja se posebno Zaim-beg Selimić.On je o svom trošku
1892.godine temeljito popravio i uredio džamiju na Žabljaku.Sigurno je da je i prije
njega bilo vrlo bogatih ljubuških prvaka i veleposjednika ,ali nijedan nije bio tako
široke ruke kao Zaim-beg.Stolački begovi Rizvanbegovići ,vitinski Kapetanovići,
banjalučki begovi Đumišići,travnički Teskeredžići i Hasanpašići,Muslibegovići
,nevesinjski begovi Ljubovići i livanjski Bušatlije,imali su velike posjede u
Ljubuškom polju,ali nikada ,koliko se do sada zna,niko od njih nije novčano pomagao
održavanje ljubuških vjerskih objekata.Oni su obično povremeno posjećivali ljupki
grad kao poslovni ljudi i gosti ,za razliku od Zaim-bega koji je rođen i odrastao na
Žabljaku.Svečano otvaranje obnovljene džamije na Žabljaku 8.jula 1892.godine nije moglo proći
bez dopisa anonimnog autora u < Bošnjaku :…> Dana 8.jula o. g. svečano je otvorena žabljačka džamija koju je popravio
Zaim-aga Selimić,rodom iz Ljubuškog.Ta džamija bila je u velikom harabluku,te je
bilo već skrajnje vrijeme da se popravi i uredi.Ali,da nije bilo Zaim-age
Selimića,ne znam ,kako dugo bi još stajala džamija nepopravljena.Možda bi se,najzad
i srušila .Zaim-aga,osjećajući da ovakva džamija muhamedovcima na sramotu
služi,riješio se,da je na svoj trošak popravi.Tako je on dao urediti džamiju te je
danas u takvome redu ,da bi mogla stajati i u šeher Sarajevu.Ne trebam spominjati
,da je taj plemeniti čin obradovao sve ovdašnje muhamedovce,koji Zaim-agi od srca
žele ,da ga Bog na dugo poživi i dade hajir i napredak u njegovu malu i evladu.Kraj
svega toga on je veoma skroman ,pa nije dao ni da se na tabli ,koja je smještena viš
džaminskih vrata ,i na kojoj je upisana godina i dan otvorenja,ukleše njegovo ime za
harnu uspomenu kasnijem potomstvu.Kod otvorenja džamije prisustvovao je naš kotarski predstojnik ,vladin tajnik dr G.
Sladović sa ostalim činovnicima,te mnogobrojni narod,bez razlike na
vjeroispovijesti.Dova je bila u 1 sahat po podne ,a kad je ista svršena,ispaljeno je
nekoliko hitaca iz topova.Pošlje toga pozvao je Zaim-aga činovnike i više uglednih
građana u mektebi iptidaiju,gdje su počašćeni šerbetom i kafom.Ni na majstore i
zidare nije Zaim aga zaboravio,već im je preko plate iz svog džepa podario 30
forinti,a za tijem su činovnici i građani među se iskupili preko 130 forinti ,koji
je novac također podijeljen među radnike ,koji su radili oko džamije.Tako smo evo
svršili taj dan ,koji je za nas od ugodne uspomene i velike zamašnosti…> .Tim značajnim dobrim djelom Zaim-beg je stekao veliki ugled među Ljubušacima svih
konfesija.U periodu od 1892. do 1904. godine, zatim 1908. i od 1914. do 1916. godine
biran je za općinskog vjećnika ( zastupnika ) .U toku 1885.godine tri Ljubušaka osnovali su prve trgovačke firme i registrirali ih
putem kotarskog ureda u sudskom protokolu Okružnog suda u Mostaru.To su bili
Zaim-beg Selimić,Ivan Rogić i Braća Vitković.Mnogi Ljubušaci su Zaim-bega želili vidjeti u ulozi gradonačelnika,ali sve je ostalo
na željama,jer je za austrijske vlasti bio politički nepodoban.Bio je izrazito
proturski orijentiran,protiv austrijske hegemonije i za potpunu političku i kulturnu
emancipaciju muslimana.U izvještaju jednog austrijskog doušnika od 27.februara
1909.godine navodi se da < Zaim-beg Selimić iz Ljubuškog pripovjeda ,da u Bosni svi
miletski odbori drže sastanke i u većini zaključuju ,da se od muslimanskog
egzekutivnog odbora zahtjeva ,da se od srba rastave i da muslimanski narod neće ni
da čuje o zajednici sa srbima <.Zaim-beg se,navodno,obogatio kao vojni liferant za austrijsku vojsku.Jednom
prilikom,za vrijeme svog boravka u Istanbulu,dao je značajan prilog u novcu za
turski < crveni polumjesec > i dobio potvrdu na kojoj je uz njegovo ime stajalo <
bey > Kasnije su zavidni Ljubušaci pričali kako je on tu titulu kupio za kesu
dukata.Kad je izabran za općinskog zastupnika u Ljubuškom 1900.godine,Zaim-beg je odbio da
primi dekret o izboru ,jer je glasio na Zaim-agu a ne na Zaim-bega Selimića.U
novembru 1900.godine podnio je protokoliranu molbu kotarskom predstojniku u
Ljubuškom da mu se prizna titula beg na osnovu dekreta dobivenog od sultana
1898.godine kada je odlikovan Međidija Ordenom V klase.U dekretu je uz njegovo ime
stajala titula beg.Na osnovu stručnog mišljenja pravnog odjeljenja Zemaljska vlada
je u februaru 1901.godine poslala akt kotarskom predstojniku Kokalju u Ljubuškom u
kojem se ,pored ostalog,navodi da bi Zaim Selimić imao pravo nositi titulu bega samo
na osnovu priloženih berata.Novi zahtjev u maju 1901.godine pružao je nadu da će
Zaim-begu biti prešutno priznata titula bega,ali < sve je palo u vodu < koji mjesec
kasnije kada je vrhovna vlast naredila da se postupak prekine,jer je podnosilac
zahtjeva < otvoreni pristaša Turske i naš protivnik >.Tako Zaim-beg ostade bez austrijskog priznanja begovske titule.U njegovom zahtjevu
sigurno je bilo dosta ljubuškog inata i ponosa starih ljubuških porodica.Uskraćeno
mu je priznanje zvaničnih vlasti za jednu,danas,neznačajnu titulu,ali ne i priznanje
i zahvalnost njegovih sugrađana za plemenito i dobro djelo – temeljitu obnovu i
uređenje džamije u mahali Žabljak < da bi mogla stajati i u šeher Sarajevu <.
SADIKOVIĆ HALID