U narednih sedam dana svaki dan, u nastavcima, predstaviti cemo vam svjedocanstvo covjeka koji je rat docekao na Palama. Knjiga je svugdje pobrala velike simpatije. Cita se u jednom dahu i ispovjest je Mladena Vuksanovica.
Recenicu iz naslova izgovorio je novinar sarajevske Televizije Mladen Vuksanovic, autor knjige Pale 5. 4. – 15. 7. 1992. dragocenog svedocanstva o prvim ratnim mesecima u Bosni i Hercegovini. Ova memoarska knjiga objavljena je u gotovo citavoj Evropi, nažalost ne i u Srbiji. U Nemackoj je Vuksanovicev ratni dnevnik koji je objavila izdavacka kuca Folio dobio izvanredne kritike, a predgovor je napisao tadašnji nemacki ministar spoljnih poslova Joška Fišer.
Mladen Vuksanovic je roden na Palama, a umro je 1999. u 57. godini, kao izbeglica, na Cresu, gde je radio kao nocni cuvar. Bio je reditelj i scenarista više zapaženih dokumentarnih filmova. Majka mu je bila katolkinja, a otac pravoslavac. Odbio je da radi na televiziji Radovana Karadžica.
Do odlaska iz BiH bio je šikaniran, a za ljude koji su preuzeli televiziju u kojoj je radio rekao je “To su profesionalne ubice! Te laži i perverzije novinara nemaju dna!”
Knjiga koju objavljujemo kao feljton prvi put je objavljena 1996. u Zagrebu (izdavac Durieux). Isti izdavac objavio je Vuksanovcevu knjigu “Taksi za Jahorinu”.
Na Palama, mom rodnom mjestu, u kome sam stalno živio od 1984. godine, proveo sam 110 (sto deset) dana u svojevrsnoj izolaciji, jer sam kao urednik i autor TV Sarajevo odbio da radim za Srpsku televiziju na Palama. “Otežavajuca” okolnost bilo je i hrvatsko-katolicko porijeklo moje pokojne majke (sahranjene na katolickom groblju, a ne pored oca na pravoslavnom), kao i to što su mi kcerka i sin rodeni u Rijeci, gdje živi porodica moje supruge.
Dnevnik je pisan u stalnom grcu i strahu da ga ne pronadu prilikom pretresa kuce i, sakriven u prtljagu dok sam na putu od Pala do madarske granice prošao osam kontrola, prenesen do Rijeke.
U njemu sam opisao samo ono što sam vidio, cuo i osjetio na svojoj koži. Zbog nemogucnosti slobodnog kretanja, mnogi dogadaji na Palama ostali su van moga domašaja i opažanja. O tome ce, vjerujem, svjedociti jednog dana drugi ljudi koji su preživjeli torturu na “slobodnoj teritoriji Srpske republike BiH”.
Original dnevnika proširio sam naknadno samo onim recenicama koje citaocu olakšavaju razumijevanje mojih zabilješki.
Znam da objavljivanje ovog dnevnika meni donosi smrtnu presudu od njih, ali znam da ne objaviti ga zbog toga znaci umrijeti od stida zbog šutnje.
Pri pisanju ovog dnevnika nesebicnu pomoc pružila mi je supruga Jadranka, koja me i u najtežim trenucima hrabrila da izdržim do kraja.