31. jan 2013. Autor: S. Z. Rizvanbegović , Stolaclook
Naumpade mi moj i svačiji prijatelj Zizo. Na času istorije, kad ga je pitao profesor Mirko Marić -Stampi:” Koja je karakteristika kapitalizma”, Zizo je odgovorio: “Izrabljivanje čovjeka po čovjeku”. A onda ga je pitao: “A, komunizma?”, Zizo je odgovorio: “Obratno”.
Počeh se sjećati mog puta…
Dodje nam “Crveni krst/križ” u Dretelj i registrovaše nas, dadoše nam neki broj, izgubismo ime… Potom nam dadoše neki formular da napišemo gdje ćemo kad iziđemo, ako iziđemo…Bila su dva izbora, ili u Europu ili Blagaj. Stolac nije bio ni u opciji. Pomislih, šta će mi Europa, šta li će mi Blagaj, hoću kući. Ne može, kažu. Pisah ja, tako, na Zapad. Odoh za svojom ženom i sinom, mislim da su tamo, a ne znam ni gdje su. Bili su u Zaostrogu, u “Moreniji”… Kud ih je put dalje odveo? Jesu li živi? To su bile moje brige jedine…
Potom nas prebaciše u Gabelu. Prolaze dani, mjeseci… a ja još uvijek ništa ne znam…
Dođe i dan da me pustiše. Pomogoše mi dobri ljudi da saznam gdje su mi žena i dijete. Pomogoše mi da krenem, da se obučem, da nesto pojedem, da zapalim…
Krenuh na Zapad. Prijavih se u razne, tzv. zaštitne i humanitarne ustanove, sve u cilju da me sastave sa ženom i djetetom. Svi obećaše. Svi me hrabre, a ja nešto tužan, jadan i čemeran, vjerujem i čekam i čekam i čekam… Prolaze dani i mjeseci… Ništa. Nikako napustiti Hrvatsku…
A nemam para, nemam šta jesti… Margarina i hljeba bila je moja hrana, jedina, a ni toga nije bilo dovoljno… Saznao sam broj telefona centra u Holandiji gdje su mi žena i dijete. Ono malo crkavice, para, sto sam imao, trošio sam da kupim telefonske kartice, da ih čujem. Skupo je to bilo. Ipak, bio sam sretan što sam uspostavio kontakt s njima, meni najdražim…
Odjedno, iznenada, nazva me komšija iz Poplašića. Bio je u Njemačkoj. Rekao mi je adresu u Zagrebu gdje da se javim i da će mi tamo pomoći da se sastavim sa familijom. Javio sam se. Za dva dana sam krenuo iz Zagreba. Autobusom punim logoraša iz Prijedora. Jadno sam izgledao, ali ovi u autobusu bili još jadniji… Krenusmo… Na Zapad. Put, dug, težak… Stigoh u Holandiju. Nakon 11 mjeseci vidjeh ženu i sina. Moja draga, moja divna draga, bijaše lijepa, sretna da me vidi. Ljepša, čini mi se, i draža nego ikad. A moj sin, porastao i bježi od mene. Bio sam mu stranac… Tugo moja. Trudio sam se dva dana da ga pridobijem… Prišao mi je i rekao: “Nemoj više nikad ići u logor!!!” “Neću, sine, nikad više!!!” Zagrlio sam ga. I on mene… i nije me puštao ni trenutka… Bili smo sretni, sretni, sretni…
Registrovaše me. Dadoše nam azil, koji nisam želio, ali, rekoše, mora tako… Dobismo i stan, dobismo i kurs jezika. Paze nas, ne treba ti. Sin mi pođe u školu, mi na kurs jezika. Nađosmo i posao, naravno niži od naših diploma. Uđosmo u kapitalizam. Lijepo je osjećati da te neko prihvati.
A, onda se opet sjetih mog i svačijeg prijatelja Zize. To je to. Sve te organizacije sa Zapada imaju neku misiju, cilj… Odvojiše nas od naše domovine i žele to sve više. Shvatih da smo mi samo radna snaga, jeftina i vrijedna… i hvale nas… Kapitalizam nas melje. Hajde, to je tako, mislim u sebi, to tako mora, barem jedno vrijeme, dok se naša Bosna, a Boga mi i Hercegovina, malo srede, pa ćemo mi ići kući i nastaviti život u svom, na svom… Prolaze dani, mjeseci, godine… a mi i dalje čekamo…
Gledam, otvorenih očiju, ponekad trepnem, proći će… a ne prolazi. Pritom gledam kako mi razdiru domovinu. I kapitalizam i komunizam i fašizam… Moj Zizo…
“Privremeno” raseljeni.. nazvaše nas tako, a ostadosmo… I mi smo, kao, sretni…