Koga će ponijeti Noina lađa?

ladja

 

Piše: Mirnes Kovač

Film “Noah” američkog reditelja Darrena Aronofskya trebao bi se pojaviti u američkim kinima krajem ovog mjeseca, tačnije 28. marta. Premijerno je prikazan u glavnom gradu Meksika 10. marta, a u ostatku svijeta počet će se prikazivati 4. aprila. Takoreći, još nije ni izašao, a već je podigao kontroverze. Reditelj Aronofsky je izazivao kontroverze svojim ranijim filmskim ostvarenjima, a njegovom najnovijem filmu o Noi, zadnjem od pretpotopnih biblijskih patrijarha, usprotivili su se vjerski konzervativci sa svih strana.

Konzervativne kršćanske zajednice u Americi negodovale su zbog ovog filma u kojem pored Russella Crowea glumi probrana holivudska ekipa: Sir Anthony Hopkins, Jennifer Connelly, Douglas Booth, Logan Lerman i Ray Winstone. Neki kršćanski portali su naveli kako je film “preplavljen kontroverzama” aludirajući na glavnu temu filma, apokaliptični veliki potop čovječanstva. Glavna primjedba testnih gledalaca bila je da film uveliko odstupa od važnog temelja: Biblije.

‘Umjetnička licenca’

Umjesto “biblijskog proroka” koji svijet poziva na pokajanje od grijeha, film sa budžetom od 125 miliona dolara, prema konzervativnim kršćanskim i židovskim testnim gledaocima, prikazuje čovjeka koji se bori sa svojim neprijateljima dok se priprema za nadolazeću apokalipsu. Kompanija “Paramount Pictures” se zbog toga ogradila (disclaimer) u reklamnom materijalu, navodeći kako je dobivena “umjetnička licenca”. Ima tu, dakako, još zamjerki, a jedna od njih je i što je Noa prikazan kao klasični ovovremeni zagovornik zaštite čovjekove sredine. Neki konzervativni kršćanski blogeri i web-portali žestoko su napali i produkcijsku kuću i redatelja, ističući kako se s onim za što se tvrdi da je “biblijsko” ne može igrati, odnosno, da se tim zapada u igru “vjerskog ruleta”. Njima su se pridružili i muslimani. Cenzori u Kataru, Bahreinu i Emiratima su kazali kako je film suprotan učenjima islama.

Oglasio se i egipatski Al-Azhar, ponavljajući već ranije uhodanu tezu da se protivi prikazivanju Božijih poslanika. Najavljuje se da će zabrana, po svoj prilici, uslijediti i u Egiptu, Jordanu i Kuvajtu. Prema islamu, Noah, odnosno Nuh je jedan od 25 Božijih poslanika koji se poimenice spominju u Kur'anu. Cijelo jedno poglavlje nosi njegov naziv, a kur'anska priča umnogome sliči biblijskoj. Izgleda da je Hollywood, kao malo ko danas, uspio ujediniti i židove i kršćane i muslimane. Izdata je čak i fetva! “Prikazivanje ovog filma čini flagrantno narušavanje pravila šerijata… i provocira osjećaje vjernih,” stoji u saopćenju Al-Azhara. Azharovci ističu kako islam zabranjuje predstavljanje likova svetih ličnosti. Dakle, nema slika!? Ali, film niti su producirali muslimani niti je striktno islamska tematika – moglo bi se opravdano pitati. Čemu onda fetva? No, vratimo se slikama, odnosno, njihovom zbiru i pokretu koje prati ton.

    Reditelj Aronofsky je izazivao kontroverze svojim ranijim filmskim ostvarenjima, a njegovom najnovijem filmu o Noi, zadnjem od pretpotopnih biblijskih patrijarha, usprotivili su se vjerski konzervativci sa svih strana.

Za razliku od konzervativnih kršćana i židova koji se u konkretnom slučaju bune zbog odudaranja u sadržaju, konzervativni muslimani su izgleda još zakočeni zbog odudaranja u formi. Jer, slika, onakva kakva je bila percipirana u prvim stoljećima islama, ipak, nije isto što i pokretna slika, da ne kažemo, gluma kao performans.

Sasvim su razumljivi teološki razlozi zabrane prikazivanja slike poslanika Muhammeda, recimo i danas. Ako se kontekstualiziraju vrijeme i društvene prilike te paganizam sedmog stoljeća Bliskog Istoka, a i ranije, kada je slika njegovog prethodnika Isusa stvorila, prema relevantnim autorima, ključna odstupanja u teologiji, odnosno, u vizurama “onih koji su Isusa transformirali iz revolucionarnog zelota u romaniziranog poluboga”, kako to krasno primjećuje Reza Aslan u svom recentnom bestselleru “Zealot”. To je problem u koji su, prema islamskom učenju, zapali kršćani, a što je stvorilo ozbiljne teološke devijacije. Međutim, veći je problem što se ta ista argumentacija koristi i danas. Odnosno, muslimani mogu lahko biti optuženi za drugu krajnost!?

Slična kontroverza u arapskom svijetu pojavila se prije dvije godine, tačnije u predramazansko vrijeme 2012, kada je trebao biti emitiran serijal “Omar” u koprodukciji televizije MBC i Katarske televizije. Trideset epizoda o životu vjernog Muhammedovog prijatelja i kasnijeg drugog halife i vladara Islamske države posebno je bilo provokativno, jer se prikazivanje serije najavilo za sveti mjesec posta. I u ovom slučaju se egipatski Al-Azhar držao svog rigidnog stava. Zabranu prikazivanja poslanika, azharovci su proširili i na drugove poslanika Muhammeda.

    Umjesto “biblijskog proroka” koji svijet poziva na pokajanje od grijeha, film sa budžetom od 125 miliona dolara, prema konzervativnih kršćanskim i židovskim testnim gledaocima, prikazuje čovjeka koji se bori sa svojim neprijateljima dok se priprema za nadolazeću apokalipsu.

O ovom sam izravno upitao jednog od recenzenata serijala “Omar” dr. Yusufa al-Qaradawija. Iznenađujuće, ovaj često pogrešno etiketirani učenjak u ovom slučaju zauzeo je krajnje liberalan, čak vizionarski stav. “Nije zabranjeno da se taj serijal pogleda. Zabrana glume Poslanikovih drugova je stvar idžtihada (izvođenja vjerskih rješenja) nekih učenjaka Azhara. Ne postoji konkretan citat [svetog teksta] koji se na to odnosi. Ima nekoliko pristupa tom pitanju. Ali, mi smatramo da sve to nije dovoljan razlog,” rekao mi je tada Qaradawi, ali ipak dodavši: “I dalje smatramo da je zabranjeno glumiti, odnosno, prikazivati likove poslanika.”

Demantirane spekulacije

Naravno, treba razumjeti bojazan vjerskih učenjaka i konzervativnih krugova na svim stranama. Razumljivo je to u našem vremenu kada se sve pokušava komercijalno zloupotrijebiti. Neki promatrači u priči o filmu “Noah” naziru klasični marketinšku strategiju. Tako su se, recimo prije nekoliko dana, pojavile i vijesti da je glumačka ekipa trebala imati prijem u Vatikanu i sastati se s papom Franjom, ali su spekulacije ubrzo demanitrane.

Osobno spadam među one koji se neće držati ove “fetve”, posebice jer se ona naslanja na prilično labave argumente. Da ne govorimo o ranijim slučajevima, kao što je to bilo, recimo, 1950-ih godina i političkih peripetija u vezi s filmom “Deset zapovjedi” čuvenog reditelja Cecila Demillea. Nakon početnih zabrana došlo se do situacije u kojoj su Nasserovi vojnici glumili Faraonove, a sve zbog činjenice da je Nasser u mladosti volio Demilleova filmska ostvarenja: Kleopatru, Samsona i Dalilu, a njegov film Križari je, povjerio se tada Demilleu, gledao čak dvadeset puta. Tad se glas Azhara nije ni čuo, film je snimljen, ali ipak nije emitiran u Egiptu. Nasseru se u filmu nije svidjelo što su “Židovi favorizirani nad Egipćanima”!?

    Slična kontroverza se u arapskom svijetu pojavila prije dvije godine, tačnije u predramazansko vrijeme 2012, kada je trebao biti emitiran serijal “Omar”.

Ovaj tekst, naravno, nema namjeru biti nikakva apologetika filmu “Noah”, njegove ocjene i kritike ćemo tek čitati. Nadati se one iz domena filmske kritike, a ne politike pa i religije, ukoliko je ona zasljepljujuće konzervativna. Jer, istinskom i dobronamjernom razumijevanju vjere to historija religijske tradicije zorno pokazuje – ne ide u prilog sukob umjetnosti sa religijom. Zašto je problem da se danas kroz film i umjetnost tretiraju neke važne teme kao što su vrijednosti i krize zbog kojih su se desile kataklizme ljudskih društava i zajednica? S druge strane, tema Nuha i njegove lađe spasa, držim, od velike je važnosti za naš sve više globalizirani, ali, dakako, i sve više posrnuli svijet.

Jer, proroci, patrijarsi ili poslanici, kako ih nazivaju svete knjige, na svojevrstan način su paradigmatske ličnosti. Priče o njima nisu priče o autentičnosti detalja, već je naglasak na porukama i poukama koje ove priče i ličnosti kroz sveti tekst imaju za cilj prenijeti. Upravo su te svete figure, kojima obiluju sveti tekstovi, bili revolucionarni i po provokativnim pitanjima. “Gospodaru! Pokaži mi kako oživljavaš i usmrćuješ! Pa zar ne vjeruješ? – upitao je Bog. Da! Ali da zadovoljim svoje vlastito srce ili svoje vlastito razumijevanje,” citira Kur'an poslanika Ibrahima iliti Abrahama kako ga oslovljava Biblija.

Stvarne prijetnje

Možda bi bilo isuviše prosto uporediti skorašnje poplave u svijetu sa onim biblijskim i kur'anskim pričama o Nuhovom  potopu, ali bilo bi, s druge strane, isuviše arogantno ne vidjeti u njima znak upozorenja da bismo trebali početi graditi Nuhovu lađu spasa. Problem klimatskih promijena više nije pitanje spoznaje nekog tima eksperata. To je stvarnost svačijeg života i strah kolektivnog ljudskog uma. Nuklearna prijetnja više nije nikakva politička igra Hladnog rata. To je prijetnja životu cijeloga čovječanstva. Siromaštvo koje se širi svijetom više nije daleko od nas. To je realnost i u našem susjedstvu, korupcija i iskvarenost su na svakom koraku itd, itd…

    Naravno, treba razumjeti bojazan vjerskih učenjaka i konzervativnih krugova na svim stranama.

Tema koje paradigmatski tretiraju svete knjige je mnogo i one su itekako važne. Treba, dakako, razumjeti brige vjerskih konzervativaca da se ne naruše osjećanja vjernika, ali potrebno je da se razumiju i potrebe onih koji, uvjetno kazano, nisu vjernici. Jer, niko nema monopol nad svetim. A u slučaju filma “Noah”, mogli bismo slobodno kazati, ukoliko on pokrene i jedno od gore navedenih teških pitanja naše današnjice, onda je koristi daleko više od štete. Stoga, Noina lađa spasa (pa makar i u filmu) je potrebna danas svima – i vjernicima i, uvjetno kazano, nevjernicima.
Nakon dužeg vremena, otišao sam prije tri dana u kultnu sarajevsku kafanicu “Kod Hame” da posjetim ovog dobrog čovjeka, koji je nedavno izašao iz bolnice. Uskoro je stigao i jedan poznati advokat, Hrvat po nacionalnosti, a od advokata se uvijek ima šta čuti.

Pitao sam ga, onako ad hoc, o najnovijoj tužbi protiv bivšeg federalnog premijera Nedžada Brankovića. Ne bi bilo pristojno da kažem šta mi je rekao, jer je on u timu advokata koji brane Brankovića i grupu optuženih. Ali ću reći kako taj moj poznanik gleda na ishod procesa pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, gdje Hrvatska i Srbija jedna drugu tužakaju za genocid: “Sportskim rječnikom rečeno, biće neriješeno, i to bez golova, 0:0”, rekao je on. Krajem prošle sedmice održan je prvi krug rasprave u kojem je svaka strana imala na raspolaganju podjednak broj dana da otvori svoje karte. “Dokazali smo sve elemente genocida”, glasila je izjava britanskih pravnih stručnjaka Keira Stermera i Jamesa Crawforda koje je Hrvatska, pored svojih vodećih odvjetnika, angažovala za ovaj slučaj. Srpska strana, naravno, tvrdi suprotno. Član njenog pravnog tima William Schabas bio je izričit: “Transkript sa sastanka na Brijunima nedvojben je dokaz da je Tuđman odlučio uništiti Srbe. Namjera uništenja krajinskih Srba barbarski je primjer genocida kakvoga u Evropi nije bilo od 1945”.

Prof. Schabas važi za jednog od najvećih svjetskih autoriteta u pitanjima genocida, on ima pravo da kaže šta hoće, pa i da Oluju tumači kao zločin genocida, ali začuđuje da je “zaboravio” genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, kako je taj zločin okarakterisan u presudama Haškog tribunala. Prateći izvještavanje vodećih zagrebačkih i beogradskih listova sa ovog procesa, utisak je da se ova ozbiljna rasprava pretvara u pravi hladni rat dva pravna tima. Argumenti i jedne i druge strane obojeni su ideološki, često intonirani ostrašćeno i na granici mržnje. Svima su puna usta istorije, srpskim pravnicima pogotovo, jer oni ne mogu da ne pominju Jasenovac i Pavelićevu NDH, iako ni Jasenovac ni ustaše nisu predmet srpske protutužbe. Niko nije ispoljio pijetet prema tuđim žrtvama, a odabranim, enormno plaćenim pravnicima cijela stvar se otela do te mjere da su Srbi i Hrvati predstavljeni kao smrtni neprijatelji.

Saša Obradović, glavni pravni zastupnik Srbije u sporu sa Hrvatskom, citirao je niz izjava hrvatskih političara sa Tuđmanom na čelu kako bi dokazao koliko Hrvati mrze Srbe. Izvještačima beogradskih listova najatraktivnija je bila izjava Krešimira Dolenčića, zagrebačkog kazališnog reditelja i direktora kazališta Gavela, dana krajem 1991. za tjednik Danas, u kojoj je navodno rekao da su Srbi “životinje sa istoka s primitivnom kulturom”, poredio ih s majmunima, te da bi ih trebalo “držati u ropstvu ili uništiti”. Reditelj Dolenčić demantovao je Obradovića, rekavši kako Srbija u Haagu “širi besmislice i smiješne laži”. “Ako su svi srpski protuargumenti ovako utemeljeni, Hrvatska dobiva proces u Haagu”, kaže poznati reditelj i ističe kako on želi živjeti “u svijetu pomirenja, suradnje i suosjećanja za svakoga”. Uobičajeni doprinos širenju mržnje dao je i lider HDZ-a Hrvatske Tomislav Karamarko. On je nedavno na sastanku sa aktivistima svoje stranke u Omišu doslovno rekao: “Srbi su nas klali od 1945. pa sve do 1989. godine, a potom nastavili u Domovinskom ratu”!? S druge strane, već pomenuti profesor Schabas provocirao je Hrvate izjavom: “Ovo je suđenje Tuđmanu, koje se nije dogodilo”.

Hrvatska je svoju tužbu podigla još 1999. godine, nekoliko mjeseci pred Tuđmanovu smrt, i na njegovu inicijativu. Cilj je bio da se barem donekle umanje kritike međunarodne zajednice na račun njegove politike. Tužba je rađena brzo i, tvrde pravnici, bila je prilično traljava. Nova vlast je taj posao shvatila mnogo ozbiljnije, ali su troškovi tužbe postali vrlo visoki. Srbija je protutužbu podigla tek 2010. godine. Pregovori Beograda i Zagreba o njihovom istovremenom povlačenju nisu dali nikakav rezultat, a izgleda da nisu bili ni dovoljno iskreni. U prorokovanje ishoda ovog spora upustio se i bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, koji očekuje da će Srbija biti osuđena za genocid, “jer su hrvatski argumenti mnogo jači od srpskih”. Sve u svemu, ispada da između 1941. i 1995. Hrvati i Srbi nisu ništa drugo radili nego jedni drugima činili zlo, uvijek spremni da namire međusobne istorijske račune. Pred sudijama Međunarodnog suda pravde ukazuje se trenutna slika evropske Hrvatske i odnedavno proevropske Srbije. Balkanski narodi su opsjednuti prošlošću, oni se još nisu mentalno odmakli od Gavrila Principa i Prvog svjetskog rata, još su snažno vezani za ideološke podjele iz Drugog svjetskog rata, u njima još žestoko pulsiraju apokaliptični događaji iz devedesetih godina prošlog vijeka. Sudske presude tu malo pomažu. Tako će vjerovatno biti i s presudom Međunarodnog suda pravde. Hrvatski pravnici slute da Srbija neće biti osuđena za genocid pa će javnost jednog dana početi pitati u šta su, i zašto, skršene tolike pare. Što se Srbije tiče, njoj bi najviše odgovarao rezultat s početka ove kolumne.

Politika je u nedjeljnom broju (16. mart) na naslovnoj strani objavila karikaturu Dušana Petričića, na kojoj Tuđman i Milošević sjede u foteljama za stolom u oblacima i dobro raspoloženi nazdravljaju čašama viskija. “Pratiš li, stari moj, ovo natezanje sa genocidom u Haagu?”, pita ga Tuđman. Cinizam dvojice nekadašnjih vladara naših života i smrti možda najbolje govori o smislu i svrsi cijele ove priče.

 

771 Posjeta 1 Posjeta danas