Danas, nakon presude Karadžiću, pitam gdje su naši intelektualci? Gdje su tumači međunarodnog prava? Saznajem da se u Beogradu uveliko bave presudom i mogućim konsekvencama. Šta rade naši stručnjaci, vrhunski pravnici?
Zašto se sve svelo na tri-četiri imena, koja se stalno vrte po medijima, koje uključuješ i isključuješ sa daljinskim?
Nakon presude običan svijet je trebao da zašuti, a da progovore ti naši pravni stručnjaci. Ali pravnih stručnjaka je premalo, koliko je malo i stručnosti. Ne čuju se oni koji bi trebali detaljno objasniti suštinu više od dvije hiljade stranica presude.
Licencirano za ubijanje Bošnjaka
Pa ipak, nešto se promijenilo u odnosu Tribunala prema strašnim zločinima u Bosni i Hercegovini. Užasavajuće masovno ubijanje, razaranja, silovanja, sve je to u presudi Karadžiću stavljeno pod novo i snažno svjetlo istine. Sa otkrivanjem novih masovnih grobnica po Bosni i Hercegovini, naročito nakon Tomašice u Prijedoru, Tribunal je postao neko gotovo drugo mjesto.
Dok je predsjednik Vijeća O Gon Kwon čitao sažetak presude, moglo se primjetiti da više nema neprirodne i na brzinu sklepane sintagme „etničko čišćenje“ (ethnic cleasing).
Tu sam sintagmu privi put čuo od Dejvida Ovena (Davida Owena), dok su kolone izbjeglica bježale pred Karadžićevim ubicama. Samo nekoliko sati nakon presude, pred kamerama BBC-ja Oven je Karadžića nazvao rasistom.
Za ozbiljan zločin progona stanovništva je rečeno da je „etničko čišćenje“. Djelovalo je to kao da neki ozbiljan proizvođač reklamira hemijsko sredstvo za čišćenje nekakve „genetske prljavštine“. Sve mi je djelovalo kao nekakvo ispiranje naroda sa određenog teritorija. Onda su etničko čišćenje prihvatili svi, od političara do novinara. Jedan od najstrašnijih zločina bio je upakovan, gotovo kao svečani poklon.
Nigdje i nikada te sintagme nije bilo u historiji međunarodnog prava i dokumenata o zločinu. Sve je djelovalo kao licencirano samo za bosanski rat i ubijanje Bošnjaka.
Slušao sam kako sudija Kwon u 11 navrata spominje „extermination“ – istrebljenje, te u nekoliko navrata dodaje „istrebljenje Bošnjaka i Hrvata na prostoru koji su Srbi smatrali svojom teritorijom“.
Sve je djelovalo kao povratak na surovu istinu. „Etničko čišćenje“ zamijenila je riječ „istrebljenje“. Više nije bilo mjesta za drugačije predstavljanje zločina.
U Nirnberškoj povelji iz 1945. godine, u članu 6., odmah nakon ubistava, slijedi „istrebljenje“ kao najteži zločin. Nema izraza „etničko čišćenje“. U Rimskom statutu iz 1998. godine, jednako stoji „ubistvo“ i „istrebljenje“. Nema etničkog čišćenja.
U Statutu Tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) na tri mjesta se spominje „etničko čišćenje“, ali u članu pet, koji sublimira zločine protiv međunarodnog prava, stoji „ekstemination“ – istrebljenje.
Komisija za međunarodno pravo nacrtu Kodeksa zločina protiv mira i sigurnosti čovječanstva iz1996. godine, članak 18, stoji da je jedna od najtežih zločina „istrebljenje“.
Zločini protiv čovječanstva ili čovječnosti
Niti u jednom dokumentu ad hoc sudova, od Ruande do Sijera Leonea ne postoji „etničko čišćenje“ kao pojam. Čak ni u statutima, kako je to stajalo u Statutu Tribunala za bivšu Jugoslaviju. U statutima za obje zemlje postoji samo riječ „istebljenje“. Pojam je isključivo bosanski.
Za najstrašnije logore smrti, u kojima su ubijani Jevreji u Drugom svjetskom ratu, govorilo se da su logori za istrebljenje. U Bosni i Hercegovini istrebljenje se dogodilo na prostoru koji su Srbi zacrtali kao svoju teritoriju.
Na sličan način smo i mi uništavali istinu svjesnim prevođenjem riječi „humanity“ što znači čovječanstvo, ljudski rod, jednako kao i „Mankind“. Radi se o pogrešnom prevodu „čovječnost“, za što postoji sasvim druga riječ „humaneness“.
Dakle, i zločini protiv „čovječanstva“ postali su zločini protiv „čovječnosti“, dobijajući time drugo, daleko blaže pakovanje.
Sa presudom Karadžiću, nešto se očigledno mijenja u odnosu prema zločinu genocida i teškim zločinima protiv čovječanstva u Bosni i Hercegovini. Makar više nema farizejske sklopke o etničkom čišćenju.
Našim intelektualcima izgleda nije jasno koliko je zločin nad Bošnjacima i problem samih Bošnjaka. Do sada su se zločinima bavili pravnici koji baš i nemaju ozbiljne reference. Dvadeset i jednu godinu nakon rata i strašnog zločina Bošnjaci su mogli proizvesti izuzetne stručnjake međunarodnog prava. Nisu uradili ništa vrijedno. Sva pravda koju su dobili nakon užasnih zločina, došla je iz Tribunala u Hagu.
Patria, nap.ba, piše Sead Omeragić