Obišao sam 2/3 BiH od ruševine do ruševine,od ostatka do ostataka,od livade do livade i od mjesta do mjesta,”iskopavajući” iz zaborava posljednje tragove turbeta,tekija,hanikaha i zavija građenih i podizanih za “učenike,sejjide,gazije i putnike” kojima se imaju podmiriti potrebe spomenutih za “mesom,pirinčom,čorbom i neophodnim količinama masnoće i hljeba”,a višak hrane koja ostane u tekiji iza gostiju i osoba koje služe u samoj tekiji,podijeliti jetimima”širom ove zemlje. Prije,za vrijeme i poslije dolaska osmanskih Turaka na Balkan i u BiH.
Pronašli smo ostatke ili mjesta na kojima su nekada stajale desetine tekija,zavija i turbeta,mahom potpuno zaboravljenih,zanemarenih,zaraslih u trnje;oko svih tih spomenika duhovne tradicije stanovnika BiH bila su-ponegdje se još vide tragovi.mezarja njihovih hizmećara koji su sebe ugradili,najprije u hizmet ljudima,a onda hizmet travi i cvijeću ponad njih,ne očekujući zauzvrat ni “hvala”,ni “aferim”.
Razgovarali smo s velikim brojem starosjedilaca i domicilnih stanovnika svih tih područja,pokušavajući iz njihovog sjećanja iščeprkati priče njihovih deda i nana o dervišima i šejhovima,nosiocima i čuvarima autentične bosanske tradicije,svjedocima naše doživljene i preživljene prošlosti.Skoro po pravilu,čast izuzecima,ti razgovori su se svodili na to da mi ljudima pričamo o njihovoj prošlosti i,prstom im pokazujući gdje su im mezari i mezarja naših pradeda i pranana zahvaljujući kojima su i oni tu.
Pričali smo im o tradiciji tih “novih” dobrih Bošnjana kao o spoju dobrog i lijepog,o tome kako ti naši preci nisu ništa rušili nego gradili,uljepšavajući lijepo što je bilo prije njih i nastavljajući dobro koje su “stari” prije njih započeli i njegovali do njihovog vremena.Pa,ako su dobri ljudi prije njih negdje podigli gostinjac u kojem su dočekivali putnike i namjernike,oni bi podigli zaviju,ustanovu iste funkcije samo malo drugačijeg imena;ako su negdje vjernici predhodne tradicije imali svoje svetište,podizali bi mesdžid ili tekiju,da se na istom mjestu nastavi slavljenje Boga,Uzvišenog,kako Njemu priliči i da Ga se moli za dobro od Njegovog Dobra za sve koji BiH hode i prohode.
Gledali smo njihova zabezezeknuta lica kojima su nam potvrđivali da takvu priču u sebi i svojoj prošlosti slušaju prvi put.Nije ni čudo,od objekata već dugo nema ni kamen na kamenu,a od njihovih predaka ni koščice.
…Donekle razumijem da prošlost ove zemlje od 1462.do 1878. Interesira samo šačicu fanatika koji historiju ne smatraju svršenom prošlošću nego neiscrpivim bunarom pouka za sadašnjost i budućnost.Od 1878.do 1995.g. preko Bosne i kroz nju protutnjalo je pet država,mnoštvo osvajača i vladara,oni su dobri Bošnjani proživjeli deset pokušaja djelimičnog ili totalnog istrebljenja,teško je nabrojivo mnoštvo džamija,mesdžida,tekija,medresa,mekteba,mezarja…uništenih,zatrtih i zaboravljenih samo u tih 117 g;ljude,koji su najveća bosanska i bošnjačka dragocjenost,žive biblioteke,arhive i enciklopedije,blago da i ne spominjem,jer njih niti je moguće statistički obraditi niti nadoknaditi.Ali,uprkos tome što većina Bošnjaka ne zna imena svojih pradeda i pranana,uprkos tome što smo zaboravili svoju davnu prošlost…ne razumijem kako je moguće da historija čiji smo savremenici,zlo i pošast pokrenuti 90-tih g.proteklog stoljeća-i još nezaustavljeni-zanimaju samo čestitog Avdu Huseinovića i još ponekoga.Da nije njega-i njemu sličnih fanatika-i ovi bi se što su im samo košćice ukopane,odavno zaboravili.
U međuvremenu,mladi roditelji-uglavnom ratna generacija-vodili su svoju djecu na “testiranje”za upis u osnovne škole.Vidjevši na zidovima slike ratnih razaranja,djeca su pitala:”Je li to i kad ovdje bio zemljotres?”,a roditelji nisu znali šta i kako da im odgovore,znajući da u školi o tome neće učiti ništa.
Rat smo gotovo zaboravili;u najboljem slučaju nerado ga se sjećamo.I predhodne smo zaboravljali i nerado smo ih se sjećali pa smo na njih redovno,novim,podsjećani.Volio bih-ustvari ne bih,tako se samo kaže-upoznati genija koji je pristao na ucjenu da se jedan od najtragičnijih i najkrvavijih perioda historije Bošnjaka i BiH u njihovom i njenom trajanju na ovim prostorima,nazove “nesretnim događajem” i bi li “to” potpisao da je umjesto Šaćira on u mezar spustio epruvetu.
Izvor: AVAZ