MUSTAFA SMAJLOVIĆ:GLUHA VODA

Drina krvava

Od rođenja je bio gluh i nijem.

Ta prirodna mahana i ta pokradenost rođenjem nisu mu smetali da komunicira sa čaršijom.A višegradska čaršija,kojoj je on pripadao,nikada nije dovoljno pronikla u tajnu njegove jednostavne mudrosti sa kojom je pobjeđivao gluh i nijem. Za mnoge u maloj čaršiji on će biti samo to,gluh i nijem,a samo jedan sloj ljudi,onih koji na vodi,pecajući ribu,vide sva ljepote ovog svijeta mogao je reći kako on i vidi,i čuje,i govori bolje od mnogih koji gledaju,slušaju i govore.Za njih,ribare,on,koji je čitav svoj život proveo sa njima na vodi,znao je lijepo izustiti,slovo po slovo,svog imena i prezimena.

–H-a-l-i-l  K-u-p-u-s-o-v-i-ć!

Za druge to je bio neartikulisan i nerazumljiv glas ili-prazno otvaranje usta.

Kako Halil Kupusović za mnoge nije nikada govorio ni čuo,a kako zbog ovakve mehane nije mogao uticati na ljude,o njemu su kolale razne priče:I sve te priče,ovakve i onakve,bile su daleko od istine osim jedne.Halil Kupusović je rođenjem bio uskraćen da čuje uhom i govori glasom!

Govorom ruku pokušavao je objasniti istinu o sebi.

Jednom jeste kriknuo glasno,tako glasno da mu je to spasilo život.Bilo je to onda,kada se prvi i posljednji put napio u svom životu.Nadojen pićem krenuo je sa željezničke stanice na Bikavac.Bila je noć.Pijana glava izabrala je strmu i kamenitu stazu.Halilova noga je kliznula i on se stropoštao niz gole stijene…Zahvaljujući tom njegovom kriku kojeg je prouzrokovao bol od pada,našli su ga krvavog na višegradskoj cesti koja vodi od grada do Željezničke stanice.

Ni tada,od pada,Halil nije progovorio kako je pukla priča u čaršiji.

Nakon ove nesreće,u kojoj je zadobio nekoliko dubokih ožiljaka po licu,Halil se još strastvenije posvetio ribarenju.Među rijetkim drinskim ribičima on je imao kompletnu ribarsku opremu:pravi ribarski štap od bambusove trske,kožnu odjeću i ribarske čizme koje su dosezale visoko iznad koljena.Takvog ga,uglavnom,pamte Višegradci.

Život pored Drine,na vodi,bio je Halilov život.

Tu spoznaju ljepote,kada je čitav život to,proticanje vode i iščekivanje da plovak potone,a potom…ono,što i jeste smisao te ljepote…pojavljuje se ulovljena riba!Halil Kupusović neće nikada do kraja moći izustiti drugome.Ili hoće:ribarima!Oni sve znaju i kada šute.Uz šum vode nejma priče.Ona je i suvišna.Tu,na vodi,Halil je bolje i duže od svih govorio-rukama!Njegov osmijeh,kao odraz sreće,stizao je sa ulovom.A ulov je,kažu,dijelio…

Oni rijetki,koji su razumjeli govor njegovih ruku,znali su reći da je govorio ovo:“Ja ne volim toliko jesti ribu,koliko je volim pecati“!I nije  je samo zbog toga dijelio sa drugima i uglavnom onima za koje riba nije nešto ako je ima na jelovniku.

Svoj život Halil će skončati u vodi.

Bilo je to u junu devedeset druge godine.

On,gluhonijemi Halil Kupusović,koji je mislio da ne postoji ništa drugo i ništa ljepše kao pecanje ribe,tu na vodi se odvija smisao života,skončat će od ruke onih koji su izvan vode-ljepote-mislili drugačije.Njegove ubice su mislile o ubijanju,zbog nekakve države.

Jednog jutra doveli su ga na ćupriju.

Pokazali su mu šta treba raditi.Halilove oči koje su voljele vodu sada su gledale mrtve ljude.Ti mrtvi ljudi,koje je on morao nositi na kamenu ogradu i odgurivati ih preko,ubijani su kamama,puščanim metkom,tupim predmetima…Halil je ubijene ljude prtio na leđa kao vreće,(a šta je osjećao samo se može naslućivati),nosio ih i spuštao na kamenu ogradu,a onda ih odgurivao snagom svojih mišica i bacao dolje,u vodu.

Ubice su ga požurivale i udarale onda kada bi posustajao vukući teže leševe do kamene sofe.Tamo gdje počinju stepenice Halil je s mukom dizao teret,vukao ga i dizao uz pomoć koljena,a onda se uz bolan uzdah oslobađao tereta…

Dolje,duboko i daleko od Halilova uha,koje nikada nije moglo čuti ni šum vode,leševi su tupo udarali u vodu,tonuli,da bi zatim izronili nekoliko metara niže sa krvavom mrljom.

Kada je Halil završio najmučniji posao u životu sišao je sa sofe na pokockanu podlogu ćuprije.Niz njegovu odjeću slivala se krv i padala na usidrenu krv na pločniku.Miris krvi širio je nosnice i otvarao oči koje su zatražile put izlaza.I te njegove oči,kao dvije mrlje krvi,kao da su naslutile i njegovu nesreću.Šta je to što ga je odjednom pokrenulo.Počeo je trčati.

Prvo je počeo trčati prema Osojnici,onom stranom ćuprije koja je izvodila iz grada,ali je naglo morao zastati.Otuda su išli oni koji su ga natjerali da baca zaklane sa ćuprije.Njihove zvjerske oči su sve kazivale.

Okrenuo se i počeo trčati na drugu stranu,prema višegradskom hotelu.Ali,i otuda su išli put njega oni koji su ga natjerali da baca zaklane sa ćuprije.I njihove oči su bile oči zvijeri.

Stao je.

Niz tijelo je spustio ruke,te njegove jedine riječi kojima je znao govoriti.Još jedino iz njega je progovarao strah.Zatvorio je oči kako ne bi jauknuo,ako je i mogao jauknuti.

Daleko od njega je odjekivao prljavi smijeh ubica koji su ga opkolili sa sve četiri strane.Nije jauknuo ni onda kada je poletio u bezdan.Možda je samo osjetio vodu…

Tu ljepotu koja ga je progutala.

Izvor-Mustafa Smajlović:Sehara 

1210 Posjeta 1 Posjeta danas