KEMAL MAHIĆ:MAHO „SADŽAK“(skica za portret)

slika

 

„Sjećanje je jedini raj iz kojeg nikada ne možemo biti istjerani“.Ovo je misao njemačkog romantičara Jeana Paula,koja nas vodi kroz željeni vremeplov uspomena na „ljude i događaje“.Možemo mi živjeti na Novom Zelandu,Montani i Teksasu,Norveškoj i Danskoj…,ali zov djetinjstva ne možemo izbjeći,kako godine dolaze i prolaze.
Pišući godinama na ljubusaci.com,stvorio sam od tih tekstova „Ljubuški nekrologij“ smatrajući da svaki čovjek zaslužuje sjećanje na njegov životni put nakon njegovog odlaska iz naših života.Želio sam da ostane pisani trag o našim sugrađanima,jer kada pogledamo historijske izvore iz XVIII i XIX stoljeća vidimo da podataka o našim pradjedovima gotovo da nemamo.Ako ovi tekstovi ostanu sačuvani oni će biti dragocjenost za historiju Ljubuškog,koga ona bude interesirala.
Ovoga puta želim da osvježim još jedan od likova u tom „đerdanu“ nekrologa,jer smatram da će „skica za portret“približno osvijetliti lik „ovotjednog junaka“.
To je MAHMUT KONJHODŽIĆ-MAHO(1922-1992),kojeg smo nazivali Maho-„Sadžak“.Na pomen ovog nadimka Maho se nije ljutio,jer ga je Maho naslijedio.Po Škaljićevom riječniku turcizama,sadžak(tur) je „željezni tronožac na kome se na ognjištu,u tendžeri ili kakvom drugom sudu,vari jelo“.Maho bi u trenucima inspiracije i sopstvene auto ironije citirao:“Maho-sadžak upao u odžak“.

mahosadzak
Maho je bio sin Muhameda Konjhodžića(1856-1934) i majke Hafize rođene Mahić(1894-1984).Osim Mahe ovaj bračni par je ljubuškom ummetu poklonio:Dervu Konjhodžića(1930-1975) i Behku Konjhodžić,udatu Duvnjak(1927-2004).Porodica Konjhodžić je živjela većinom u Glavici u kući koja je kupljena od Salke Terzića.Mahin otac,Muhamed je bio zanatlija i kućni majstor,a njegova majka Hafiza je bila zaposlena u Duhanskoj stanici.Penzionisana je 1948.godine,pa je penziju „uživala“ 36 godina!
Naš Maho je završio osnovnu školu i mekteb u Ljubuškom,da bi “realku“ pohađao u Mostaru.Iznenađujući je podatak da je Maho pohađao Srednju veterinarsku školu u Tuzli kao prvi od Bošnjaka iz Ljubuškog.
Drugi svjetski rat zatiče Mahu u „konjičkoj bojni“ u Doboju.Zbog vojnikovanja kao veterinarski tehničar i bojovnik,Maho je nekon II svjetskog rata osuđen na zatvorsku kaznu koju je odslužio u Splitu i Dalmaciji(1945-1950).Ono što je bilo korisno iz tih „zatvorskih dana“ je činjenica da je Maho usavršio kamenoklesarski zanat po kamenolomima Dalmacije.Tim zanatom će se baviti do kraja aktivnog života.
Njegov brat Dervo(„Derva“) je nakon završene osnovne škole u Ljubuškom,pohađao „realku“ u Sarajevu,a tokom II svjetskog rata je zarobljen od strane Nijemaca(1944).Uspio je završiti automehaničarski zanat u Sarajevu i postati najuspješniji stručnjak za automobile u Ljubuškom do svoje prerane smrti.Iz Sarajeva se „Derva“ vratio(1950,) u Ljubuški i zaposlio kao vozač u „Poletu“ koji je bio pretača Trg??oprometa i Trgocoopa.
U Ljubuškom se Maho posvetio građevinarstvu.U početku su to bile popravke odžaka po ljubuškim mahalama,a kako je standard građana rastao,Maho počinje da gradi kuće,vikendice,štale i pojate.Bio je cijenjen majstor jer su njegova predhodna djela bila njegov krasnopis.
Ono što je mene fasciniralo kod Mahe,kao dječaka,je njegov pristup djeci na Gožulju,Glavici,Pobrišću..Ko ne voli djecu , životinje i prirodu nije ni trebao dolaziti na ovu planetu!Promašio je barem 1 milijun kilometara!
A Maho je znao okupiti dječake od 8-12 godina,šaliti se sa njima i darivati ih rahat-lokumima,napolitankama,bombonama…Nije jednostavno bilo „zaraditi“poklon od Mahe.Uvijek je tu bila neka „jednočinka“ u kojoj je Maho bio „režiser“iza scene.Teme dječijeg rivaliteta su bile:“koje bolji nogometaš“?,“ko je brži“?,“ko je jači“? itd.Odmah bi se djeca „povaljivala“,hrvala,svađala,a Maho bi onda uživao…
Bila bi to „otvorena scena“ u kojoj je dominirao „svijet igre“.Maho bi tada bio menađer,trener,sudac.Osim „svijeta igre“ Maho bi sa djecom stvarao „svijet iluzija“.Gledano iz sadašnje perspektive,Maho je stvarao iluziju da su to sve njegova djeca i da ona zaslužuju pažnju i ljubav!On je to pružao djeci i zato je bio voljen onom iskrenom dječačkom lljubavlju!
Ove su konstatacije obilježile njegov život.Naime,Maho se nikada nije oženio,a govori se da je bila fatalna ljubav mlade Tuzlanke koja nije bila „suđena“.Zato je svu ljubav poklonio majci do njenog konačnog odlaska.
Mi,koji ga bolje poznajemo možemo reći,da je Maho bio pomalo muhanat i tuhafli.Vjerovatno su se nagomilali strahovi i iskustva pređenog puta.Ipak nismo smatrali da su to njegovi nedostatci jer smo znali da Maho često „glumi“.Ta njegova „gluma“ je stvarala njegovu osobnost i zato je bio drag sa svim svojim promjenama raspoloženja,ljutnje,bijesa,smijeha i radosti.
Kao majstor na građevinama nikada nije želio ništa da pojede a kod nekih domaćina ni da popije,pa taman voda bila u pitanju!Kada bi ga domaćin zamolio da ipak nešto pojede,jer radi čitav dan,onda bi on izmišljao hiljade razloga u smislu:“zašto je filovana paprika crna na kraju“,“zašto se meso čuje“ itd.Postoje na stotine anegdota ljudi koji su radili sa Mahom ili onih sa kojima se družio.One se ne daju opisati,jer kako grimasu,geg,pokret opisati?Kako glumca opisati?Jer,Maho je bio glumac!
Posljednjih godina života Maho se počeo baviti pčelarstvom(Veterinarska škola)! I često je bio u društvu sa pčelarima(Nešed,Huso Šukalić,Mate Krstičević…Ljubuške „liske“ su mu govorile:“Sad su ti,Maho,pare u letu“.Uspio je imati 180 košnica.Uspio je kupiti 19 dunuma zemlje i sve to ostaviti Dervinoj i Behkinoj djeci!
Dakle,voljenoj djeci!

 

1567 Posjeta 1 Posjeta danas