Većina bosanskohercegovačkih porodica je, uglavom zbog rata, raštrkana po cijelom svijetu. Za one koji su u novim domovinama našli poslove, kupili stanove, kuće, mi – na “mi” mislim “mi u BiH” – kažemo da su se tamo snašli i lijepo žive. S njima se spajamo za proslavu božića, novih godina… Mi donosimo suho meso i Argetu, a oni nas dočekuju punih frižidera, zadržavajući običaje iz domovine iz koje su došli, između ostalog onaj – samo da djeca nisu gladna.
Prije nekih trinaest godina silno sam se ibretila francuskim običajima, spuštanju vanjskih i unutrašnjih roletni s prvim mrakom i paljenjem unutrašnjeg svjetla, što povećava mogućnost da ih neko ne vidi u njihovom domu. Nikada mi nije bilo jasno zašto to rade, niko nikoga svakako nije mogao vidjeti, jer su svi od 17 sati živjeli iza vlastitih barikada. Komšiju, svakako, nije bilo moguće čuti, niti vidjeti. Zvuk dizanja vanjskih roletni, te zvuk motora automobila bili su jedini zvuci života.
Jebo ovaj život, rekla sam tada sama sebi, vidi ih kako žive! Nisam mogla ni zamisliti da pokucam na prva komšijska vrata i tražim malo šećera ili fildžan riže, a tek da potražim pomoć – to sigurno nisam mogla, jer kako tražiti pomoć od nekoga čije lice nikada nisam vidjela?
Tata nas je upozoravao da moramo biti tihi, tiho pričati, tiho slušati muziku, jer takvi su adeti… a ja sam opet pomislila – ma jebo ovo.
I polako i kod nas su se počele dešavati promjene. Drvena vrata s bravom koju smo mogli zaključati dva puta, a zaključavali smo je samo kada negdje idemo, zamijenili smo blinda vratima. Malo nam je bilo zaključavanje od dva puta, sada se zaključavamo četiri, za svaki slučaj. Morali smo promijeniti izvitoperenu drvenariju, pa smo se odlučili za PVC stolariju s raznim profilima. E, sada imaš izbor – hoćeš li petokomorni profil da ne čuješ niti jedan zvuk izvana, ili šestokomorni da ne čuješ ni samog sebe, a dodatno pojačaš izolaciju.
Ne može se više ući u haustor bez najave preko interfona, a ako imaš poduzetnog kućepazitelja imaš i kameru da možeš vidjeti ko ti dolazi. Mi u kući imamo lozinku – ritam kojim zvonimo i tačan broj zvučnih signala. Tajnu lozinku znaju naši najbliži prijatelji.
Moje cure kada se vraćaju kući, osim tajne lozinke i mog javljanja na interfon, moraju kada ja otvorim kućna vrata i zaurlam niz hodnik haustora njihova imena, potvrdno odgovoriti dok ih čekam na pragu.
Jebo te, pomislih, pa kako ovo mi sada živimo? Dobro je rekla Martina Sopta Mlinarević – nismo uvijek ovakvi bili.
Opet sam bila kod tate. Nisam vidjela komšiju, a tata, kako je u penziji pa ima više vremena za analizu komšijskih dešavanja, kaže da nije vidio komšijinu ženu već mjesec dana. Šta smo mi mogli nego napraviti šprdačinu i razviti razne teorije o “nestaloj“ ženi. Ipak, nasreću, tata reče: “Živa je, vidio sam je danas“. Bi mi nekako drago, mada ne znam ni kako izgleda. Za sedam dana vidjela sam jednog čovjeka iz kuće prekoputa tatine, vozio je bicikl.
Vratili smo se u Sarajevo. Zovemo taksi. U taksiju ugodna muzika, a taksista odmah počinje priču:
„Brate, kako je bilo grozno prije par dana, zrak zagađen, crn sam se kući vraćao, sada je, brate, dobro. Znaš ja se više ne grijem na plin, skupo, jarane, drva su zakon, toplo, a ne košta toliko. Imam dijete, ne smije djetetu biti hladno. E, a kakva je ledena kiša padala, sudara k'o u priči. Je l’ vama onaj semafor na vrhu Dalmatinske glup?“ Stigoh samo potvrditi: “Jašta je“, a taksista odgovara: “Pravo glup, ja sam tamo odrast'o, mislim i sada tu živim“ Ja dodajem: “Sigurno ste se i vi sanjkali niz Dalmatinsku.“ „Nego šta“, odgovara.
Izlazimo iz taksija, pozdravljamo se, a ja skontah kako smo o taksisti saznali bitne stvari – oženjen je, ima dijete, stanuje negdje na vrhu Dalmatinske, grije se na drva, ima porodičnu kuću..
Gledam u komšijske prozore, svi su uglavnom kod kuće, gore svjetla. Mi imamo komšije od kojih možemo posuditi šećer i fildžan riže za sarmu.
Ušli smo u kući, zaključali se četiri puta, zatvorila sam prozor s petokomornim profilom i vidjela staricu koja živi u zgradi prekoputa naše. Ona i ja u isto vrijeme peremo prozore, ima urednu frizuru, mene podsjeća na ono što se zvalo trajna, ono kada su mame satima s viklerima sjedile ispod velikih hauba, i nekako sam se obradovala što je vidim, a možda se i ona obradovala što vidi mene, ako jeste još uvijek ima nade da opet postanemo dobre komšije i dobri ljudi.
Ne znam da li su i vama bila draža stara drvena vrata s bravom koju samo mogli zaključati dva puta, a zaključavali smo je samo kada smo negdje išli…
Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba