TREBA IĆI DO KRAJA: DVA WC-a POD JEDNIM KROVOM!

vc i wc

Ne smije se dozvoliti da Bosna i Hercegovina ostane na samo dvije škole pod jednim krovom: zašto bi bili diskriminirani homoseksualci, ateisti, crnci, pankeri, globalisti, ćelavci, kosmopoliti, vehabije, „ostali“…? Mora se konačno ljudima dati da imaju i svoju televiziju. I WC. Treba ići korak dalje i napraviti odvojene (umo)bolnice. I zatvore, trebaće.

Turistički vodiči u Bosni i Hercegovini žale se da im je jako teško da strancima objasne šta se ovdje događa(lo) – pogotovo kad počnu sa „logičnim“ pitanjima tipa „a ko je prvi počeo rat“. Jer, za službenu istinu potreban je, zna se, konsenzus, a najmanje jedan od ona tri glasa uvijek fali. Pošto oficijelna istina nije proglašena, za neke je stvari, da bi bile razumljive, potreban kreativni napor: mogu se prikazati samo na filmu. Valjda iz tog razloga bosanskohercegovačka kinemotagrafija i jeste tako uspješna u svijetu. I zato je ovo što čitate, zapravo – prilog za sinopsis za (dokumentarni) film.                                                                                                                                                           Da bi se, konačno, razumjelo o čemu pričamo, moramo neke stvari rastaviti na proste faktore i vratiti se u osnovnu školu. Prikazaćemo izvanrednu turističku priliku koju ova zemlja ima. Pri prezentaciji se, jer nema „konsenzusa“, ne moramo nužno složiti oko svega. Pogotovo oko toga „ko je prvi počeo“.  Idemo, dakle, ispočetka: obnavljamo gradivo i tumačimo turistima…

 

Hrvatska preljuba

 

Bosna i Hercegovina je egzotična zemlja u kojoj su živjela, i još uvijek žive, tri naroda – Bošnjaci (muslimani), Srbi i Hrvati. Bratska ljubav između njih gotovo da se graničila sa incestom. Barem je tako izgledalo. Onda je na referendumu 1992. godine ova republika proglasila nezavisnost od Jugoslavije. Bio je to okidač za nešto što je, zapravo, već počelo da zaudara: bosanski Srbi, koji su željeli da Bosna ostane u federalnoj Jugoslaviji, uz asistenciju susjedne države, zaratili su protiv separatista Bošnjaka i Hrvata. Dogodio se strašan troipogodišnji rat. Brutalan. Između braće pala je krv. Zabilježena su masovna silovanja, deportacije, progoni, i na kraju – u Srebrenici – i genocid. Situacija je na trenutke podsjećala na holokaust.

Ali, u Bosni i Hercegovini su ratovali svi protiv svih. Nakon godinu dana od izbijanja rata, bosanski Hrvati su odlučili da i oni trebaju imati svoju državu, pa su se pomirili sa Srbima i okrenuli leđa svojim dojučerašnjim saveznicima Bošnjacima – opet uz asistenciju, zna se, druge susjedne države. Ta preljuba trajala je godinu dana, a okončana je 1994. godine Sporazumom u Vašingtonu kojim je stvorena (bošnjačko-hrvatska) Federacija BiH. Rat između Bošnjaka i Hrvata je završen – no, ništa više nije bilo kao prije. Takozvano etničko čišćenje, što je samo pristojan  naziv za progon na etničkoj osnovi, učinilo je nepopravljivu štetu. U glavama ljudi dogodio se klik: podjela na naše i njihove postala je definitivna. Bez obzira na to što je u novembru 1995. godine rat u BiH okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom. I bez obzira na to što je Bosna i Hercegovina ostala jedna zemlja (iz dva dijela, doduše, jer su bosanski Srbi dobili svoj entitet u sastavu BiH – ali oni nisu predmet ove priče).

 

‘Naši i njihovi’

 

Dugoročno,  najveći ratni hendikep doživjela su djeca, čak i ona nerođena. Jer, njihovi roditelji, vjerovatno po nagovoru kvarnih političara, krivo su ih savjetovali da od bivših ratnih neprijatelja zauvijek treba živjeti – odvojeno. Namjerna greška, katastrofalna, napravljena je u obrazovnom sistemu, gdje socijalna isključenost doživljava vrhunac. U Federaciji BiH je, naime, izmišljen originalan model: dvije škole pod jednim krovom! U istoj školskoj zgradi pod jednim krovom nastavu pohađaju i bošnjačka i hrvatska djeca, ali su teritorije striktno podijeljene. Fizički podijeljene, jer su vrata na hodnicima zazidana. To su  dvije škole, sa dva odvojena ulaza. Nema zajedničkih predmeta. Nema ljubavi. Nema ništa. Samo teritorije. Jer, već su naučeni: „Ovo su naši, a ono tamo su njihovi. Ne trebamo se miješati“. Niko, doduše, još uvijek ne nosi žute trake.

 

Podjelu na naše i njihove, nikako nije mogla da shvati neiskvarena i naivna glava djevojčice sa imenom Nur Rustempašić. Ona je Bosanka-muslimanka, ali ima i američki pasoš, kao i njen sedmogodišnji brat, otac i majka. Njen otac Arslo Rustempašić je 1997., dvije godine nakon rata u BiH, u potrazi za boljim životom, iselio u Sjedinjene Države (Portland, Oregon). Na jednom druženju ljudi iz bosanske dijaspore 1999. godine u Americi, Arslo, koji je tada imao 22 godine, upoznaje dvije godine mlađu Tidžu. Kao dvanaestogodišnja djevojčica, Tidža je na početku rata, 1992. godine, protjerana iz okoline Goražda, gradića u istočnoj Bosni. Pobjegla je preko Drine u Sandžak (Srbija), potom u Tursku, da bi se nakon tri godine lutanja (1995.), skrasila u Čikagu (Illionis, USA). Ljubav je učinila da se Arslo iz Portlanda preseli kod Tidže u Čikago. Oženili su se 2000. godine. Dvije godine kasnije dobili su kćer Nur. Tidža je u Čikagu magistrirala arhitekturu, a njen je muž u istom gradu diplomirao na Višoj školi za informacione tehnologije. Kada su 2011. godine njeni roditelji odlučili da se vrate u BiH, Nur je imala devet godina i u Čikagu je pohađala treći razred osnovne škole. Rustempašići su se vratili u Arslino rodno Bugojno, gradić u centralnoj Bosni u kojem su Bošnjaci-muslimani činili većinu. Manjinski su se Hrvati zbog straha iz tog grada iselili ratne 1993. godine, upravo u trenutku kada je puklo između Bošnjaka i Hrvata. Nakon potpisivanja Dejtonskog mira, i Hrvati su se masovnije počeli vraćati. Ali, onaj klik u glavama ljudi, zaključili smo već, učinio je svoje: međunacionalna distanca nije se smanjivala. U takvoj atmosferi, po povratku iz Amerike, prije četiri i pol godine, Nur upisuju u treći razred Prve osnovne škole u Bugojnu. To nije bila obična škola. Pod jednim krovom, potpuno odvojeno, egzistirala je još jedna – Treća osnovna škola, koju pohađaju isključivo hrvatska djeca. Da, bio je to bosanski obrazovni frankeštajn: dvije škole pod jednim krovom.

 

Škole kao PR agencije

 

Prvi dan škole, roditelji su Nur usput upozorili da se radi o podijeljenoj školi – no, ona tome nije pridavala značaj. Ali, po povratku iz škole, Nur je kao iz topa ispalila: „A gdje su crnci?!“ Nakon nekoliko dana škole, Arsli i Tidži njihovo je devetogodišnje dijete postavilo još jedno logično pitanje: „Pa, oni govore isto kao i mi! A nema ni crnaca! Zašto onda ne možemo ići u isti razred?! Ovo nije cool! Kakva je ovo država?! Ko je ovo smislio?! U čemu je fol?!“ Nur nije ni primjećivala da je i sama upala u zamku, jer je i ona počela upotrebljavati riječi mi i oni. Brzo su je tome naučili u „školi“. To nije škola, to je prije PR agencija: djecu tu više ubjeđuju nego što uče, i više se insistira na razlikama nego na sličnostima – izjavio je u novinama neki pametni psiholog-sociolog. Je li pretjerao? Malo.

 

No, šta se dalje događa sa Nur? Nema dalje. Nakon „a gdje su crnci“ i „pa oni govore isto kao i mi“ – kraj je priče. Ili nekome treba još? Ima još! Još gore!

 

Teatar apsurda

 

Zapravo se pravi teatar apsurda nalazi u tešanjskom prigradskom naselju Tešanjka, sa također većinskim bošnjačkim stanovništvom. Ali, ovdje Hrvati nisu pokazivali promiskuitetne sklonosti i nije bilo preljube. Nije bilo nikakvog progona stanovništva, a ova dva naroda, Armija RBiH i Hrvatsko vijeće obrane (HVO), zajedno su ratovali protiv „mrskih četnika“ koji su okupirali Doboj i Teslić. (Na Tešanjci je u proteklome ratu egzistirao Samostalni bataljon, odnosno bojna, koji nije bio ni u Armiji ni u HVO-u, odnosno – bio je istovremeno i u Armiji i u HVO-u. Treba, dalje, podsjetiti na sinhroniziranih vojne operacije tešanjske Garave brigade, jelaške Pousorske-ljute i 110. brigade HVO Usora; čak je i Komandu Operativne grupe „7-jug“ Armije RBiH, u čijem je sastavu bilo pet brigada uključujući i HVO, jedan ortodoksni bošnjački list nazvao – pežorativno, doduše – „komandom mješovitih brakova“. Tešanj je jedino područje gdje su oficiri Armije RBiH 1993. godine odbili naredbu Štaba Vrhovne komande o pretpotčinjavanju hrvatskih postrojbi „jer to ovdje nije pametno“, dok su, s druge strane, zapovjednici Usorske brigade i katolički kler odbili zapovjed iz stožera u Hercegovini da Srbima predaju teritoriju i presele pučanstvo na područje Kupresa. I jedni i drugi imali su muda i zajebali globalni scenarij. Srećom.)

 

I gdje je, konačno, taj apsurd? Čak su i u takvom jednom naselju, gdje predratna bošnjačko-hrvatska ljubav nikada nije bila prekinuta, u Tešanjci, u Osnovnoj školi „Kulin ban“ – napravili dvije škole pod jednim krovom! Ma, bravo! Fascinantno! Šta reći, koju koju posluku porati? Kada bi mogao ustati iz groba, Erazmo Roterdamski bi ovdje mogao napraviti još bolju „Pohvalu ludosti“.

 

Ustvari je sve počelo još u proteklome ratu. Čim je okončana devetomjesečna opsada tokom koje su, vidjeli smo, u ovoj enklavi Bošnjaci i Hrvati nestvarno dobro surađivali – stvari su se u ljeto 1994. godine počele mijenjati. U trenutku kada je „zvanični Mostar“ konačno mogao fizički dokučiti do ove svoje enklave. Bez obzira na to što je Vašingtonski sporazum već bio na snazi, iz Zagreba (via Mostar, Herceg-Bosna) je u Usoru stigao ferman: „Razdvoji sve što se razdvojiti može!“ Bila je to nacionalna stvar, stvar globalne hrvatske politike. Ali, zar je to moglo uspjeti (čak) i u „liberalnoj“ Usori? Moglo je: malo „korupcija“ iz proračuna Republike Hrvatske, malo Bošnjaci koji su cijelu stvar pogurali. Malobrojni Hrvati koji su bili u Armiji RBiH prelaze u HVO Usora – i to iz vrlo opipljivih razloga: novo radno mjesto, bojovnik umjesto vojnik,  10 (deset) je puta bolje plaćeno! S druge strane, Bošnjaci koji su do tada bili u HVO-u, mada su se otimali iz razumljivih (egzistencijalnih) razloga, nisu se mogli izboriti protiv zova nacije, pa su (uglavnom) prešli u Armiju RBiH. Posađena je tada i klica nove (hrvatske) općine Usora, koja će nekoliko godina poslije rata, federalnim Zakonom o formiranju novih općina, postati legalna. Armija je u to vrijeme počela otvarati mesdžide po svojim jedinicama i komandama, mada su džamije na nekim mjestima bile udaljene manje od 20 metara. Sefer Halilović je već prošlost, pa novi komandant Armije RBiH, general Rasim Delić, smjenjuje nepodobnu „komunističku komandu mješovitih brakova“. Armija RBiH je konačno postala muslimanska. Tekbir! Tako su, dakle, i sami Bošnjaci cijelu stvar pogurali – nizbrdo.

 

U maniru Kju Kluks Klana

 

Onda je rat stao, ali Hrvati više nisu htjeli svoju djecu slati u istu školu sa Bošnjacima, preciznije – nisu željeli da im djeca uče po bosanskom školskom programu, već po programu Republike Hrvatske. Odlučili su se na radikalan potez, pa su svoju djecu usred hladnog decembra 1997. godine iz Osnovne škole „Kulin ban“ na Tešanjci,  iselili u šator-školu, udaljenu 50 metara. Čak su i svjetske agencije izvijestile o „slučaju diskriminacije u bosanskoj školi“, a bošnjačka je javnost likovala slušajući izjavu učenika hrvatske nacionalnosti koji je, odgovarajući na pitanje novinara BHT-a Zvonka Marića, izjavio da mu se predsjednik zove Franjo Tuđman i da mu je glavni grad Zagreb. Dogodio se, naravno, pritisak iz tzv. međunarodne zajednice i učenici su se Hrvati vratili u zajedničku školu: dobili su prizemlje školske zgrade, dok su bošnjačka djeca nastavu pohađala na spratu. I dalje nije bilo međusobnog druženja, razdvojenost među učenicima je ostala. Tada su međunarodni predstavnici napravili veliku ofanzivu –  dali su velike donacije za opremanje škole, a nastavno su osoblje poslali na trening-radionice u Belfast (Sjeverna Irska) da nauče kako se predaje djeci u tzv. podijeljenim zajednicama. Bili su i na međunarodnim konferencijama o rješavanju konflikta u obrazovanju koje su održane u Dablinu i Berlinu. Bio je to pun pogodak! Škola „Kulin ban“ na Tešanjci postaje primjer za druge slične škole u Federaciji, a nastavnici postaju pravi eksperti, pa su svoje vještine „istovremene nastave na dva jezika“ demonstrirali i na radionicama u drugim školama, u Brčkom naprimjer. U svoju su školu donijeli i inovaciju – suptilnu inkluziju, kako kažu: kada se praznuje Bajram, niko ne ide u školu – dakle ni učenici Hrvati, a kada se slave Božić i Uskrs – ni Bošnjaci ne idu u školu. Počeli su se održavati i neki zajednički predmeti, a bošnjačko-hrvatski dvojac, Kemal Ljevaković i Mirko Bajić,  smjenjivali su se na mjestu direktora. Ujedinjenje škole je, doduše, bilo samo administrativno, jer i dalje nije bilo multietničkih odjeljenja – ipak, napredak je bio vidljiv. „Kulin ban“ postala je škola o kojoj se priča. Čak je i Claude Kiefer, zamjenik Visokog predstavnika u BiH, u javnosti potencirao (2000. godine) da je to „jedina škola u čitavoj zemlji koja vrši postupnu integraciju nastavnog plana i programa. Tamo postoji razumni nastavni kadar koji osjećaju potrebu da uče djecu, a ne da udovoljavaju potrebama političara“. Obrazovna je reintegracija došla dotle da su se predškolska djeca („pačija škola“) počela upisivati u zajedničke razrede. (Nekako u isto vrijeme Mirku i Kemalu, direktoru i zamjeniku Škole, ističe mandat. Dolaze neki novi direktori, tj. ravnatelji,  koji pristaju da uđu u protuprirodan blud sa političarima.) No, to je u – zna se gdje – bio signal za uzbunu i siguran znak da je vrag odnio šalu. Pošto se, dakle, situacija počela otimati kontroli, bio je nužan oštar i radikalan potez: učenici Hrvati su naprasno, neočekivano i brutalno, napustili Osnovnu školu „Kulin ban“! Nastavu su nastavili pohađati u zgradi 500 metara udaljenog Srednjoškolskog centra „Stjepan Radić“ u Žabljaku (općina Usora). Bila je to, naravno, politička odluka. Odluka dostojna Kju Kluks Klana.

 

Tako je Tešanjka šaptom pala. U miru. Kad nije mogla u ratu.

 

Kosmička pravda ili teorija zavjere

 

Ali, ne lezi vraže! Pazi sad šta se događa! „Pazi sad kosmičke pravde!“, likuju Bošnjaci. „Ne, ovo je teorija zavjere!“, odgovaraju Hrvati. Naime, jedan (manji) dio bošnjačke djece iz Osnovne škole „Kulin ban“ Tešanjka, ali i svršeni osnovci iz općine Doboj Jug, počeli su se upisivati u Srednjoškolski centar „Stjepan Radić“ u Usori! „Hrvatsku“ srednju školu! Istu onu školu u koju su „pobjegli“ njihovi hrvatski drugovi. Bez kompleksa. Hladno. Vremenom su bošnjački učenici u ime te škole, čak počeli osvajati i nagrade na državnim takmičenjima. Danas se došlo do toga da načelnici Usore (pogađate: sada je već tu Ragužev HDZ 1990)  i susjednih općina dogovaraju kvote upisa učenika u „hrvatski“ Srednjoškolski centar „Stjepan Radić“. Hrvati, jednostavno, nisu mogli pobjeći. „Kad nećete vi s nama, hoćemo mi s vama“, kao da su poručivali učenici Bošnjaci, a njihovi roditelji dodali: „Osuđeni smo, ba, na zajednički život“. Karma, šta li?

 

Ko je bošnjačke svršene osnovce nagovorio da se upisuju u „hrvatsku“ srednju školu? Ko ih je nagovorio na taj „unitaristički“ potez? Ko je skovao teoriju zavjere? Roditelji? SDA? Šemsudin Mehmedović? Koji je iz susjednog sela i koji je išao u istu tu školu (školu na Tešanjci)? Najmanje on, naravno. A još manje njegova SDA u Tešnju čiji je predsjednik. Jer, iz petnih su se žila prije nekoliko godina trudili da sa mjesta predsjedavajućeg Općinskog vijeća Tešanj smijene Vedrana Kasera i da na njegovo mjesto postave Bošnjaka. (A možda Vedran, konačno, nije ni vrijedio kao Hrvati iz južnih krajeva ove države? I(li) zato što je „SDP-ov“ Hrvat?) Da sam Hrvat, sada ovaj novinar govori u prvom licu, i da živim u enklavi kakva je Usora, i još da sam iz HDZ-a, moje bi razmišljanje bilo: „Vidi ti ove Bošnjake u Tešnju… Kad neće ni ovog komunističkog Hrvata, kako bi tek uzeli našeg?“ Ni bošnjačko maslo, naime, ovdje nije za ramazana.

A posrijedi su, ustvari, notorno životni razlozi. Bošnjačkoj je djeci iz Tešanjke i okolnih naselja, naprosto, daleko jeftinije da školu pohađaju u Žabljaku u Usori, jer ne trebaju plaćati prijevoz – mogu doći pješice, a postoje i neka zanimanja koja nisu zastupljena u srednjim školama u Tešnju – gdje se, ipak, upisuje apsolutna većina bošnjačke djece.  Hrvati, s druge strane, ne odustaju od „nacionalnog koncepta“: iz svih naselja sa područja tešanjske i usorske općine, učenici se svakodnevno tokom školske godine prevoze autobusima u „svoju“ školu u Usori. Po modelu koji je „usvojen“ na svim područjima Federacije gdje ova dva naroda žive zajedno.

 

Podjele kao ‘brand’

 

Nema šta… Nameće se samo jedan zaključak: ovoj su zemlji, sada je to sasvim izvjesno, dvije škole pod jednim krovom – malo; potrebne su četiri, pet, možda čak šest… Jer, šta ćemo sa homoseksualcima, ateistima, crncima, agnosticima, globalistima, pankerima, ćelavcima, kosmopolitima, vehabijama, „ostalim“…? Šta ćemo sa njihovim pravima na obrazovanje? Ne smije se dozvoliti da oni ostanu diskriminirani i da nemaju svoju školu. Treba napraviti akciju „škola za sve“. Treba ići i korak dalje i svakome dati da ima i svoju televiziju. I WC. Na kraju će se, logičkim slijedom, i odvojene (umo)bolnice morati napraviti. I zatvori, dakako. Vrhunac demokratije! I turističke ponude – imamo ono čega niko nema! Treba to pretvoriti u brand! Valjda bi tada i turistički vodiči s početka ovoga teksta trljali ruke: stranci, tj. civilizirani svijet, sigurno će željeti posjetiti ovu zemlju da izbliza vide i provjere – liče li bosanski domoroci na homo sapiense. A možda dobijemo i bananu…

(Tekst nastao u saradnji sa Omega produkcijom)

Buka, pise Hajrudin Redzovic

1029 Posjeta 1 Posjeta danas