Stari se (You get old)

 

Stari se, htjeli to ili ne! Od života ostaje samo manje. Ništa lošije, ništa teže, ali manje.

Više ne kupujete namirnice sedmično, kako nekad. Ne provodite sate i sate u kupovini, obilazeći trgovine, noseći beskrajno dugi urolani spisak namirnica, šta sve treba kupiti.

Stari se! Sada odete u samoposlugu svaki dan, sa spiskom namirnica napisanim na papiriću. Dva bataka, kesa povrća, pola hljeba, i uz to još dvije rolne toalet papira.

Ne kupujete više ni previše voća. Sada idete u bašču i uberete ga iz svog voćnjaka. Nekada je bio običaj, da oni koji imaju sezonskog voća, šalju prijateljima ili rodbini, gajbu nečega, autobusom, vozom, ili po nekome. Trešnje, smokve grožđe, a u jesen šipci. Kad čovjek sada pomisli na to, postaje tužan. Sada kada ste i sami stari, šaljete svoje voće i povrće djeci i prijeteljima. I po nekom pravilu, uz gajbu prilažete ceduljicu, vrlo ozbiljno objašnjavajući, da neko voće još nije potpuno zrelo, inače se ne bi moglo transportovati. “Proberite prvo ono mekše, ono je zrelije!” upravo tako ćete napisati.

Stari se, a stariji ljudi su po pravilu stručnjaci na voće.

Stari se, a to ni ne primijećujete.

Sjednete u kafić, poručite kafu i sok, negazirani, bez leda, a u blizini, za stolom ispred vas, sjedi žena, kojih četrdesetak. Vi joj se osmjehnete i mahnete joj glavom. Ali, ona vas ni ne primjećuje, gleda kroz vas, preko vas, po kafiću. Ona čeka nekog drugog.

Stari se, a mladi momci, malo pri piću, prolaze pored Vas i dobacuju vam kako je teško nositi teret godina. Kažu: “Jesi li siguran stari da bi joj išta mog’o, ne bi li to bilo malo teretli?” Kada ste bili mladi, iste sekunde bi im oštro odbrusili: “Dobro je momci, odmaknite se, ne traž’te belaja!”. A sada ćete reći, skoro izvinjavajući se: “Hvala, momci, mislim da bih još štogod mogao napraviti”.

Stari se! Ni ne ljutite se više. Čovjek troši previše energije kad se ljuti, a pogotovo kada je stariji. Postoji mnogo važnijih stvari gdje se energije može utrošiti pametnije, nego na nekakve budalaštine.

Stari se, a ne radi se tu samo o Vama. Vi više ni ne želite da se priča o Vama, o Vašim snovima, o Vašim postignućima. Prirodno je, privući druge ljude da pričaju o svojim životima. Vi više niste toliko ni društveni da nasmijavate druge ljude. Vi više nemate tu neurotičnu potrebu da budete poznati i priznati.

Zašto? Pa stari se, a to znate i sami.

Stari se, Vama treba svega manje. Manje hrane, manje pića, manje seksa, manje spavanja.

Popijete jednu čašu vina nakon večere, i taj okus Vam ostaje u ustima sve dok ne pođete spavati.

Stari se, budite se u 6 ujutro, da ne bi gubili vrijeme? Skačete iz kreveta, napravite kafu, cigarete već odavno ni ne palite, onda izađete pred kuću, čekate da se trafika otvori, da kupite novine. Sjednete u dnevnu, svanulo je vani, ali ne palite ni svijetlo, vidi se dovoljno, čitate novine, nastavite ispijajati kafu.

Stari se, večeravate uvečer u 6, kasnija večera vam smeta spavanju. Večerate sa svojom suprugom. Razgovarate o dnevnim novostima, onda pojedete pola onog što ste stavili na tanjir, ostatak umotate u foliju pa u frižider, ono kao, nek ostane, poješće se sutra. Supruga će to, i tako i tako, za dan ili dva izbaciti iz frižidera, naravno, neprimjetno.

Stari se, a starije ljudi mrzi da bacaju stvari.

Stari se! Gledate Vašu ženu, ona obukla usku majicu sa porukom „It's Not Easy Being

Pretty“, zategla joj preko grudi, i u Vama se odjednom pobuđuje strastvena zelja. Ali tek je tri

popodne, još je rano za takvo nešto. Kada ste bili mladi, svoje ste želje ispunjavali u bilo koje

vrijeme, na bilo kom mjestu. Sada o tome možete samo razgovarati s njom. Vi sada planirate i Vi se pripremate za sex. Ona oblači njen svileni veš prije nego što pođe u krevet. Onda Vam se oboma počinje nešto priviđati, pa počnete pričati o grijesima, pa vam padne na pamet da ujutro opet morate ustati u 6. Odgođeno. A drago i jednom i drugom.

Stari se! Vi postavljate sami sebi ciljeve, koji su, čini se, sve besmisleniji jedan od drugoga.

To nije više za Vas. Oni su dokaz da Vi niste više onaj stari. Vaša supruga vam predlaže da

nađete čovjeka koji će obaviti neki posao u stanu, ali vi se ne date. Vi joj kažete da ćete to uraditi sami. Ona Vam kaže: “Nemoj biti lud.” Vi uzmete alat, sagnete se, čučnete, ustanete, podignete nešto.  Dva dana kasnije, ne možete ustati iz kreveta. Leđa!

Stari se! Vi gubite snagu, Vi niste više izdržljivi. Šta god da uradite fizički, odmah iza toga

idete leći.

Stari se! Vi ne možete učiniti sve u jednom danu – oprati auto, otići do prodavnice po namirnice, otići na poštu, i još se ošišati. Vi planirate svoj dan kao da je to najkomplikovanija vojna operacija. Svega dvije, maksimalno tri stvari u jednom danu, a sve ostalo odlažete za sljedeće dane.

Stari se! Vi postajete umjereni. Vi čak više ne kupujete ni odjeću za sebe. Nosite vašu

pogužvanu staru šarenu košulju, koja se ofucala poput stare zavjese. Vi je samo malo

uredite makazama. A jednog dana uhvatite ženu kako tu košulju baca u kantu za

smeće. Vi galamite: “Pa to je bila moja omiljena košulja!” Ona kaže “suha grana nikad neće

ozeleniti”. Ostatak dana ljuti ste ko osa.

Stari se! Želite super frizuru, a onda vam padne na pamet da pustite kosu. Pustite da raste naredna dva mjeseca,, dok Vam ne poklopi uši, pa izgledate kao neki stari francuski diplomata. Kad ste bili mladi, išli ste u frizerski salon, imali svoju frizerku, i čekali na nju da bude slobodna. Ona je znala šta treba uraditi, niste morali ponavljati svaki put šta želite. A onda je nagrađivali bakšišom.

Stari se! Vaša žena kaže: “Onakav si, kakav si!” Vi kažete, “Pa šta”? Onda obučete dres, kao da ste najžešći fudbalski navijač, široke kratke pantalone i japanke na noge. Onda vam pane na pamet da ne  brijete bradu. Danima. Nekada ste nosili najmodernije, najskuplje majice, pa čak i čizme. Nekada, dok ste još izlazili, Vaša supruga je nosila mini haljinu i čizme iznad koljena. Izgledali ste kao uspješni krijumčar droge sa jednom veoma skupom prostitutkom.

Stari se! Izgled Vas odaje. Ali Vi se ne date.

Bili ste jednom lijepi. Mladi i lijepi, sa dugom crnom kosom i bujnim prsima. Još uvijek mislite da ste takvi, i to Vam je stalno pred očima. Nema veze što je kosa sijeda i što na fotografijama izgledate bijeli kao duh. Vi posmatrate fotografiju toga starca na slici, i kažete glasno, “Jees, ja sada izgledam kao starac!” Prijatelji Vam već govore iza leđa: “Pusti ga, ostario je”, a mlađa prijateljica vaše supruge, uzme Vašu fotografiju iz mladosti, koju ste izložili na vitrini, onda kada ste imali 40 i kaže: “Wow, bili ste tako privlačni”. Vi se jedva suzdržavate da joj kažete: “Pa zar nisam to još uvijek?”

Stari se! Sada Vam male stvari čine zadovoljstvo, a nekada su Vam smetale. Otići izbaciti

smeće, popričati sa komšijom u dvorištu. Poštar, dok ubacuje pisma u sandučad, priča Vam o

nekim svojim stvarima, a onda Vam umjesto u sanduče, daje poštu u ruke. Računi, reklame i sedmični časopisi.

Stari se! To shvatate kao svoju ličnu slobodu. Vi ne radite više, Vi se čak ni ne krećete tako

mnogo.

 

 

Dobivate ponudu, da pješke sa nekim društvom otete do jednog izletišta. I, Vi se odlučujete za to. Pripremate se za taj poduhvat. Jer to je ujedno i poduhvat i izazov. Vi radite čučnjeve, ali tek dan uoči polaska. Vi stižete prvi na polazište, sat prije dogovorenog termina, tako da i tu imate vremena da se još malo se pripremite.

Stari se!. Ako negdje putujete, rezervišete sobu u malom motelu, u blizini centra, odakle

vam je sve blizu. Kada ste bili mladi Vi ste boravili u najboljim hotelima, sa fontanom u predvorju i sa lijepim ženama u baru. Prva stvar, koju biste nekad učinili, nakon što ste se presvukli u sobi, bila je otići u bar, sa onim zavodničkim osmjehom, vidjeti koga i šta ima. Sada idete prvo da negdje u blizini prezalogajite štogod. Onda se vratite u hotel, složite i objesite odjeću u ormar, stavite pribilješke na stol, kako bi ih slijedeceg jutra prije izlaska još

jednom mogli pregledati. Kao da vas neko tjera na to.

Stari se! Vi ste radili čitav radni vijek, s božjom pomoći. Kada ste bili mladi, mislili ste da Vam je mladost bila božji dar.

Stari se! Vi zaboravljate stvari, ne zato što gubite pamćenje, nego zato što Vam je glava

puna svega i svačega. Ne možete se više sjetiti nečijeg imena, ne možete više pronaći sebe u

tom mentalnom sklopu kroz hiljade i hiljade podataka koji Vam se vrte u glavi, pokušavate

povezati nečije ime sa licem ili sa nekim događajem. Vi zaboravljate trivijalne stvari – gdje

Vam se nalaze ključevi od auta, naočale – jer glava Vam je ko šipak, puna nevažnih detalja.

Da li su vrata od stana ostala zaključna, da li su svi uređaji isključeni? Vi zaboravljate.

Stari se! Vi galamite na svoju ženu. Ne zato sto ste ljuti, nego zato što ona slabo čuje.

“Štaaa?” Vi vrištite. Ona je ogorčena. Onda ona kaže glasno, “Jaaa, šta si rekao… “. Vi

posmatrate svijet kao kroz neku tihu sumaglicu, kao da je sve prekriven nekim providnim velom. “Polen”! Vi kažete. Vaša supruga kaže: “Ne, ti trebaš naočale s većom dioptrijom.” Vi

odbijate to priznati. Gledate utakmicu na televiziji sa nekim i kažete, “Slika na TV je nešto

mutna”. Onda kažete. “A ton, moram ga stalno povećavati ili smanjiti kako bih

normalno čuo”, a onda Vam kažu: “Slika je u redu. Ton je samo malo prejak. Možda Vi trebate samo nove naočale”. I Vi prestajete više komentarisati!

Stari se! Vi ste prodali svoj stari sportski auto, s pet brzina, od nula do sto, za šest sekundi, sa kratkim mjenjačem, sa trkaćim sicevima, sa spuštenim ovjesom, sa stražnjim spojlerom, sa sportskim volanom. Kupujete drugo auto, čista klasika, eventualno sa klimom i automatik.

Stari se! Vi čitate smrtovnice. Kažete svojoj ženi: “Hej, vidi ovog, i on otišao! Bio je svakako  star, bar tako mislim”. A supruga Vam kaže: “Jeste, bio je star isto toliko kol‘ko i ti”.

Stari se! Vaši prijatelji su takodjer stari. A i prijateljice, stare dame, uglavnom. Zašto ne? Vi ste stariji čovjek. Oko vas oni, 59, 65, 76, 78. Odvedete nekog na stanicu, kad die na put, nekom uzmete ključ od stana da mu zalijevate cvijeće dok se ne vrati, nekom ispraznite poštansko sanduče da se ne zatrpava. Naravno, zašto da ne?

Stari se! Vi potiskujete svoje snove. Vi ne očekuju više ni slavu i bogatstvo, niti da budete lice na naslovnoj strani novina. Vi ne očekujete više da ćete dovršiti svoj roman, koji se osmislili napisati, na 859 strana. Vaše pisanje postaje sve manje i manje. A manje je i riječi. Ali čistih, bar se nadate. Malo više nijansi, malo manje nejasnoća. Suptilno, bar Vi tako mislite. Isto kao i Vaš život. Mali esej o starenju. Kao i ovaj. Molim lijepo, to je isto toliko mnogo, kao da ste napisali Rat i Mir. Volite kratke tekstove, a ako nešto i napišete, to može biti samo neka crtica. Postali ste i ljubitelj i majstor kratke riječi.

Stari se! Vi kukate, sve više i više. Ne zbog svojih izgubljenih snova, svojih grijehova, svoje

starosti, nego zbog blizine prijeteće smrti. Vi sada patite i zbog drugih. Vi ste plakali kad vam je umro dobri prijatelj, premlad, nije imao ni 50. Vi plačete zbog svih onih koji ginu nevini širom svijeta. Vi plačete zbog zlostavljanja životinja širom svijeta. Vi plačete zbog dobre prijateljice  kad Vam ona kaže da ima ono najgore, da više nije za operaciju, i da neće doživjeti šezdesetu.

Vi plačete za svakoga, ali i zbog zato što ste živjeli jedan prekrasan život, i želite da svaka

osoba, da svako koga volite, može bar živjeti takav život.

A kada ste Vi bili mladi, Vi ste plakali samo za sebe.

 

Ovaj članak se izvorno pojavio u septembru 2009 u casopisu Men's Journal.

 

 

Prevod (engl/bos) Smail Spago oktobar 2009.