MILJENKO JERGOVIĆ:TARIK  SAMARAH

TarikSPovodom izložbe u Zagrebu(1945-1995-2015)

Tarik Samarah pripada naraštaju bh.vizualnih umjetnika i fotografa koji su se formirali tokom ratova devedesetih.Maja Bajević,Šejla Kamerić,Nebojša Šerić Šoba,Damir Šagolj…imena su koja se pojavljuju u europskim i američkim art magazina,na stranicama najvećih svjetskih novina,u izvještajima s izložbi ili s bliskoistočnih ratišta. Iako ne predstavljaju jedinstvenu umjetničku skupinu,čak i ne zastupaju zajedničku estetiku,postoji nešto što je blisko i prepoznatljivo u njihovom radu,a što bi se,možda,moglo priručno nazvati-novim angažmanom.U vremenu koje je bilo globalno nesklono angažiranoj umjetnosti,jakim ideološkim konceptima,međunarodnoj i međuljudskoj solidarnosti i jakim etičkim gestama,tokom 90-tih i nakon toga,ovi su umjetnici nastojali proizvesti ljudski krik u gluhom svijetu,pokušavali su,riječima Vladimira Majakovskog,zabiti riječ u tvrdo uho, pokazati sliku pred očima kojim je omrzlo gledanje.

Sudanski Ljubušak

Tarik Samarah  rođen je 1965. u Zagrebu,od oca Sudanca i majke Hrvatice iz zapadne Hercegovine.Odrastao je u Ljubuškom,umjetnički se socijalizirao u Sarajevu.Godinama bavio se temom stradanja Srebrenice,da bi 2005.objavio knjigu „Srebrenica“.U formatu umjetničke monografije,strogo i hladno dizajnirane,na nekoliko stotina stranica izložio je crno-bijele fotografije smrti i njezinih odjeka.Na Samarahovim slikama nema ničeg sentimentalnog,te samim tim ni utješnog,nema uplakanih lica,rastvorene ljudske patnje,svijeta koji se nada i očekuje spas.Te fotografije neće u gledateljima probuditi potrebu da se identificiraju sa žrtvama.Prije će ih navesti da dijele odgovornost sa zločincima.iako njih nije snimao,nema ih nigdje,davno su otišli,sakrili se,ostavljajući za sobom uništen svijet.Malo gdje,ili zapravo nigdje,zločin u Srebrenici,ili u svim ratovima 90-tih u Bosni,nije pokazan na tako destiliran,laboratorijski čist način kao na Samarahovim slikama.nepodnošljivo ih je gledati,a neljudski ih je ne gledati.Nepodnošljivo je biti čovjek i biti živ u Auschwitzu  i nad stranicama ove knjige.

Mrtva ruka u živoj ruci

On snima ekshumacije ubijenih srebreničkih muškaraca.Snima tabute pripremljene za masovnu dženazu,koji izloženi u dvorani izgledaju kao proizvodi u nekoj strašnoj,svijetu nepoznatoj tvornici.Slika kabure u dugom nizu,grobove pripremljene za masovni obred pokopa.Slika ono što je ostalo od ljudi,što zemlja nije uspjela sažvakati.

Na jednoj od najintenzivnijih,a istovremeno i najljepših slika naših mržnji i ratova u 90-tima,vidimo ruku u gumenoj,zaštitnoj rukavici  koja drži ruku iskopanu iz masovne grobnice.Živa je ruka poljsko-islandske forenzičarke Ewe Klonowske,koja je u Bosni provela desetak godina života,i nitko kao ona ne poznaje taj svijet iz bosanskih ratnih grobova.Čija mrtva ruka,to ne znamo,i vjerovatno ne trebamo ni znati.Njen položaj,način na koji se drži za živu ruku,zemlja na tim prstima:u svemu tome nema nikakve jeze ni straha,nema onoga površnog dojma iz američkih horor filmova i iz patriotsko-tabloidnih žurnala koji ekstatično izvještavaju o porastu dionica na burzi nacionalnog genocida.Fotografija je nježna,tužna i svevremenska.Nježna je,jer je teško zamisliti neposredniji i čišći odnos dva ljudska bića od ovoga.Jednome je za spas prekasno,drugo se brine za to da stvori uspomenu na nespašenog.Tužna je,jer položaj mrtve ruke prirodan je i sugestivan;tako je u nečijoj ruci ležala i dok je bila živa.Onaj koji gleda sliku u toj ruci lako vidi ruku svih svojih mrtvih.Jasno vidi njen život,u kojem se ogleda kao u ogledalu.Fotografija je svevremenska ne zato što su masovne grobnice svevremenske,niti zato što bi se Srebrenicu moglo ili trebalo uspoređivati s bilo kojim drugim stratištem u povijesti,nego je svevremenska zato što su u toj čistoj dijagonali,u dodiru crne i bijele ruke,naslućuje evokacija božanskog stvaranja čovjeka.Kao što se na jednoj drugoj slici na Božji prst nastavlja prst stvorenog čovjeka,a za prstom čovjek cio,tako se i na Samarahovoj slici jedna na drugu nastavljaju ruke u cjelinu kojoj ne treba nužno nalaziti ime ni smisao.

Samoubojstvo istinom

Ova je fotografija dokument i umjetničko djelo u najčistijem obliku.U njoj se prepoznaju stvaralačke strategije Tarika Samaraha.On nije novinski fotograf.Ako je kada za novine radio-a slučajno znamo da jest-ta je okolnost gotovo bez ikakvog značaja.Nije lovac na događaje,ni dokumentarist.Na poprište ne dolazi kada se događa nešto veliko i važno.Više se nađe tu kada svi drugi odu.Samarahov rad na Srebrenici ni u jednom trenutku nije predstavljao puko bilježenje,niti mu je bio cilj da drugima otkrije nešto što nisu vidjeli.U Srebrenici,nad grobnicama,onje gotovo samoubilački radio na samome sebi.To su slike vlastite patnje,zalaženje u svijet iz kojega većina ljudi bježi,silaženje do najdubljih slojeva grobnice.Samarahova knjiga nijema je antropološka studija,nalaženje i ispitivanje grobnice u samome sebi.

Po svojoj prirodi i po svom nekom intelektualnom zovu,Tarik Samarah je aktivist.Njegov je aktivizam elementaran,kao u onih pariških studenata koji su gađali policiju granitnim kockama,kao u Jana Palacha,koji se iz aktivističkih razloga spalio.On ne stvara svoj umjetnički kult,ne izlaže slike po glamuroznim galerijama,ne tretira ih kao umjetnički komentar na bjelinu zida,nego ih nastoji pokazati ljudima koji nisu namjerili doći na izložbu,ljudima koji se tu zateknu slučajno,ili nekim poslom koji nema veze s umjetnošću.On radi s naivnim dječačkim uvjerenjem,bet kojeg je i nemoguć istinski umjetnički angažman,da bi njegove fotografije mogle da promijene društvo i čovjeka.Izlaže ih na javnim mjestima,u velikim formatima i na billboardima,provodeći tako svojevrsnu dekontaminaciju prostora zaraženih mržnjom i fašizmom.

Skandal u Haagu

O desetogodišnjici zločina u Srebrenici,pokolja tisuća muškaraca,uz nijemu asistenciju Nizozemskog bataljona UN,22.06.2005. u Haagu je,u državnom parlamentu,otvorena izložba Samarahovih fotografija,koja je trebala biti postavljena do 14.10.iste godine.Ali uklonjena je nakon dva dana,uz cinično obrazloženje predsjednika nizozemskog parlamenta kako su „fotografije predrastične za dječje oči“.Inače,izložba je trebala biti zatvorenog tipa,mogli su je vidjeti samo članovi parlamenta i eventualni njihovi gosti.kao neka vrsta satisfakcije umjetniku je ponuđeno da izlaže u nekoj od velikih galerija u Haagu,ali on je to odbio.Postupak nizozemskih parlamentaraca ili samog predsjednika parlamenta-inače,vrlo uljuđenog gospodina,nikakvog ekstremnog desničara ili rasista-doživio je osudu male i neutjecajne stranke Zelenih.

Ova umjetnička „akcija“,ili neuspjela izložba,tipična je za Samarahovo javno djelovanje.On nije skandalozan tip,niti su skandalozne ili drastične njegove fotografije-ne,namijenjene su čak i za „dječje oči“-on ne daje radikalne izjave,ne zlorabi što je zavičajan u BiH,ne parazitira na sudbini žrtve,ne sudjeluje u svakodnevnim autoviktimizacijskim ceremonijalima,ne nosi Srebrenicu ili Sarajevo na vlastitoj vizit karti,i ne čini ništa od onoga što je odavno već i mondeno među bošnjačkom(a na blago modificirani način i hrvatskom) kulturnom,književnom i političkom elitom.Ali svejedno,ničiji umjetnički rad nije na takav način iritantan po ljepo-duhu europske tolerancije i razumjevanja,pa da u sebi prepoznaju djecu koja će ružno sanjati nakon što vide Samarahove fotografije.Što bi na tim slikama moglo uzrokovati ružne snove?Na njima nema,to valja stalno ponavljati,nema drastičnih prizora.Ali one svjedoče o nekoj intimnoj općeljudskoj,svačijoj,ali i strogo privatnoj Srebrenici,koja leži na duši i savjesti svakoga čovjeka koji u te slike uđe,i gleda ih onako kako ih je Tarik Samarah   gledao prvi put.A ljudi ne bi da im Srebrenica bude na duši.Tako im je lakše.Kao što je,na način koji je samo naizgled drukčiji,lakše i onima koji se u Bosni  Srebrenicom kite kao vlastitim i zasluženim ordenom,a u riječi genocid nalaze izraz neke više nacionalne plemenitosti i pripadnosti.Te dvije krajnosti guše uspomenu,a istinu o onome što se dogodilo 11.07.1995.čine bespotrebnom i suvišnom,kako u haškom,tako i u sarajevskom ili banjalučkom i beogradskom paralamentu.

Tariku Samarahu nije naročito stalo do ideje tolerancije.On o toleranciji ne misli,nije to njegova tema.Samarah se bavi sjećanjem,bavi se  pravom one mrtve ruke u ruci Ewe Klonowske da bude upamćena.Samarah svojim slikama pripovijeda o zločinu,insistira na tome da se zna tko je zločin počinio i tko je od zločina postradao,ali se ne kiti njime,niti mu je namjera da zakiti svejedno koji živi kolektivitet.Mrtvi pripadaju mrtvima.Ali njihova priča pripada živima,i oni su je dužni znati i osjećati je svojom,po refleksu općeljudske,a nipošto nacionalne ili vjerske solidarnosti.Samo tako priča će biti istinita.

Antisemitski parking

Tokom travnja 2015.na više mjesta po Zagrebu na kojima se inače izlažu reklame za čarape,za političke stranke,higijenske uloške,banke i trgovačke centre,Tarik samarah izložio je jednu svoju staru fotografiju.jedna od srebreničkih majki-majki,žena ili sestara nekoga od tisuća ubijenih muškaraca-zatekla se ispred kuće Ane Frank.Gleda u plakat za izložbu,na kojem su dvije leđima okrenute djevojčice.Ona treća isto je leđima okrenuta.Nijednoj se ne vidi lice.I to je sve…

Istu je fotografiju,u velikom formatu,pokušao izložiti u listopadu 2005.,na parkiralištu u Praškoj ulici,tamo gdje je bila sinagoga,koja je srušena odlukom zagrebačkih gradskih vlasti,uz obrazloženje da se ne uklapa u krajolik i urbanističko rješenje.Akcija je trebala komemorirati 10-godišnjicu pada Srebrenice i 60.godina Holokausta,ali je nizom gotovo ceremonijalnih birokratskih poteza umjetnički projekat osujećen.Slika je,ipak,nakratko bila izložena,zatim je uklonjena,jer se nije uklapala u krajolik i u urbanističko rješenje parkirališta u Praškoj.

Deset godina kasnije,na 20-godišnjicu Srebrenice i 70-godišnjicu Holokausta,sve je isto,i još malo gore,nego što je bilo prije 10 godina.Tarik Samarah je uporan.Volim njegovu upornost,volim njegove fotografije.Ako je i uzaludno ono što radi,plemenito je pripadati svijetu njegove uzaludnosti.Sve drugo je užas,masovna grobnica koja čeka svoje mrtve,osvijetljen fotografski film…

Izvor:Jutarnji list (10.04.2015).

022 ruka u ruci

718 Posjeta 3 Posjeta danas
News Reporter