Moja rodna kuća je bila nešto izdvojena iz sela, sazidana na sunčanoj strani blage padine. I u godinama mojih ljetovanja su tamo bila dva bagrema čije su grane doticale pendžere i u sobama za ljetnih dana pravila ugodnu hladovinu. Bila je i stara jabuka na čijoj su grani ostali ožiljci na mjestima gdje je godinama visila ljuljačka. Na maloj zaravni golemo stablo hrasta. Moji su ga i dalje zvali hrastićem jer je u doba kad su tamo živjeli bio sasvim mlado drvo. Pod njim bi sjedili, kahvenisali, pitu jeli, pleli priče.
U tetinoj kući ognjište i verige, čađavi kotao visi na njima, u kotlu krčka pura, vreli mjehurići skaču do krovnih greda, mi sjedimo na tronošcima oko vatre… Bekto u sepetu donosi krupne trešnje. Pokrio ih izreckanim listovima paprati. Uvlači ruku ispod paprati i dijeli svima po šaku sočnih plodova.
Voćnjak do voćnjaka a nigdje međe, nigdje granice između njih. Jabuke krupne, crvene, mirisne. S tetom idem podabirati opadnute kruške. Karamude. Kosci kose, otkosi divno mirišu (boli li travke kad ih sjeku?), žeteoci žanju, konji vrhu, žito se zlati… Psi zatežu lance i laju, mačke se mazno otežu na suncu, kokoške šetkaju avlijama i livadama, u svakom jatu se ponosno šepuri pijevac. Žene i mlade djevojke na ramenima u bremama nose vodu. Zagrabile je iz Kotače, nepresušnog vrela koje su još Rimljani zarobili i okovali ispod svoda sazidanog od velikih oblutaka između kojih buja stoljetna mahovina. – Ma kako si tako lijepa, bona ne bila – dovikuje momak mladoj curi nagnutoj na stranu pod teretom na ramenu, ona ničice obori glavu, obrazi procjetaju kao makovi. Zna da nije ružna, ali zna i da nije lijepa, više je ružna nego lijepa, ali takve riječi joj gode. – Hoćeš li sutra pred akšam doći u prapatnu dolu? (Dolina paprati je blizu sela, tamo je mnogo šumskih jagoda) – nastavlja momak, oči mu gore, a ona samo odrečno maše glavom. Odbija samo zato da bi sutra lakše mogla prihvatiti.
Rudari se vraćaju s posla. Uglavnom imaju malo godina, puno zvjezdanih nada i prazne džepove. Karabituše im u rukama (trebat će im kad jutrom, prije zore, krenu na posao), garavim dlanovima brišu znoj sa umornih, prerano ostarjelih lica, nejač im trči u susret. Iz džepova vade fišeke sa tvrdim šarenim šećerkama(bombonima). Cika, smijeh, neka majka doziva:
Ooooo Fatimaaaa! – Ooooo Fatimaaaa! – vraća se jeka s rudinskih stijena.
Mladić lijep kao Apolon ( možda je to on oživio i došao! ) u bijeloj raskopčanoj košulji (na prsima se naziru konture rebara), rukava zavrnutih do lakata, golim podlakticama iz sve snage udara po grmovima divljih ruža. Naizmjenično jednom pa drugom. Svaki udar je popraćen glasnim povicima: jen, dva, jen, dva! Niko se ne čudi, niko se ne smije, niko ga čak ni ne gleda. Svi znaju da je posjednik snage, mladosti, vremena, samo su mu se kotačići u glavi nešto zaglavili, a to nije njegova krivica. – Što ga ne vodiš dokturu? – pitali mu oca. Nikom nije odgovorio, svačija radoznalost ne obavezuje.
Bijela košulja se polako, dio po dio, boji u crveno. On žurno grabi dalje, lak kao gazela, grane divljih ruža iza njega ostaju polomljene. Pomiješala se njegova i njihova krv.
Hana ga gleda ispod oraha, šapuće molitvu i dodaje – Providi mu, Allahu dragi. Milostiv si.
Na rumeni vrući hljeb ispod sača namazan kajmak ili tek napravljeni puter. Gledala sam kako se lupanjem u mlijeko u stapu odvaja i formira u grudvice.
Stari Tahir leži na boku pored kuće i sabire one koji nailaze pa im raspreda priče o Blistoku (Bliski Istok). Nije obrijao bradu od četrdeset pete, dakle nekih dvadeset pet godina. Više i ne liči na bradu nego prljavo ovčije runo, u njoj zapletene travke, vlati slame. Dobroćudni osmijeh osjenčen sjetom mu ne silazi s lica. Nura, Halil i Šefika, njegova djeca, mu dodaju vode, voćku, duhan. Papir dobro nakvasi pljuvačkom prije nego zalijepi debelu cigaru pa odbija dimove zagledan u neku svoju daljinu, utonuo u neki svoj svijet, neku svoju tišinu. Sve do nove žrtve koja će morati slušati novosti s Blistoka. Jedino tada oči ožive, a lice se uozbilji.
Ovce se u sumrak vraćaju s pašnjaka, sa vrata ovna predvodnika jeca zvono, čupavi i prljavi psi velikih vlažnih očiju ih prate do tora pa umorno liježu na travu, čobani se dozivaju, frule jecaju… Uvečer na zidu obješena lampa petrolejka, Mehmed svira saz, a Biba sjetno pjeva – Teško meni u Sarajvu sama/sama legnem, a sama ustanem/Hajde jadna, dertum jadna, u Sarajvu sama…
– Đe li je to Sarajvo? Jel plaho daleko? Allahu dragi, bezbeli je golemo – naglas se pita Ramo koji je ušao privučen i zarobljen pjesmom. Usne razvukao, pokazuje svoje reklamne zube.
– Valahi je golemo, pregolemo, kraja mu nejma – kočoperno se prsi Mustafa. – Nagledo sam ga se, brte, vojsku tamo služih.
Pogledi se sa zavišću i nevjericom okreću prema njemu.
Kahva se nalijeva u fildžane, u čaše sipa šerbe. Sećija je tvrda, jastuci uza zid još tvrđi, jastukbez se bijeli, pričaju šare sa ćilima, sjene plešu… Slavuj bigliše. Umilno, čarobno, doziva svoju dragu. Javljaju se i druge ptičice, natječu se čija će kajda biti ljepša od slavujeve. Iz šume nad selom zavija vuk. Čuje se huk sove.
Ulazi dječarac velikih modrih očiju i kaže kako ga poslao babo da pozove ljude na dovu.
– Ko je to umro? – pita Asim.
– Niko – odgovara dječak.
– Za šta se uči dova?
– Da kunemo Murata.
Smijeh pršti, dječak obara pogled, gotovo bježi. Mora još zadaću napisati. Ne voli račun, ne voli zemljopis, ne voli botaniku, voli Šabana Šaulića, krpenu loptu i Titu.
Žene muzu krave i ovce, kokoške na svojim prečkama spavaju. Mjesečina se razlila kao mlijeko, kao more mlijeka. Mrak se sklupčao i čuči u granju. A iz cijelog kosmosa, sve se zvijezde sjatile i okitile nebo nad selom. Broja im nema. Tako su blizu, kao nanizane žarulje. Umor savladava. Tijela se spuštaju na meke dušeke napunjene opranom i iščešljanom vunom. Vjeđe se sklapaju, trepuške kratko zadršću, pa se tone u san kao u duboku vodu.
Kažu da idila nema, ali moje selo je, dajem vam riječ, bilo nešto što je od bilo čega na svijetu najviše ličilo na idilu.
A onda je došla devedeset druga. Mjesec juni. Lipanj. Mjesec kad cvjetaju i mirišu lipe. Došli su neki ljudi koji su zaboravili da su ljudi. Sjekli su ljude kao reinkarnirani Apolon divlje ruže. Košulje su im se bojile u crveno. Nisu bile bijele kao njegova. Koga nisu ubili, pobjegao je. Ako su ga noge mogle nositi. Miris lipa se miješao sa mirisom paleži. Gorjele su kuće i staje, mljekari i sušnice, hambari i kokošinjci, gorjele su pseće kućice. Gorjelo je bukvalno sve. Plamen se dizao visoko, visoko, samo se dim penjao još više. Ispred i oko zgarišta krvavi tragovi.
Horda došla, obavila posao pa prošla. Zašto su došli? Zašto su ubijali? Zašto palili? Niko to neće znati. Nikad. Dešavalo se od kad je svijeta i vijeka, dešava se i danas, dešavat će se dok je svijeta i vijeka. U nekim drugim Mrđenovićima. Da bar neko shvati kakvo je bezumlje, kakvo kolektivno ludilo rat. Možda ne bi tako boljelo. Ali neće. Istorija nije učiteljica života. I stari Latini su znali zakazati u svojim mudrostima.
Još dugo se dimilo. Gusti dim se bojom stopio sa crnom noći, do neba popeo, uplašio zvijezde koje su se razbježale kao srne po proplanku. I mjesec se sakrio iza brda, kratko i bojažljivo u nevjerici virio pa izdajnički otplovio nebeskom pučinom. Daleko, što dalje. Da zaboravi. Da gleda nešto ljepše. Da stražu drži zaljubljenima.
Psi se odvukli za gospodarima, mačke se razbježale, samo jedna ostala čučati na pragu zgarišta. Ptice umuknule. Ni vuk nije više zavijao. Ni huk sove se više nije čuo. Ništa. Samo jeziva tišina što je sve pokrila.
Šesnaest dugih godina je minulo. Nema više moga sela. Niti jedne kuće. Niti jednog kokošinjca. Niti jednog čovjeka. Ni životinje. Ni zvijezda. A bile su na dohvat ruke kao zrele trešnje koje možeš ubrati. Raspršile se diljem cijelog nebeskog svoda, samo se tamo više nisu vratile. Ni mjeseca nema. Noći su crne. Kao grob.
Samo se još voćke bogato kite plodovima. Dolaze i beru ih isti oni koji su u lipnju 92. oslobodili selo od njegovih neprijatelja – onih Tahira, Bekta, Fatima, Nura, Šefika, Halila, Asima, Mehmeda, krava, ovaca, konja, pasa, mačaka, kokoški, pijetlova, ptica. Na mjestu gdje je bilo selo sad su šikare. Je li zapravo selo ikad postojalo ili je sve bio samo prelijep san iz koga sam surovo probuđena? Možda nikad i nije bilo Mrđenovića. Možda su na ondašnjim kartama bila krivo zabilježena. Više ih nema ni na jednoj mapi. Voljela bih uvjeriti sebe da ih nikad nije ni bilo. Ali šta ću sa rodnim listom? U rubrici mjesta rođenja sasvim razgovijetno piše: Mrđenovići, opština Foča. A dokumenti se ne mogu falsifikovati niti mijenjati. Bilo kako bilo, ja sam kao iskorijenjena biljka, kao čovjek koji više nema zavičaja.
I šta reći na kraju? Ponekad noću kad čujem da zalaju psi ja pomislim da se ništa nije desilo, ništa pomjerilo, samo je neko moje selo sakrio, trebam se samo okrenuti, otvoriti oči i pogledati – tu su Mrđenovići.
Travnik,15.06.2008. Nura Bazdulj-Hubijar