Jediler turbe, u narodu poznato i kao turbe “Sedam braće”, nalazi se u sarajevskom naselju Bistrik, na početku ulice Širokača. Njegov nastanak veže se za daleku 1463. godinu i dolazak Osmanlija i sultana Mehmeda Fatiha u Sarajevo.
Turbe je usko i dugo, jer su mezari svi u jednoj liniji, a širina je oko jedan i po mezarske dužine, odnosno oko tri metra. Iznad svakog mezara nalazi se prozor, iznad kubure čirak i svjetiljka.
Kao i o većini turbeta u široj javnosti malo se zna, pričaju se razne legende. Za ovo sarajevsko turbe najčešće se misli da su u njemu ukopana braća po krvi, što ipak nije tačno.
U turbetu su ukopani ljudi za koje bi se moglo reći da su braća po nesreći. Sva sedmorica pogubljeni su na isti način – bili su nevini.
O ovom, jednom od najznačajnijih turbeta u regionu, porazgovarali smo sa poznatim sarajevskim arhitektom i poznavaocom historije grada na Miljacki Mufidom Garibijom.
Garibija je razgovor započeo retrospektivom, iscrpno objašnjavajući svaki detalj u vezi sa nastankom turbeta.
“Njegov nastanak može se povezati sa 1463. godinom, odnosno ulaskom Osmanlija i sultana Mehmeda Fatiha u Sarajevo. Među sultanovim vojnicima bio je i jedan šejh, koji je dobio zemljište na Bistriku, na mjestu gdje se danas nalazi turbe ‘Sedam braće’. To je bila jedna velika i duga njiva, pa su ga ljudi zbog toga i prozvali šejh Dugonja. On je tu sebi napravio kuću, gdje je obavljao zikr”, kazao je Garibija.
Kako je rekao, istina o sudbini šejha nije poznata, a vjeruje se da je ubijen.
Ukopan je na mjestu gdje je bila njegova kuća, baš kao što je to i tražio.
Tridesetjednu godinu kasnije, tačnije 1494. godine, u jednoj državnoj ustanovi u Sarajevu preko puta Jedilera nestala je određena suma novca.
“Za krađu su prvo optužena, a kasnije i pogubljena dvojica nevinih derviša iz Carigrada, koji su se u Sarajevu slučajno našli na proputovanju. Građani Sarajeva zatražili su od vlasti da te musafire ukopaju odmah pored šejha Dugonje”, rekao je Garibija.in Hadžihasić/Klix.ba)
Prema njegovim riječima, novac je naknadno pronađen kod državnih službenika, koji su također pogubljeni.
Nastavak priče u vezi sa turbetom povezan je sa 1697. godinom, kada je austrijski vojskovođa Eugen Savojski spalio Sarajevo.
“Savojskog su Sarajlije porazile na Vratniku, a za bosanskog valiju tada je postavljen Mustafa Daltaban. On je za proboj Savojskog u Bosnu optužio četvoricu uglednika iz sjeverne Bosne, koji su također pogubljeni nevini. I oni su, na zahtjev građana Sarajeva, jedan do drugog ukopani pored šejha Dugonje i dvojice musafira iz Carigrada”, dodao je Garibija.
Nakon što su i oni ukopani, građani Sarajeva počeli su viđati svjetlost kako se s neba spušta na njihova mezarja.
“U Sarajevo 1815. godine dolazi bosanski valija Sulejman-paša Skopljak, koji je također vidio tu svjetlost, te naredio da se na tom mjestu izgradi turbe sa sedam prozora”, pojasnio je Garibija.Foto: Edin Hadžihasić/Klix.ba)
Napomenuo je da muslimani nikada ne idu na neko turbe ili nečiji mezar da im taj koji je tu ukopan pomogne.
“Oni to čine samo zbog toga da bi se približili Allahu dž.š., jer su na tom mjestu ukopani Njemu dragi ljudi. Ako Allah dž.š. nekog voli, a ako si i ti uz tu osobu, onda i ti ideš naprijed”, rekao je Garibija.
Pare koje ljudi ubacuju kroz prozore na turbetu, kako je dodao, neka su vrsta sadake i namijenjene su za neke dobronamjerne stvari.
.
.
