Ne znam ti,Nado,vise nista.
A ne znam ni koliko je moguce znati.
Tek,iduci tragom uspomene,i razmisljajuci
o svom jeziku i svom pisanju,sta sam sve u svom
jeziku uradio,i sta sve nisam uradio,pocesto
pomislim:
Eh,da mi je moc nekadasnjeg vozaca autobusa
i njegovog konduktera na liniji Ljubuski-Mostar,
gdje je uvijek potraznja od ponude bila veca.
Vozac je bio Salko,zvali su ga Crni,a kondukter
Meho,zvani Cojle,neka je mir njihovoj dobroj dusi.
Koja je to boze gungula bila!
Svi bi nagrnuli na vrata.
A na vratima bi stajao on,mocni.
Meeejo!Meeejo!Meeejo!-
cijelim bi gradom njegovo odzvanjalo ime.
E da mi je u mom jeziku te moci,pa da svemu
grlatome,a suvisnome,kazem,jasno,onako kako je
on znao reci:
Meja ga ne meja ne vele ti uc!
Ne,ne vele,pa ni na ocajni vapaj:
Bola,Mejo,imam nalog!
I da na to ”poslovnome”,”nalognome” svijetu
kazem,mocno,kao sto je on kazati znao:
Sidni na n’ pa se vozaj!
Eh,da mi je te moci,da mi je te snage,gdje bi
mi bio kraj!Davno bih,vjeruj mi,Nado,i ja postao
klasik zivi.Te bi me i staro i mlado i dan i noc citalo.
Mome se jeziku glasno divilo.Ime bi mi cijelim
odzvanjalo gradom.Koje bi bura nosila dalje.
Salko je bio iz Pobrisca,Meho s Crkvice,s
malenih mjesta srca moga o kojim sam nekad,
jezikom nemustim,jezikom slabim,pokusao
napisati u knjizi Zlatnik.Koja je u Medjugorju,kod
Pere Buntica,na samom kraju dvadesetog stoljeca,
objavljena.
Onaj bi autobus,na um mi pade,
i u Medjgorju,na Tromedji stao.
A je li se i ondje mejalo,i na nalog sidalo,i na
nemu vozalo,nije mi poznato.
Ali,sto se na zna,ne mora znacit da toga nije
bilo.Ili da ga ne bi moglo bit.Je li tako,Nado?Samo
kad se sve,u vrijeme pravo,na pravom mjestu,
jezikom mocnim slozi.
Izvor:Razgovor s Nadom
Izbor:Kemal Mahic