NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ: GAVRAN

pocitelj

Bio nekad davno u Počitelju mladi gazija.Čuli za njega na Bosforu,pa ga zovnu da im tamo služi,ali on ne htjedne.Onda ga skole,pa silom htjedoše ono što milom ne mogahu,a on viknu iza glasa da bi više volio biti vrana na Počitelju nego dizdar na Bosforu.Kako to reče,u gavrana se pretvori,namah krila dobije,pa prhne nebu pod oblake.Letio tako,letio,kad tamo negdje na nebu sedam vila kolo igra.On među njih,pa zakriješta:

Ruku nemam sablju da pripašem

Nogu nemam konja da zajašem

A vile zapjevaše:

Idi kući Počitelju

Od sto kuća među zidinama

Ti po jednu djevu uzmi

Kol*ko kuća tol*ko djevojaka.

Kad je gavran doletio Počitelju,stane brojati kuće i avlije,pa nabroja sedam stotina kuća i avlija.Onda sleti majci na ramena:

Ne plaši se moja stara majko

To ti sinak na ramenu stoji

Nego zađi u mahale s babom

Pa mi prosi sedam djevojaka

Od sto kuća jednu mi dovedi

Ne bi l* sablju opet pripasao

I dorata svoga zajahao.

Sve djevojke bijahu toliko lijepe da je za njima i kamenje uzdisalo;gavran se opet u čovjeka prometnu,a kako se prometnu,sva se ognjišta u Počitelju pogasiše.

Narod siđe s Počitelja Neretvi,pa što konjima,što lađama ode moru,samo je vrh kule sedam žena dvorilo Gavran-kapetana.

Izvor:Nedžad Ibrišimović-Nakaza i vila(SA 2004)

1872 Posjeta 1 Posjeta danas