Rasid ef.Dizdarevic

     Rodio se 1860. godine u Vitini od oca Hasana i majke Izete . Kad se vidjelo
da je veoma nadaren i da želi da se školuje , otac ga , uz podršku rodbine i
prijatelja šalje u mostarsku medresu gdje pred uglednim alimima završava
hafizluk . Kad je završio medresu , pohađa ruždiju , koja je upravo tada
bila osnovana u Mostaru . U ruždiji je stekao mnogo šira znanja i naučio
latinicu , što je u ono vrijema bila rijetkost među mostarskim muslimanima . Nakon završetka ovog školovanja odlazi na hadžiluk . Po obavljenom hadžu
ostaje u Arabiji i u Medini se upisuje na Institut gdje poslije dvije i po
godine školovanja dobija diplomu muderiza . Kao muderiz putuje po susjednim
arapskim zemljama i Perziji,gdje stiče osnovna znanja iz perzijskog jezika .
Pri povratku sa hadžiluka jedno vrijeme zadržava se u Turskoj gdje uči
turski jezik .

Na hadž je kao bedel išao još osam puta . Tako je dobro upoznao jezik , kulturu i
običaje Arapa . Rašid ef.je volio knjige . Kupovao je knjige vjerskih i drugih
autoriteta i ubrzo je imao bogatu biblioteku . Dobar dio svojih knjiga poklonio je
biblioteci Karadžozbegove džamije tako da su se kasnije mnogi učenici iz
Mostara,Sarajeva,Ljubuškog i drugih naših mjesta,mogli upoznati sa djelima velikih
arapskih i pezijskih pisaca i pjesnika . Lako je stvarao veze sa učenim ljudima u
Arabiji i u nas . Kao nastavnik medrese , bilježio je vlastite prevode sa arapskog ,
turskog i perzijskog jezika i izlagao ih u raspravama sa drugim mostarskim alimima .

Pred Rašid ef. završio je hafizluk znatan broj mladih ljudi iz Mostara , Ljubuškog ,
Čapljine i drugih hercegovačkih mjesta .

U toj svestranosti ličnosti hadžije , hafiza , pedagoga , pisca , alima , imama i
bibliofila isticala se još jedna njegova osobina : posebno melodično učenje ezana .
Njegov ezan bio je milozvučan , potpuno originalan i nije se mogao čuti ni kod
jednog poznatog mujezina u nas . Snažan tenor Rašid ef. dobri poznavaoci klasične
muzike upoređivali su sa glasom poznatih operskih pjevača . Kad bi učio ezan ljudi
su zastajali da slušaju i uživaju . Mostarci su ga visoko cijenili kao imama ,
muderiza i mujezina i često bi govorili < da kao bulbul uči < , pamteći njegovo
milozvučno učenje ezana i tekbira , kao i učenje Kur-ana u mihrabu .

        Hamza Humo u < Pjesma putniku > pjeva : < …A u plavi suton kad šadrvani
podignu svoje glasove vesele i hadži-Rašid zapjeva sa džamije Karađozbegove
, zastaće ti srce u grudima od miline <…

        Slikovit zapis o mujezinu Rašid ef. ostavio je beogradski književnik Dušan
Šijački 1910. godine u svojoj knjizi ” Putopis kroz Bosnu i Hercegovinu ” :

< Divno je mujezin izvodio svečanu molitvu sa tanka a visoka minareta . Tako divno
da sam ja i mnogi drugi i vrlo radosno prihvatili predlog , da se odšetamo do ispod
džamije , i iz blizine slušamo krasno izvijanje monotone , čisto tužne melodije ,
koja je javljala našoj braći muslimanima , da je vreme da se pomole Bogu i njegovom
Proroku . Slušao sam mujezine i ranije , slušao mnoge u Sarajevu , ali nigde nisam
čuo sa ovako zvonkim i milozvučnim glasom , koji zanosi i nas < nevernike > , a kako
li tek utiče na dušu , na osećaje naše jednokrvne i jednoplemene braće koja se
klanja svecu Muhamedu ? Pričali su mi da je ovaj mujezin sa svoga glasa na daleko
čuven . Bogami ima rašta i biti , jer je to glas operskog pevača . Kazali su nam da
je to već danas star čovek . Kako li je taj zanosno morao pevati tek u mladićko doba
kada mu se do sada održao još tako svež glas ? On peva sa glavne , Karađozbegove
džamije…>

Kad je car Franjo Josip bio u posjeti Sarajevu , trebalo je da sa balkona Konaka u
blizini čuje ezan sa Careve džamije . Pored skoro stotinu sarajevskih mujezina ,
izabran je Rašid ef. , mujezin Karađozbegove džamije u Mostaru . Caru se ezan toliko
svidio da mu je po povratku u Beč poslao dar – pet zlatnika u izuzetno luksuznom
pakovanju .

Rašid ef. je umro 1921. godine . Svi u mostarskom vakufu bili su saglasni da se
ukopa u haremu Karađozbegove džamije za koju je bio životno vezan , iako je u njemu
posljednji mejit ukopan oko 1860.godine.

Ovog divnog čovjeka , hafiza, alima ,muderiza i mujezina otrgnuo je od zaborava
toplim i nadahnutim tekstom u < Glasniku VIS-a < 1988. godine Munib Hafizović .


HALID SADIKOVIĆ

1252 Posjeta 2 Posjeta danas