Šćepo

Kategorija: Kemal Mahic    
    Datum kreiranja petak, 12 Novembar 2010 09:45
    Datum posljednje izmjene petak, 12 Novembar 2010 22:08
    Objavljeno petak, 12 Novembar 2010 09:45
    Klikova: 1392

Kemo naslovna

Te  davne 1993.godine nakon dvanestodnevnog cekanja vize u Zagrebu,20.06.1993. stigao sam u Njemacku.U Minhenu, gdje sam predsjedao, zamolio sam jednog Dalmatinca na željeznickoj stanici, da mi kupi voznu kartu za Hannover.Službenik koji je izdavao karte pitao je: “Hocete u jednom smjeru ili povratnu”.Vjerujuci   da cu se vratiti u Ljubuški nakon ljetnog raspusta, rekao sam u “jednom pravcu”.

Nakon cetiri sata vožnje bio sam u Hannoveru.U stanu Nede i Zuhre Konjhodžic bilo je petnaestak osoba.Tu je bio Sula sa svojom porodicom, Caka Nevesinjac sa svojima, porodica Nede Konjhodžica (majka i cetiri sestre sa djecom i vladalo je “opsadno stanje” a misli su bile gdje ce svi navedeni prenociti u stanu od 50-tak kvadrata?

Moja supruga je pronašla riješenje sa neizostavnom Zuhrom.Nakon par sati uputili smo se u predgrade Hannovera,zvano Lahe.

Tu nas je docekalo naselje, sastavljeno od kontejnera.Dodjeljene su nam dvije sobe (3×4) za djecu i nas.

Kada smo se spustili na limene krevete i predahnuli, shvatili smo “novi dom” , novi komšiluk, nova pravila ponašanja.

U srcu i mislima bili smo u Ljubuškom puni nade da ce sve ono u Ljubuškom brzo završiti.

Au “vjetrovi rata” su raspršili naše nade i mi smo i dalje koristili kolektivnu kuhinju, kolektivni WC i kupatilo, cebad iz ratnih rezervi, posude iz Honekerove Njemacke.Grijanje, voda i elektricna energija u naselju su biili izvrsni i to je svijetla strana “ROMANA U HANNOVERU”.             

Život je postao jednolican, pun strepnji i brige za rodbinu i prijatelje u BIH.

Jedne julske noci 1993 na vrata naše sobe u kontejneru je banuo Šcepo Cuvalo sin “MACKA” iz Proboja.

scepo

Bili smo iznenadeni i ganuti njegovom posjetom. To je onaj Šcepo, kome sam bio razrednik u gimnaziji krajem 70-tih godina.

Pošto mu je otac bio dugogodišnji radnik u Njemackoj i Šcepo je krenuo njegovim putem.Šcepo je sjeo na krevet i rekao;

“A MOJ PROFESORE”.

Onda smo supruga i ja poceli pricu;ko, kako, zašto? Zna se! Dubina naših rijeci je bila prozaicna ali izlazila je iz nas.Šcepo diže glavu i rece:

“AH, MOJ RAZREDNICE”!

Opet mi, puni straha i strepnje, nastavljamo monologe i uvjeravamo Šcepu da smo “ni krivi ni duzni” nasli se u Hannoveru i da gajimo nade da cemo zajedno sa Šcepom opet se družiti u Ljubuškom, tješeci sami sebe…

Šcepo opet uzdahnu i rece:

“AU, MOJ KEMO”!

Shvatili smo njegovu šutnju i njegove rijeci.Pomislili smo da nije mogao braniti “neodbranjivo” i šutnjom je izražavao protest protiv našeg položaja.

Nakon jednosatnog zadržavanja Šcepo je rekao: “Moram da idem”.Izašao sam da ga ispratim, kada smo se pozdravljali,

Šcepo je u moju desnicu stavio 200KM uz rijeci “NEKA TI SE NAÐE, ADIO”.

Bio sam zbunjen, konsterniran.Vlažne oci i suho grlo su obilježile ovaj trenutak.

Bio sam ponosan u tom momentu što sam bio i profesor i razrednik i Kemo takvim osobama.

Tada sam shvatio da i dalje mogu graditi mostove sa drugima i drugacijima.

Na povratku iz druge sobe cula se muzika: “Parni Valjak” i Aki Rahimovski su “razvaljivali”

… A GDJE JE LJUBAV ?

A GDJE JE LJUBAV ?

Šcepo je vratio vjeru u ljubav!

1831 Posjeta 2 Posjeta danas