Grad čiji smo gosti nema velike starine.Po dosad poznatim povijesnim izvorima,prvi put se spominje godina 1632. kao tim povijesnim izvorima,prvi put se spominje godina 1632.kao linja Počitelju,a onda zajedno s njim Stocu.Do prolaska uskotračne željeznička pruge Metkovići-Mostar(1885) i dalje Mostar-Sarajevo(1890) Čapljina je bila malo naselje.ni selo ni kasaba.Izgradnjom ceste Čapljina-Ljubuški-Posušje i Čapljina-Stolac-Ljubinje-Trebinje postala je Čapljina važna raskrsnica,trgovačko mjesto,ali u vrijeme A-U i stare YU bez ikakve industrije.Imala je jedino otkupnu duhansku stanicu.
Prva džamija u Čapljini sagrađena je g.1803,a veličina joj je bila 5x5x2,5 metra.Godine 1899.poveo je akciju za izgradnju veće džamije kotarski predstojnik u Ljubuškom Mihajlo Kokalj,u koju svrhu je sakupljeno od muslimana u Čapljini 800 forinti,koji je iznos predan Salih-agi Fazlagiću,a ovaj ga preda Kokalju da ga vrati darovaocima,a sam dade 1000 forinti.Džamija je imala dimenzije 7x7x4 metra.Godine 1932.dograđena je munara uz džamiju a prenesena je od porušene džamije Hafiz-Hodžine(tzv.“Na šadrvanu“) u Mostaru.
Na izlasku iz Neretvina kanjona gdje je situiran Počitelj i nešto niže Čapljina nastaje bogato Gabeosko polje.Ovaj kraj se po rodnosti tla od davnina naziva Hercegovački Misir.
Na sjevero-zapad od Čapljine uz rijeku Vriošticu nalazi se Vitina,jedno od najljepših mjesta u Hercegovini,a rodno mjesto najznačajnijeg muslimanskog folklorista,Mehmed-bega Kapetanovića-Ljubušaka,pisca „Narodnog“ i „Istočnog blaga“.Njegovo rukopisno djelo o narodnim nazivima izdala je ANUBiH.
Nedaleko od Vitine prema Čapljini je grad Ljubuški.,koji se prvi put spominje g.1452. za borbi koje su vođene između Hercega Stjepana i njegovih sinova.Turci su ovu tvrđavu zauzeli poslije 1468.a prije 1477. i u njihovim rukama ostala do godine 1878.Kad su mirom u Požarevcu Turci izgubili Imotski,od Imotskog kadiluka je osnovan novi kadiluk,Bekijjei-Imotski,tj.ostatak Imotskoga,a sjedište mu je bilo u Ljubuškom.
U Ljubuškom je u tursko doba,za razliku od Čapljine,bilo pet džamija,jedna medresa(srednja teološka škola),tri mekteba(osnovne vjerske škole),sedam kula,dvije tamnice i ambar za žito.Najstarija je džamija Nesuh-age Vučijakovića(prije 1565.god) a on je osnivač i najstarije potkupolne džamije u Mostaru.Od ovog Vučijakovića ima i sada direktnih potomaka u Mostaru,dok su ljubuški Vučijakovići promijenili prezime u Vučjak(u Sarajevu) ili Učak u mjestu Turgutlu u Turskoj.U već spomenutoj Vitini sagradio je Alibeg Kapetanović lijepu džamiju sa četvrtastom nevelikom munarom.
Desetak kilometara južnije od Čapljine su ruševine Gabele,nekad kapetanije,kojom su upravljali Turci od 1529. do 1693.kad su je osvojili Mlečani,koji su je morali vratiti Turskoj godine 1718.,ali je tada bila samo ruševina i takva je ostala do 1878.godine.Gabela je spomenuta u većem broju narodnih pjesama bih. muslimana.
Četiri kilometra sjeverno od Čapljine je Počitelj,koji je bio godine 1444. u posjedu Herceg Stjepana,a godine 1466. bila je u njemu posada kralja Matije Korvina.Godine 1471. zauzeli su ga Turci.Teritorijalno je pripadao blagajskom kadiluku do 1782. kada je osnovan Počiteljski kadiluk,a Počiteljska kapetanija je nastala nakon oštećenja ili razaranja Gabele.
Južnije od Čapljine na Neretvi u blizini sela Višića postoji lokalitet Tersana.Ova turska riječ znači brodogradilište,što je bila u ranije doba turske vladavine.O tome postoji jedan torzo narodne pjesme,u kojem se hvali djevojka očevim bogatstvom:
Od Tersane do sela Višića
Sedamdeset i sedam ćilita—
Sve mog babe Nudić Omer-age.
Ćilit(katanac ili lokot) ovdje znači dućan ili radionica.
U „Novom Beharu“,godina IV u broju 5 od 1.07.1930.na 71.strani zabilježio je Abdurahman Nametak legendu „Nastali grad“,čiji se sadržaj odnosi na ovo područje.Za vrijeme velike noćne oluje i proloma oblaka neki je čovjek tražio zaklon u naselju,gdje ga nitko nije htio primiti na konak i nahraniti osim siromašne žene,koja mu je od tri kriščice hljeba koje je imala za svoje troje djece odreže tri zalogaja,a čovjek je u noći izvede s djecom joj na brijeg,gdje nađe svoju kolibu,a cijelo to naselje potonu u gabelsko jezero(blato).Legenda se završava riječima:“I danas,nakon toliko i toliko godina,ribari iz okolice Čapljine i gabele pričaju da se na dnu Gabelskog jezera(blata) čuje huka i pjesma slična zviždanju bure,a kažu,da bistro oko u dnu jezera može nazreti i konture grada kojega je nestalo“.
Izvor:Glasnik VIS,broj IV,1978.
Pripremio:Kemal Mahić