Baviti se novinarskim poslom u Srebrenici nije nimalo lahko.
Specifično područje, obilježeno teškom i tragičnom prošlošću. Grad u kojem je počinjen genocid.
I dan danas grad slučaj. Svaki čovjek u Srebrenici je priča za sebe. Iza svakog insana stoji neka priča obično teška i tragična.
Kroz posao se upozna dosta ljudi, obiđe svako selo i bude tu mnogo lijepih trenutaka, smijeha, priče, ali i suza i bolnih priča.
Za ovih nekoliko mjeseci koliko se bavim ovim poslom, bilo je svega, ali na čovjeka uvijek ostavi nešto neki poseban dojam. Ovih dana svjedoci smo hapšenja u Srbiji osumjičenih za ratne zločine nad Bošnjacima, za masovna strijeljanja više od hiljadu dječaka i muškaraca u Kravici.
I kad god pročitam ili čujem tu vijest o hapšenju meni jedna slika u očima. Fotografija sa otkrivanja i otkopavanja jedne grobnice u jednom srebreničkom selu.
Prošle godine je nastala ta fotografija, nekad u avgustu.
GROBNICA srebrenica
Kako iza svakog čovjeka stoji njegova lična priča, tako i iza svake fotografije ima neka priča. Ne kaže se bez razloga da je slika vrijedi više nego hiljadu riječi. Na fotografiji možete vidjeti otkopavanje zemlje ispod koje se nalazi tijelo. Vidi se čizma, obična u narodu poznata pod nazivom rudara. Neko je ubijen i zakopan. Plitko zakopan, nije trebalo par udaraca trnokopom i skletni ostaci su otkriveni. Tijelo je pronađeno.
Slijedi identifikacija i otkrit će se ko je nesretnik koji je ubijen nemilosrdno, jer kada je tijelo iskopano istražitelji su rekli da nema glave. Mnogo je takvih fotografija nastalo tokom iskopavanja mnoštva grobnica u Podrinju.
Međutim, zašto je mene baš toliko pogodila ta fotografija? I iza ove fotografije postoji priča.
Naime, jedan je otac tražio sina. Sina koji je ubijen 1994. godine u zasjedi, dok je išao po hranu za svoju porodicu. Od tada jedan otac traži sinove kosti da ih dostojanstveno položi u zemlju bosansku. Taj otac je bio na licu mjesta dok se otkopavala ova grobnica.
Njegov uzdah je nešto što je teško opisati. Zapravo, nemoguće!
Toliko težak da suze same krenu. Godinama je on tražio svog sina, dao silne pare za bilo kakve informacije. I za ovu grobnicu je on saznao i zvao istražitelje iz Instituta za nestale osobe. Uvjeren je da je pronašao svog sina.
Kada su ga ubili imao je 20 godina. Mladić. Tek počeo da živi. Identifikacija će potvrditi da li je to sin od čovjeka koji je godine proveo tražeći kosti svog sina ili je to nečiji drugi sin. Mnogo je sinova ubijeno. Mnogi očevi i majke su u umrli od tuge čekajući da bar pronađu kosti svojih sinova. A kad god sam pogledao ovu sliku, uvijek se razmišljam ko je bio taj mladić, kako se zvao, kako je izgledao, da li je imao djevojku, da li ona zna gdje je on. Da li je imao braću i sestre. Pomislim da je imao želje, snove, sanjao neki svijet svoj, osvajao ga u mislima. Planirao je da ide na velike škole možda, da postane inžinjer, ili profesor, ili fudbaler.
Vjerovatno je volio i bio voljen. Možda je bio duhovit, poseban u društvu, nasmijavao sve oko sebe. Možda je imao najljepšu frizuru, sve cure se okretale za njim. Ili je možda bio povučen, stidan momak, onaj koji ni mrava ne bi zgazio.
Planirao je on sigurno svoj svijet, porodicu, topli dom, kućicu.
Ali… neko ga je ubio. Uzeo mu život, i prekino nit. Ubio snove. Osim njegovih ubio i njegovu porodicu, njegovu majku, oca, braću i sestre. Uzeo im najmilijeg. Njegova sudbina je sudbina na hiljade drugih muškaraca koji su završili svoj životni put u nekoj od grobnica u koje su ih katili bacili nakon što su ih ubili. Nadam se da su iza njih ostale bar slike koje pričaju neke priče, i čuvaju uspomene njihovim porodicama.
I tako po padu Srebrenice mnogi su čekali svoje da im dođu živi. Danas mnogi čekaju da nađu svoje najmilije makar mrtve jer nema više nade da će doći živi.
Poklanjam ti Fatihu nepoznati prijatelju i neka ti je lahka zemlja bosanska.
Adem Mehmedović, novinar iz Srebrenice u Srebrenici
(NKP.ba)