Godina u koju smo zakoračili je prilika da bošnjačka politika pozove Srbe i Hrvate da se vrate u svoje domove i na svoja imanja u Federaciji.
U jesen 1996. u naselju Sižje, nedaleko od Lukavca, upoznao sam 30-godišnjeg Milana. Bio je do nekoliko mjeseci ranije vojnik Vojske RS-a, a nakon demobilizacije odlučio se na povratak.
Htio sam razgovarati o povratku, ubjeđivao sam ga da ćemo kroz novine podržati povratak Srba, ali i ostalih u BiH. Rekao sam mu da sam i sām izbjeglica i da se želim vratiti u Zvornik, da smo i jedan i drugi nevoljnici, bez doma, a dom je na korak od nas. Ali uzalud. Milan mi je otvoreno rekao: “Niste vi za povratak Srba i sve što govorite nije iskreno!“
Porazna statistika
U to vrijeme Aneks VII Dejtonskog mirovnog sporazuma Bošnjacima se doimao kao jedina mogućnost za reintegraciju podijeljene zemlje. Srpska politika koja je u procesu reintegracije Sarajeva (poslije Dejtona) motivisala desetine hiljada ljudi da napuste Grbavicu, Ilidžu, Dobrinju, Rajlovac, Vogošću… bila je vođena idejom stvaranja etnički čiste teritorije na 49 posto BiH, a za to je nephodna biološka masa.
Iseljavanje iz sarajevskih naselja značilo je demografsko jačanje srpske pozicije u Podrinju, gdje su izgrađene hiljade kuća za ostanak. Njihove kuće i stanovi, prije polaska listom devastirane od vlasnika (koji su željeli svaki prozor i svaka vrata ponijeti sa sobom ili ga uništiti) ustupljeni su Bošnjacima. Mahom su to bili preživjeli iz srebreničkog genocida. Prešutno, na ovaj način desila se tiha i spontana, svojevrsna zamjena stanovništva ili teritorija.
Raspravljao sam se sa Milanom skoro puna dva sata, ubjeđujući ga da je bošnjačka politika jasna, te da Bošnjaci žele da se desi povratak svih na svoje. Čak smo ga, nakon tog razgovora, odvezli u Puračić na vašar i “garantovali mu sigurnost“ dok je on kupovao vašarsku halvu, lizalice za svoju djecu, šećerke… Kada smo ga vratili zdravog i čitavog u Sižje, on se zahvalio, ali ponovio da ne vjeruje Bošnjacima i politici koju vode prema povratku i povratnicima.
Tokom 2015. godine ekonomska kriza i narastanje nesigurnosti usljed sve dubljeg radikaliziranja prilika u RS-u uzrokovali su nove demografske procese u kojima su hiljade građana napustile BiH. Na Facebook profilima Bošnjaka fotografije iz povratničkih naselja ekspresno su zamijenile one načinjene u Francuskoj, Švedskoj, Holandiji, iako zvanično za azilante sa ovih prostora već dugo nema mjesta u Evropi. Neki mediji su licitirali ciframa govoreći čak o desetinama hiljada iseljenika.
Ti demografski procesi koji su trajali u valovima i ranijih godina, mogli bi se posmatrati na dva načina: kao logičan slijed i konačni rasplet dvije decenije dugog blokiranja procesa povratka, ali i kao smišljeni, ciljani projekat motivisanja građana BiH da napuštaju zemlju i time doprinesu etničkom čišćenju teritorija.
Povijest bilježi događaje iz druge polovine 19. stoljeća u kojim je oko 150.000 Bošnjaka napustilo Bosnu. Bili su pokrenuti ozbiljnim, strateški plasiranim lažima od strane obavještajnih službi (i tada) iz Beograda, da sultan u Stambolu “daje ćifluke“ svim Bošnjacima, da bi se iskupio što ih je “prepustio kaurima“. Koliki je to bio broj ljudi može se ilustrirati podatkom da je recimo Tuzla, kao jedan od većih bh. gradova, u to vrijeme imala oko 5.000 stanovnika. Danas Bošnjaci odlaze u Francusku, Švedsku, Holandiju, a dobijaju azil, socijalu, posao…
Prema podacima kojima raspolažu državne institucije oko 200.000 ljudi vratilo se svojim kućama u RS-u. Mahom su to Bošnjaci. Zvanična hrvatska politika djelovala je od 1995. demotivirajuće za povratak, što je desetine hiljada Hrvata ostavilo zauvijek izvan BiH. U Federaciju BiH vratio se skoro zanemariv broj Srba. Kuće obnovljene donatorskim novcem prodavali su, a tek su ih rijetki do danas zadržali u svome vlasništvu. Prilike na tržištu i oficijelna srpska politika bili su stimulirajući: za cijenu jednog stana u Sarajevu, mogla se kupiti kuća i veliko imanje u Podrinju, te ostaviti bar trećina novca za život.
U protekih pet godina taj “višak“ novca i nedostatak vjere u budućnost Srba u BiH, iz dana u dan devastirali su i srpsku populaciju. Da bi ih spasili bosanske neizvjesnosti Srbi svojoj djeci kupuju imanja u Srbiji i tamo ih školuju. Jeftine nekretnine i stabilnost koju nudi Srbija su izazov. Kao i logika: ako ne mogu u Sarajevo ili Tuzlu gdje sam rođen, zašto biti u Zvorniku ili Bratuncu?
Neophodan poziv
Revidirana strategija povratka u BiH koja je trebala sistemski riješiti pitanje Aneksa VII zapala je u krizu. Iako je tako planirano, povratak neće biti okončan 2017. jer je nemoguće osigurati neophodnih milijardu maraka, a jedino Federalno ministarstvo za povratak čini ozbiljne korake na pružanju podrške. Povratak je prepušten stihiji i pojedinačnim naporima kao i svih prethodnih dvadeset godina.
Izbjeglice su još uvijek dio nacionalnih strategija i žrtve politike. Pošto su Bošnjaci pokazali da imaju najveći interes za povratak, dolazeća 2016. godina mogla bi biti prilika da bošnjačka politika jasno i nedvosmisleno pozove Srbe i Hrvate da se vrate u svoje domove i na svoja imanja u Federaciji. Možda je takav poziv zakasnio, ali je on nephodan sada kao i prije dvadeset godina. Jer, teško je očekivati da prvo dođe iz zapadne Hercegovine ili iz Banje Luke. Ali, sve dok ne dođe poziv sa te strane, u Bosni neće biti rahatluka. Zato, treba krenuti odmah!!!
Milan iz Sižja sada ima pedeset godina i djecu uči da su Bošnjaci neiskreni u namjeri da prave državu komotnu za sve.
(Faktor.ba)