Sadik Ibrahimović: Pričalo se da si ubijen,ja sam se udala

dreteljIz Zagrebačke džamije u Dretelj

Koliko li patnje može stati u koju mrvicu za sina.Ali,ništa.Na meniju je bila samo duhovna hrana. ljudski život?Mnogo?Malo?I postoji li ikakva granica,posljednja „spasonosna“kap u prepunoj čaši,posljednji otpor u nejakom ljudskom biću prije negoli zatetura,zaglavinja,prihvati usud kao neminovnost,kao izlaz,rješenje,oslobođenje,pa onako raspamaćen,bez straha,zakuca se u kakav imaginarni zid,dođe do kraja,svog kraja,i kaže:“To je to.Nema dalje.Ne mogu više.“

Eto,o tome razmišljam dok slušam strašnu Farukovu ispovijest.A Faruk,opet,i začudo,vedar i blag.Tiho priča,pažljivo bira riječi,nikoga ne krivi.Ni svoje krvoloke,ni Boga,ni sebe.Naprosto,kao da želi reći:“Šta se može?Desilo se.Nije me moglo mimoći“.

Tokom rata mu je sin bio na liječenju u Njemačkoj,pa kada je prezdravio,Faruk je rasklimatanim autobusom,na jedvite jade,kroz kontolne punktove,kroz poniženja,uvrede i otimačinu,uspio s ostalim suputnicima,uglavnom pobjeguljama od rata i mobilizacije,dokopati se Zagreba,sina da dočeka i kući odvede.Došao je porano,autobus iz Munchena stizao je tek popodne,pa je kratio vrijeme šetajući,gladan i umoran.I došetao do džamije.Imao je karte za povratak u Tuzlu,ali ne i novaca.Opljačkan je u nekoj selendri do posljednjeg novčića,kao i ostali putnici,te se ponadao kako će u džamiji,nekon molitve,nešto pojesti i možda iskamčiti koju mrvicu za sina.Ali,ništa.Na meniju je bila samo duhovna hrana.

Na izlazu iz džamije ugledao je špalir bojovnika.Bespogovorno su,uz poneku ćušku i psovku,selektivno probrali tridesetak mlađih muškaraca,listom muslimana iz Bosne,među njima i Faruka,vezali im ruke,potrpali u kamionete i krenuli.Začudo,veli mi,niko nije molio,vapio,plakao,pitao zašto i kuda nas vode.Samo šutnja.I pomirenost.Predvečer su stigli u Mostar,a potom u logor Dretelj.na ulazu u logor novi šđalir:letve,lanci,željezne šipke.Od udaraca su neki odmah pali,onesviješteni ili mrtvi,Faruk nije znao.On je primio udarac letvom u lice,tik ispod nosa,i progutao zube,izbijene i stjerane u ždrijelo.Nije ih stigao ni ispljunuti.Potom četiri mjeseca „kolektivnog smještaja“pa,nakon što je neuspješno pokušao pobjeći,samica bez prozora,svjetla,kreveta i toaleta.I tako tačno devedeset dana.

Po izlasku iz samice nije mogao hodati i bio je slijep.Zajedno s ostalima,u sličnom stanju kao i on,razmijenjen je u blizini Jablanice za grupu hrvatskih zarobljenika.Kaže,nije osjetio ni radost ni olakšanje.Samo strašan umor i želju da spava,danima,zauvijek.U tuzli se oporavljao dugo i sporo.Žena ga nije posjećivala.Ponovo je progledao.I prvo što je vidio bilo je neodaslano ženino pismo koje mu je,nešto ranije,donijela njena sestra.

„Faruk,ne znam da li si živ.Javili su mi da si uhapšen i odveden u logor.Nijaz mi je rekao kada je Tarika iz Zagreba vratio u Munchen.Da njega nije bilo,ko zna šta bi bilo s djetetom.Čim sam to saznala,otputovala sam u Njemačku.Znam da nisi kriv.Ali,da znaš,ja sam se udala.Nisi se javljao,pričalo se da si ubijen,pa mi ništa drugo nije preostalo.Neko mora brinuti o meni i djetetu u tuđem svijetu.Ako si živ,nemoj me tražiti,a ako nisi,rahmet ti duši.Enisa“

Zgužvao je pismo,doteturao do otvorenog prozora i zakoračio da se surva u ambis.Spriječili su ga,premjestili u drugu prostoriju i stavili pod pojačani nadzor.Nedugo potom,na vlastiti zahtjev,neoporavljen,napustio je bolnicu,otišao do porodične kuće u prigradskom naselju Slavinovići i zatekao zgarište:samo je odžak ostao i limeni pijetao na njemu;klatio se škriputavo na vjetru,lijevo-desno.Faruk i dalje priča,sve gore od goreg,nije više vedar i blag i ne bira pažljivo riječi,istresa se u mene kao u kontejner.Počinje mi bivati loše.Predoziran sam njegovim,blago rečeno,mračnim

solilokvijem.I uviđam da sjedim s bolesnim čovjekom.Jednim od bezbroj takvih u ovom nesretnom gradu.

„I,znaš šta!?kada sam spavao u sklepanoj daščari,kada sam polugladan i očajan lijegao i ustajao,kada sam hodao gradom bez prebijene pare u džepu,gledao u prepune ljetne bašte i ljude u njima kako uživaju u divnom majskom danu,piju kahvu,smiju se,ne obraćaju pažnju na mene ama niti jednim pogledom,zadovoljni sobom i ravnodušni spram patnji drugih,shvatio sam da takvi ljudi nisu ništa drugo do samoživa govna,a život,moj život među njima,bio je veća i gora strahota od one u Dretelju“,izbaci iz sebe u dahu,othuknu i zašuti.Vidim,lakše mu je.

U povratku kući,a ovo samo Tuzlaci mogu razumjeti,razmišljam kako ne bi bilo zgoreg na prilazima ka Tuzli postaviti table i upozorenje na njima:“Pozor!Kontaminirano ludilom!Ulazak na vlastitu odgovornost!“

Neka,brate,znaju putnici-namjernici da ulaze u otvorenu ludnicu.

Izvor:STAV

2097 Posjeta 1 Posjeta danas