ČETIRI TUŽNE PRIČE IZ MOJE MAHALE -TEHVILA I VASVIJA-(III i IV);

Travnik3

TEHVILA

Kemo Dželilović,Profa kako su ga zvali,odvezao svoje dvoje djece veče prije početka napada na Foču nekome na selo,a on se sa suprugom Tehvilom-Vilom vratio kući.Dvoje maksumčadi od četiri i šest godina.Kad su počele granate sa Zabrane na Dolnje Polje,Kemo ostao kao u mišolovcii-Niti je mogao djeci,niti ih je mogao ostaviti.I on kao posljednji očajnik obuče uniformu TO,pušku u ruke pa sa Goranom Mitrašinovićem,jednim od kasnije najvećih zločinaca u Foči,u auto i kao čuvaju ulicu.Kad je prestalo granatirannje jedan od prvih kog su odveli u logor bez traga bio je Kemo.Optužili su ga da je na kući imao mitraljesko gnijezdo,a patrolu je doveo Goran Mitrašinović.

Keminog oca Halima-Dedu pucao je prvi komšija Ljubo kroz prozor iz pištolja i ranio u ruku.kasnije su i njega odveli u KP dom.U kući je ostala Mina.Kemina majka,sestra Seka,komšinica vasvija Hodžić i Tehvila.Došli četnici jedan dan u komšiluk kod Radivoja Vukovića i zvali Minu da im donese kafu.Odnijela kao što je i uvijek i činila pazeći se sa komšijom.Sutra u pola bijelog dana opet isti četnici,Fundup i Kunarac samo sad direktno u kuću i odmah počnu psovati i pucati.Minu su pogodili u kuhinji i ona je pala.kad je jedan od ubica uperio cijev na Tehvilu,ona prije čučne i padne po podu,onaj promašio.Vasvija je istrčala u dvorište i tu je i stigao četnički rafal.Seka je istrčala na balkon,popela se na trešnju i nisu je vidjeli.Vila je tako ležala na podu pretvarajući se da je mrtva dok se nisu ponovo vratili.

—Čujem,kaže ona,onaj jedan kaže:

—Stara je još živa.

—Daj im još po jedan metak-veli onaj drugi.

—Stisnem zube.Prvi pucanj i svekrva samo zahropta.Drugi sam čula i kasnije sam se probudila u krvi i bila sam na leđima.Sve me boljelo.metak je sa leđa probio desno plućno krilo i dojku.imala sam i modrice od kundaka.tako ranjenu i u nesvijesti su me tukli.Skupile se komšije i Tiho s Pjeska me odvezao do bolnice.U bolnici me operisali i krili desetak dana.Otpuste me,a ne znam kud ću,kad me sretne žena Muniba Veiza,kog su davno bili odvezli,i svrati sebi.I eto sa njom dovde-priča mi tehvila.

Kad sam išao na makedonsku granicu pred grupu iz Foče koju je vodio Preljub Tafro,rekoše mi da dolazi i Tehvila.Dođe autobus,nje nema.Preljub mi šapće da grupa nije mogla u ovome autobusu-krenuće drugim iz prijepolja.Čekaam i taj,imam i nekakvo auto.Plašim se da se smjena  „mojih“ policajaca ne promijeni.Stiže autobus nje nema.Pitam šofera i on mi šapće da oni iz Bosne idu kroz šumu.Vidim Vilu,kost i koža.kad me ugledala,počne trčati i vrištati:

—Nedaj me,brate…Plakao sam grleći tugu i ljepotu moje mahale.

Cijela grupa je prošla.Vila,Zulfova žena,i djeca su nastavila sa mnom.Vilu smo odvezli u bolnicu da joj previju i pogledaju ranu…

Čula je da su joj djeca stigla do oca i majke u Goražde.Kad se malo oporavila,iz Skoplja je otputovala na jedini put koji je čekao,put Goražda.Da li je stigla?

VASVIJA

Bukovica,smještana između Čajniča,Pljevalja i Foče,bila je poprište klesičnog genocida u drugom svjetskom ratu,posebno 1943.godine.Adilovići su samo jedna od porodica koja je doživjela pravu tragediju.Cijelo selo,sve što su zatekli četnici su pobili.Vasvija je bila djevojčica od 4-5 godina,koju je nečije mrtvo tijelo poklopilo na stratištu i tako je pretekla.Kako je stigla do Čajniča,pa onda do doma za ratnu siročad u srednjoj Bosni nije mi poznato.Znam da je njen otac partizan pronašao u domu i poslije rata poveo u Bukovicu.Kad su prije sela svratili u prodavnicu da nešto pokupuju,vasvija se ukočila od straha i povukla oca nazad.

—Šta je?-pitao je otac u čudu.

—Onaj što prodaje je jedan od onih što su nas klali-odgovorila mu.

—Platićeš mi,izvam živ ne budem-rekao otac onom u prodavnici.I nije platio.Ubrzo četnička trojka ubila partizana Adilovića pred kućnim pragom,Vasvija im opet utekla.

Kad se zacurila,srela šerifa Hodžića,stasita momka sa Kunova pored Foče i oženili se.Kuću napravili,u bašti cvijeće podgojili.Rodili Enisu,Hilma i Medihu.A onda počela i unučad pristizati.

Novi rat u Foči Vasviju i Šerifa zatekao,prevarilo ih prijateljstvo sa Milojem i Jojom Mitrašinović,ali i kuća i ona cvijetna bašta.Kike  ih je zadnji put vidio zajedno baš kod Hodžića,pili kafu a pored bile puške,Šerifova lovačka i Milojev automat.Šerifa ubrzo odveli u logor i tu nestao.Vasvija u kući nije smjela sama boraviti i prešla kod Mine Dželilović u komšiluku.I njeno muškinje bili odveli nekud!!?

U sred bijelog dana došli četnici i ubili Minu i ranili joj snahu u kući,a Vasvija pala pogođena sa leđa u sred avlije.U onom ratu kao djevojčica uspjela pobjeći četnicima ovaj rat je odraslu zatekao…

# Munibica je autobusima bosanskih izbjeglica poslije Deytona stigla do Goražda,do Drine,daako se i Foči  vrati.

# Čuo sam se sredinom 1995.godine sa Tehvilom.Preko Unprofora je uspjela dobiti djecu iz Goražda,sad ih oporavlja,liječi.

# Vasvina i Šerifova djeca su preživjela ovaj rat i tek poslije otišla preko „bare“.Gledam  tužnu sliku Vasvine kuće napravljene prošle godine u Foči.Od onog cvijeća po avliji ni traga nema,svinje i  korjenje izrovale.

Izvor:Ševko Kadrić:Posljednji bosanski bogumil i druge priče,Helsinborg 2002.

1407 Posjeta 1 Posjeta danas