EDHEM MULABDIĆ: VATRENJAČA

ciro

Bijaše 23.marta 1879. godine kad se položiše željezničke šine i kad rekoše da će sutra prohodati „vatrenjača“,kako narod u prvi mah željeznicu proziva.Sretan sam bio ako sam kad u mladosti bio prisutan u društvu gdje hadžija pripovijeda o đemiji ili vatrenjači.Veli:ni konja ni vola,a ono juri ko zrno iz puške!Pa pomisli sad:sjutra sviće dan kad ćemo i mi pred svojim pragom bez ikakva troška vidjeti tu vatrenjaču.Neopisiva radoznalost obuzela malne svakog,pa nestrpljivo očekivaše. Osvanuo je i taj dan.Koliko se mi skupljasmo,da se čudom načudimo ovom bez duše živom stvorenju,toliko opazismo neko komešanje i spremu i kod hućumetskih ljudi.Ta kad se oni koji su je možda i viđali toliko spremaju,kakva ona onda valja da bude!-čudismo se mi.
Barjaci se objesiše na gradu,hućumetu i štaciji,tobdžije odoše u grad,muzika ode pred nju,činovnici i oficiri i ostali odoše listom na štaciju.a za njima i ostala svjetina.Štacija i reštoracija bijahu okićene borovim zelenilom,a kad se još sleže ova svjetina,bijaše ti ugodno pogledati ovu šarovitu sliku.
U reštoraciji se točilo,pilo i veselilo;puna se bureta unosila,a prazna iznosila.Ovamo oružnici postaviše svjetinu u jedan red koji se oteže sto i više koraka u duljinu,pa se obazri desno ili lijevo vidiš same glave koje se otežu da vide kad će se vatrenjača pomoliti uz polje.
Jedni je očekivahu uz polje kao crnu usijanu željeznu peć,drugi kao pomamna crna bika,a treći govorahu da će to biti prava aždaha.Već ti se noge ušćapile čekajući,a nje još nema.
–Eto je!-viknu neko.Svjetina,koja bijaše stala do same šine,učini hudžum da je vidi,te koraknu naprijed.Oružnici viknuše na svijet da uzmakne,a onaj se alčak tušio od smijeha što je ovo prouzrokovalo kastile.Nje još ne bi.
—Zar i ti došo,Bekrija?-javi se jedan moj drug.
—A jašta ću.-odgovori on,-kud sav svijet,tud i ja.
Mi udarismo u smijeh gledajući u našeg Bekriju koji stajaše u svjetini držeći drenov kamišić u zubima.Bekrija ti bijaše siromašan al* nekakav uprav-zagonetan čovjek.Stotinu je on puta prešao pokraj telegrafskog direka i vidio ono tele,al* u njegovu glavu nije moglo stati da se po tom može dobaciti haber iz grada u grad i to prije neg što što bi on popušio lulu duhana.Stotinu je puta on vidio kako pisari pišu,a osobito mu je bila zagonetna brzina u pisanju;no on nije mogao vjerovati:što jedan napiše da drugi može pročitati.Koliko hoćeš ti njemu pripovjedaj,recimo o suhom mlinu,i kad mu sve potanko razložiš o silnim kolesima,kako se okreću a para ih goni,on će uzmahnuti glavom,podignuti obrve i malo zažmirivši odgovoriti ciglo:“Boš!“.Štoviše,on je u neku ruku nas i prezirao što mi vjerujemo u te mašinerije gdje se čovjek miješa u đavolje poslove.Stoga je on svakom i upao u oči,te svak s njim šalu zbija.Kad ga mi sad smotrismo gdje je došao da se baš svojim očima osjedoči i vidi ta đavolja kola,uzesmo ga na oko da vidimo šta će uraditi kad vidi željeznicu.
—Eto je!-povika svjetina.Top opali s grada,muzika udari,a gospoda posuka iz reštoracije.Svjetina se uskomeša a ja opazih povrh glava ljudskih gdje se uz polje vija dim.Oćuti se doskora pisak,a iza ovog neka gudnjava.Ja se proverugah i spazim…o čuda!Nešto golemo,crno,izvilo vrat,iz kog mu dim suklja,pod vratom mu nešto okruglo i sjajno,pomislih u sebi:ono mu je valjda oko.Što se k nama primiče,sve brzina stišava,al* se sad oćuti gdje stenje i to sve rjeđe dok napošljetku stade,a oni vagoni za njom udariše jedan u drugi.Topovi su jednako pucali,muzika svirala a svjetina neprestano vikala:“Živio“!
Kad ona stade,procuri nekakva voda iz nje,a ona otpuhnu na obje strane i istjera čitav oblak dima.Ispadoše iz nje dvojica-„arapa“,te nju ostaviše samu,a svjetina je opkoli i stade promatrati.Vidi tetika,vidi šarafa,vidi čarkova,po Bogu brate,vikali ljudi jedan drugom.Bijaše osim toga iskićena lovorovim zelenilom i raznim barjačićima.Ja u toj mješavini bijah zaboravio Beks
Riju,dok me drug ne sjeti.Bekrija stao pa se ne miče.Upiljio preziran pogled u nju preko lijevog ramena,pa kad se nagleda,prouči nešto u sebi,puhnu niza se,pa onda na nju;vrnu se na peti pa ode na obazrijevši se više amo.Ja i drug mi udarismo u smijeh.Topovi su dalje pucali,muzika svirala,a gospoda se veselila.Svjetina promatrala željeznicu iznutra i zdvora,uzduž i poprijeko,i kad se nasitila,razišla se kućama.
Uvečer u kahvi desimo Bekriju.
—Eh,vidje li ti vatrenjaču?-upitah ga ja.
—Vidio sam,odora se on,—al* volio bih da nijesam.
—A zašto?
—Eto tako.
—Al* zašto,čoeče?
—A volio bi i ti da znaš ko što ne znaš.
—A što?
—Vidi se da je potekla iz sred Džehenema;doćeraše je dva „arapa“ ko dvije zebanije.
Mi opet udri u smijeh.I koliko god ga kašnje uvjeravasmo da to para goni,ni bi fajde,on osta pri svom.
Prošla je iza tog godina podruga li.Svijet se već obiko sa željeznicom,a mnogi se već i vozili u njoj.
Jednog dana šapne meni kahvedžija da je Bekrija otišao u selo u željeznici:“Pazi“-veli on-kad dođe, pa darni u njeg:kako će se on voziti u đavoljim kolima?“
Ja odem baš mahsus na štaciju.Vidi sad čuda:Bekrija ne dođe u sarajevskoj željeznici,kojom bi trebalo da dođe,već brodskom.
—Hajrola,Bekrija!-upitam ga ja.—Otkud ti ozdol;ti si gore otišao?
On sav ljutit strugne okraj mene i ne pogledavši u me.Začudo meni:kud će se on dolje prometnuti,il* mi je možda kahvedžija krivo kazao.
Navalimo te večeri u kahvu na Bekriju da nam kaže šta je bilo,te on otišao gore,a došao odozdol.Jedva ga lijepim načinom kanderisasmo da nam kaže:
—Da Bog da moja noga više u nju ne ukoračila,-poče on kleti.
—A što je bilo,pobogu?
—Imao je kravu napola,pa me pozove seljak da podijelimo.Hiljaga bijaše,nije hora za puta,te ti se ja skajlim u onu nesretnicu.Vidim u jednoj sobici baš seljaka iz onog sela te ti uđem.Pođosmo,kad evo ti jednog preda me,ne govoreći ništa kao da iskaše nešto od mene.-Ja idem u selo kravu dijeliti-rekoh mu ja.
—Daj ti,veli,kartu,a nek stoji krava.-Kad mene ljudi obavijestiše da je trebalo ondje uzeti nekakvu kartu,vidje i on,bogzna,da sam adžamija,te naplati od mene što je njegovo i ode.Jučer se povratih uzgor opet u njoj.Ovdje me ne izvede iz nje kao gore,te ti ja protrkah čitava dva sata hoda,noćih dolje u znanca jednog i jedva danas kući.
—E bogme si se,Bekrija,navozo džabe,-dobaci mu kahvedžija.
—Be da sam džabe,ni po muke,već mi naplatiše sve i preko tog nekoliko seksera,veli,štrofa.
—To ti se ona osvetila,odriješi mu neki šaljivo,-što si je ono prije potvorio da je iz Džehenema potekla.
—Eh,nek mi se opet osveti,ako more,-dodade on prezirno-moja noga više u nju neće.
Izvor:Edhem Mulabdić-Na obali Bosne(2007.)

1458 Posjeta 1 Posjeta danas