Davno,davno,prije i dva vijeka,u mahali sarajevskoj,
rodila se pjesnikinja,Umihana Čuvidina.
Voljela je,Uma s Hrida,Čamdži Muju,alemdara,
voljela je ona njega,za njim ona sevdisala:
Čamdži Mujo,od almasa grano,
Čamdži Mujo,moje oko vrano!
Ali,jednog medet dana,razglasile ljute guje,
u boju je Mujo pao,nejma više Čamdži Muje!
Kako bez njeg’ živjet’ dalje,pitala se Uma s Hrida,
zalutaću ja u mraku,bez očinjeg moga vida!
Čamdži Mujo,od almasa grano,
pomozi mi,mila moja nano!
U noćima,u snovima,đuvegiju svoga zvala,
novo si je ime Uma,zbog ašika mrtvog,dala.
Sevda ću se odsad zvati,tvoja Sevda,Mujo,mili!
Pjesme ću ti ja pisati,jer mi duša pišti,cvili!
Čamdži Mujo,od almasa grano,
Čamdži Mujo,moja ljuta rano!
Prolazili dani,noći,prolazile i godine,
nesmirena Sevda osta,stareći uz mrtvog Muju,
Iznenada,jednog dana,kroz mahalu putnik prođe,
kosom Smrti on zamahnu,vakti-sahat Sevdi dođe
Džan teslimi Sevda s Hrida,sasušena grana,
smirila se Sevdi-đula,zac'jelila rana!
Izbor:Kemal Mahić