istočnom dijelu Sarajeva,na lijevoj obali Miljacke,nalazi se rijedak memorijalni kompleks-Alifakovačko greblje.A,nigdje okusa smrti,tame,tjeskobe!Takva su muslimanska greblja:nježna,svijetla,oplemenjena.Život i smrt pružaju si ruke kao sestre posestrime.Jednu majku zadojiše te se ne zna da li smrću život započinje ili se životom smrt začinje.Zeleni ćilimi satkani od mekhane trave.Po njima poprskani bjelokosni nišani.Neki uspravni,neki polegli tokom prohujalih stoljeća,a nekima samo čalme iz zemlje vire,govoreći o nekom agi il* hadžiji.
Obukoše smrtne košulje munle i kadije,hamali i muftije,derviši i muderrisi.Spavaju Nefise,Arife,Have i Hatidže,ljepotice Adna.Snivaju ovdje oni koji „spoznavši prolaznost zanosno se odlučiše za vječnost“.Krune dane mirni svjedoci jednog dana u kome bi krvi i bola,ali i nekog čudnog rahatluka,kad bi vremena za sijela kod komšije i duge uzdahe Sevde i Muje.
Ni prah više nisu,ni zemlja.Duše im kao ptice uzlijeću u nebesa,krilima svojim dotičući žive,šapučući poruke blagosti da čovjeku bijes ne nagrdi ljudsko lice.Alemdar Sočo Sulejman poručuju prijateljima da ih vrijeme ne zavara.
Uklesana arapska pismena govore o Fejzulah-efendiji Šerifoviću koji „nakon što se zasitio prolaznog položaja,odlučivši se za vječnost“.Ode Fejzulah u dostojanstvu dženaze,bez vriska i naricanja,praćen bolom u srcu i duši onih koji ga izgubiše.Davno je dženaza prošla mahalom,nijemo govoreći o prolaznosti.A Fatima Hašimović „čašu smrti popi u vrtu Hašimovića,gdje bijaše uzrasla poput zelene selvije,starog jasmina i rumene ruže“.Nejma Fatime u plavetnilu akšama da zagrabi vode sa češme na sokaku,grabeći život i proticanje.Ne srebre njeni đugumi i smijeh,kojim zagrabi bljesak u Selverovim očima.Nestalo je i kćeri Abdulaha-efendije,jer je rajska ptica ugrabi,i prenese u raj Firdevs.Ostadoše roditelji da tugu liječe strpljenjem.
Počeše ovdje da kopaju već sredinom 15.stoljeća.Bi običaj da se ovdje kopaju putnici i gosti grada kad bi ih smrt ovdje slučajno zatekla.Zato se greblje i prozva „Musafirski mezaristan“.Nek* rodbina zna gdje kabur da traži.Leži tu „žutobradi,ćosavi Jusuf efendija,mostarski kadija,koji je bolestan došao u Sarajevo i tu umro“.I munla se neki,što iz Istanbula dođe,davno otisnuo u vječnost „popivši čašu smrti iz Miljacke“.
Ej,diriga!kao da kaže onaj stari nišan iz 15.stoljeća na kome ruka sa šest ispruženih prstiju,kao da teži za isklesanim mjesecom nad njom.
Nad svom tom ljepotom trepere dva prozračna turbeta propuštajući vjetar i plavetnilo neba kroz bjelasave stubove.Nad njima lebde kupolice.Dade ih sagraditi 1870.sarajevski kadija i munla Ahmed Jahja ef.zade.Jedno turbe podići će svom sinu Mehmed Jusufu,koji umrije u 14.godini.Sin mu se „odlikovaše po odgoju i pameti među svojim vršnjacima…“,kako to sroči za njega sarajevski pjesnik Mehmed Kuranija-Mejli,elegantni,bjelobradi derviš i pjesnik.Drugo turbe kadija podiže iz sevapa nekog,već ranije preminulom,suludom paši Jusufu Ćupriliću.U ime sina sagradi i češmu,gotovo ispod samih mezara,na onom velikom kaldrmisanom platou,oko kojega je i smješteno ovo groblje.I nad češmom Mejli napisa tarih koga završi ovim riječima:“Munla-efendija je doveo vrelo života.“
U smiraj dana,kad sunce zapali Miljacku i kad zaigraju ćuprije na njoj,ožive trave od nadolazećeg noćnog povjetarca šapućući o Allahovim đulistanima.Kad se Mjesec pojavi iznad Trebevića i zaplovi nad Šeherom,nišani bešumno zaigraju,te se čuje:“Smirenje na ovome svijetu ne traži,jer vrijeme prolazi“.Umur je fani.