GAJRET U LJUBUŠKOM 1.dio

 Za 40 godina austrijske uprave preko 80 % muslimana bilo je nepismeno . Kroz to

vrijeme oni su uporno zadržavali osnovni sistem školovanja naslijeđen iz

osmanskog perioda sa mektebima-školama za osnovno vjersko obrazovanje ,

ruždijama-školama za činovnička zvanja i medresama-školama za vjeroučitelje .

 Dok su drugi narodi u našoj zemlji prihvatili moderno školovanje , muslimani su

ga ignorirali uvjereni da samo tako mogu sačuvati svoj identitet .

Odbojan stav prema državnim školama i veliku obrazovnu zaostalost muslimana do 1900.

godine potvrđuju ovi podaci :

-u školskoj godini 1899/1900. u 293 osnovne škole bilo je upisano svega 4.886

muslimanske djece , od toga samo 12 djevojčica ;

-u sarajevskoj državnoj gimnaziji 1879. godine bio je samo jedan musliman ;

-u mostarskoj gimnaziji 1893. godine , od 65 učenika bilo je osam muslimana . ( 1 )

U suočavanju s novim vremenom postepeno i vrlo sporo je sazrijevalo uvjerenje da

je za privredni i kulturni napredak muslimana od presudnog značaja školovanje u

srednjim i visokim školama . Jedan od osnovnih uvjeta bio je materijalna

neovisnost đaka i studenata od austrijske uprave koja bi se mogla postići

stvaranjem vlastitog fonda . Mnoge povode za to nudila je svakodnevnica , a

jedan je posebno pokazao koliko je to uvjerenje bilo na mjestu . Naime , za

školovanje naših studenata Zemaljska vlada je osnovala u Beču 1899. godine

Institut za bosanskohercegovačke visokoškolce . Preko tog Instituta , ona im je

pomagala da lakše prebrode materijalne teškoće u studiranju , ali im je nametala

strogu kontrolu u političkom djelovanju . Cilj režima bio je da se od naših

intelektualaca ( < akademičara > ) stvori budući lojalan birokratski kadar u

duhu pretenzija austrijske politike . Kad su se neki studenti pobunili protiv

tako rigorozne kontrole i nametnutog sluganskog položaja , ostali su bez

stipendija , prava na dalji boravak u konviktu i drugih olakšica .

Na sastanku nekoliko uglednih Bošnjaka u jednoj maloj prizemnoj kafani u

Sarajevu u zimu 1901/1902. godine , poslije burne debate , nikla je zamisao o

osnivanju jednog đačkog potpornog društva . Bili su prisutni Riza-beg

Kapetanović , Omer ef. Muftić , Hamdibeg Mutevelić , Mehmed ef. Berberović ,

Salih ef. Aličehić , Hilmi ef. Muhibić , Izet ef. Pertev , Ibrahim ef. Topić ,

Hajdar ef. Fazlagić i Ešref ef. Uzunić . Kako piše Hamid Svrzo deset godina

kasnije , < ni sami nijesu znali da će na tom predvečernjem sastanku da vaskrsne

jedna epohalna misao , da će taj sastanak biti neposredni potstjecaj najhumanije

i najkulturnije misli , što smo je igda imali-misli < Gajreta > .

Na tom sastanku su se skupljali prilozi za neke isključene učenike koji su

izgubili stipendiju . Uz svaki dati prilog Riza-beg Ljubušak bi povikao iz sveg

grla : > gajret braćo , ako Boga znate , gajret ! ( gajret ar.-pomoć ) .

Prisutni su se složili da je riječ < gajret > koju je Riza-beg spontano

ponavljao pravo ime za buduće društvo . Jedan od prisutnih je Riza-begu na

njegovo traženje kao nagradu otpjevao sevdalinku < Ej , vjetar duše , a katmer

miriše >.

Poslije opsežnih priprema 20. februara 1903. godine u Sarajevu je osnovan <

Gajret >-društvo za potpomaganje đaka muslimana iz Bosne i Hercegovine , koji

uče na srednjim i višim školama u Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj

monarhiji . Za predsjednika je izabran Safvet beg Bašagić , a jedan od članova

Glavnog odbora bio je Riza-beg Ljubušak . ( 2-5 )

U pjesmi koju je napisao na dan osnivanja < Gajreta > Riza-beg upozorava da su

prošli dani višestoljetnog ratovanja i da slijedi novi život muslimana u miru i

raskošnom svijetu znanja i nauke :

Pjesmo moja posestrimo mila ,

Podigni se na lagana krila ,

Prođi širom mile Herceg-Bosne .

Cvijetna polja i livade rosne ,

Svoju braću redom proslijedi ,

Ni kolibe sitne ne poštedi ,

Već u srca junačka zaviri .

Nek se < Gajret > sa gajretom širi ,

Riječ je stara i d'jete je znade :

< Skladna braća nove dvore grade > !

Biće možda putem koja grana ,

Bit će trnja , a bit đulistana ;

Ali bratska srca kad se slože ,

Većoj sili odoljet’ se može .

C'jelom sv'jetu na ponos i diku

Musloman je stao na braniku .

Gdje mač sudi , a topovi gude ,

On je vazda bio prvi tude .

Nu vremena minula su stara ,

Stišala se jeka od handžara ;

Mjesto mača naukom se kiti ,

Oštrim perom u boj ljuti hiti .

< Traži nauk pa makar u Kini > ,

Svetac nam je reko u Medini .

Ilum cvijet je koji na v'jek cvate ;

Gajret braćo , ako Boga znate ,

Ne gledajte obješenih šaka ,

Zaista je nusret u Turaka !

Pjesmo moja posestrimo mila ,

Podigni se na lagana krila ,

Prođi širom mile Herceg-Bosne ,

Cvjetna polja i livade rosne ,

Svoju braću redom proslijedi ,

Ni kolibe sitne ne poštedi ,

Već u srca junačka zaviri .

Nek se < Gajret > sa gajretom širi ,

Pa se ne boj ni trnja ni grana ,

Gajretli su srca Muslomana ! ( 6 )

Reagiranja na pojavu < Gajreta > , naročito u provinciji , bila su povoljna . Iz

skoro svih kutaka naše zemlje počeli su pristizati novčani prilozi i riječi

nepodijeljene podrške .

Ljubuški gradonačelnik Mahmutaga Mahić samo deset dana poslije osnivanja uputio

je < Gajretu > brzojavni pozdrav :

Šaljem 7 utemeljitelja , a mislim biće ih još , nastojaću koliko mi sile dopuštaju .

Da Vam Bog plati za Vaš neumorni rad ! Mahsus selam . ( 7 )

Utemeljitelji < Gajreta > iz Ljubuškog 15. juna 1903. godine bili su : vitinski

begovi Kapetanovići ( Bećir-beg , Mehmed-Ali beg , Osman-beg , Zijabeg ) ,

posjednici Mehmed Konjhodžić i Arifaga Omerhodžić i gradonačelnik Mahmutaga

Mahić , zatim pjesnik Riza-beg Ljubušak i Šukri ef. Krehić , vjeroučitelj na

gimnaziji , koji su tada živjeli u Sarajevu . ( 8 )

Osnivanje < Gajreta < 1903. godine je početak korjenitog slamanja anahronih

shvatanja i trajnog opredjeljenja muslimana tekovinama zapadnoevropske kulture i

civilizacije .

U prvoj fazi rada do 1914. godine < Gajret < je potpuno ili djelomično omogućio

školovanje preko 500 učenika na srednjim školama i fakultetima . Ali to je bio

samo jedan zrak svjetlosti u tami kobne muslimanske zaostalosti u obrazovanju

koja ih prati sve do danas . Pred početak Prvog svjetskog rata među ljekarima je

bilo samo osam muslimana , u srednjim školama u nastavi je radilo samo 17

profesora i stručnih učitelja ( osim vjeroučitelja ) , a u općim narodnim

osnovnim školama od ukupno 804 radilo je samo 98 učitelja i tri stručne

učiteljice islamske vjere . Od 44 advokata samo dva su bili muslimani .

U svom radu i djelovanju od 1903. do 1941. godine > Gajret > je imao dosta

uspona i padova , ali mu se ne može poreći značaj u školovanju i podizanju općeg

obrazovnog nivoa muslimana i stvaranju muslimanskih intelektualaca evropskog

profila . Aktivno učešće dijela intelektualaca i uglednih javnih radnika u <

Gajretu > je svjedočanstvo pozitivne evolucije svijesti muslimana ka osjećanju

vlastite narodne bitnosti i pravih nacionalnih vrijednosti i interesa na

trnovitom putu kulturnog razvoja i materijalnog napretka . ( 9 , 10 )

 HALID SADIKOVIĆ

Safvet beg Bašagić, predsjednik “Gajreta”

1704 Posjeta 1 Posjeta danas