U gimnaziji Ljubuški najednom je proradio stari „dobri radio“.Bio je prekriven prašinom dugo vremena,ali je aktuelne 1993.godine „proradio“ i nije se ugasio do 1996.godine.“Skala“ je bila na lokalnim stanicama koje su proradile 90-tih godina i nikle kao „pecurke poslije kiše“.U puni sat lokalne stanice su prenosile vijesti sa Radio-Zagreba koje su ulazile u uši slušalaca i bile prepune izvještaja sa raznih bojišnica.
U isto vrijeme,stari televizor sa jednim TV kanalom,je emitirao vijesti.Tada bi svaki razgovor prestajao a rijeci spikera su omamljivale mase,bez obzira koliko su bile korektne,istinite i u službi svoje komunikacijske funkcije.
Te godine(1993),da si „otvorio paštetu“ iskocio bi iz nje Smiljko Šagolj,bilo da se radi o radio-stanici ili na TV kanalu „katedrale duha“.Ovaj sijac smrti,mržnje,netrpeljivosti,iskljucivosti je svojim izvještavanjem pridonosio novim podjelama,novim sukobima,ondje gdje su oni bili „aktivni“ a Bogami i ondje gdje nije bilo sukoba.
Njegove pogane rijeci su bile jednoznacne i uvijek sa istom matricom koja je glasila:“Musli-man-ske snage u „središnjoj Bosni“ su zauzele,okupirale,pobile,uništile…a u tome im je pomagao AID“(nije pominjao SIS,HIS,Hrvatsku vojsku…)
Eh,sad pogledajte(procitajte) kako je izvještavao S.Š. u doba mira:
Kada je americko ministarstvo pravde izrucilo SFRJ Andriju Artukovica 1986.godine,Smiljko je docekao avion u Zagrebu i javio se u središnjom dnevniku javnosti slijedecim rijecima:Poštovani gledaoci,ovo smo cekali od 1945.godine…(licno gledao)!
Drugi gaf Smiljka Šagolja je izvještavanje povodom pada Berlinskog zida(1989)godine.Gledaoci TV Sarajevo su se pitali „kako to S.Š. izvještava iz Berlina zajedno sa CNN,NBC,RAI,AP i drugim svjetskim TV stanicama“.Stvorena je iluzija moci TV Sarajeva,a ustvari Smiljko se javio sa Ciglana u Sarajevu.Za kadar je izabrao zid na Ciglanama(blizu CK SK BiH) i uvjeravao gledaoce da izvještava iz Berlina.(licno gledao!)Kakav obmanjivac i iskrivljavac svjetske politike!
Ovaj uvod sam morao napraviti da bi neupuceni mogli shvatiti u kakvoj atmosferi su živjeli,radili pripadnici male muslimanske zajednice(5,8%) u Ljubuškom,pored onakve njegove propagande i promidžbe kojima je pozivao na linc druge i drugacije.Naravno,imenovani je imao svoje nalogodavce i Goebelsovski je odradio svoj i tudi prljavi posao koje generacije buducnosti moraju ispravljati.
U takvoj atmosferi(maj 1993.) u kojoj je preovladavao strah i nepovjerenje,košmar i zebnja imati nekoga ko ti je prijatelj,a da potice iz vecinskog naroda je privilegija.Privilegiju trebaš zaslužiti svojim ponašanjem i nastupima i kada su vremena kada „glava ne boli“.Notirane godine iz zbornice gimnazije Ljubuški,Drago(Bože) Grgic,profesor je izveo Miladu Orman i autora ovih redova u praznu ucionicu.Tu smo proveli oko sat vremena.Drago je svojim govorom djelovao umirujuce,prijateljski,onako kako to rade zreli,mudri i umni ljudi.Ne znamo što je prolazilo Draginom glavom,ali „naknadnom pamecu“ sam pomislio da covjek uvijek kada donosi neke odluke treba da „pode od sebe“ i da barem „proguta pljuvacku“ prije donošenja racionalne odluke.
Nakon razgovora u ucionici,Drago je rekao „da Vas otpratim do Starog hotela“.U pocetku,mi smo odbijali takvu njegovu namjeru,ali on je bio uporan pa smo krenuli skupa iz gimnazije.Išli smo starom cestom prema gradu.Uz Dragu smo dobili samopouzdanje i sigurnost.Bojali smo se uvreda,pljuvanja i eventualnih udaraca gledajuci na obe strane ulice.Noge su bile teške,a po glavi su se „motale“ kojekakve misli.Put od gimnazije do Starog hotela je izgledao kao vjecnost.Drago je dominirao svojom pojavom i svojim stasom i ovaj put je prošao bez incidenata i problema.Došavsi do Starog hotela Dragi smo zahvalili i razišli se prijateljski.
Sutradan se ponovila ista situacija i Drago je opet ispratio nas dvoje do Starog hotela.Osim pratnje ponudio nam je i druge vrste pomoci.Smatrali smo da nam nikakva pomoc nije potrebna,ali njegova gesta je bila hvale vrijedna.
Ovakvim ponašanjem Drago je izgradio spomenik u našim srcima.Njegov osjecaj da nam je potrebna podrška,da smo mali i sitni u mnoštvu,dakle oni kojima je potrebna sigurnost,izazivaju divljenje.Bio sam ponosan što smo bili školske kolege i kolege na radnom mjestu.Morao sam ovo registrirati sa nadom da je cca 1800 ljubuških muslimana imalo svoga „Dragu“.A onda bi to bila dobra brojka(5,8%).
Svjetski priznata Hana Arendt je napisala „hit hitova“ XX stoljeca „O banalnosti zla“.Rijec je o pojeftinjenju pojma zlo.Voljeli bi u svim ovim našim ratovima,mržnjama i zlocinima da se pojavi djelo „O banalnosti dobra“,pa da se vidi i procita da je dobro krajnji pobjednik,a da je zlo prolazna faza u kojoj se uprljaju oni kojima vladaju instikti,atavizmi i primitivizmi.
Meša bi rekao:“Covjek je uvijek na gubitku“.Da nije gubitka zavladalo bi „mirno stanje“ i ne bi bilo dobitnika.A ovom svijetu su potrebni dobitnici!
Drago je moj dobitnik!